SLJEMENSKI CIRKUS KOŠTA KO TRI BJELOLASICE

Krenuo je veliki cirkus na Sljemenu. Cirkus koji nas do sada, od svoga početka, košta , kažu između 400 i 500 milijuna kuna. Za 13. utrka. Mudri kakvi već jesmo, izmudrovali smo „skijašku tekmu“  na stazi ispod 1000 metara nadmorske visine. Pa što košta, da košta. Apropo  te visine, samo da spomenem, da recimo Austrijanci, već duže vrijeme ne dopuštaju gradnju skijališta ispod 2000 metara.  A mi otvoril širom kesu kako bi se pokazali u punom sjaju. Bedasti Balkanci ili ako baš želite, Mitleuropljani, pokazali su svu raskoš svoje slavenske duše i široku darežljivu ruku.

Na Sljemenskom derneku dijele se najveće nagrade u cijelom skijaškom kupu, osim Kitzbühela. Natjecatelji svjetskog kupa u austrijskim i inim inozemnim mjestima, nerijetko spavaju po planinarskim domovima, a  Zagrebu se, našom milošću izležavaju u udobnosta Westina, u raskošu od pet zvjezdica.  Kao pravi domaćini šopamo ih najskupljim  delicijama, izmišljamo „atraktivnu“ stazu od Katedrale do Jelačić placa, da se narod, jedan sat gledajući tobožnje skijanje odnosno ski proseravanje, veseli. Navozimo danima snijeg na zagrebački asfalt, dovodimo islužene i već zaboravljene glazbene dinosaure. Sve to koštalo je ko Sv. Pagra kajgana.......A za što ? Za tri dana Svjetskog kupa i mjesec dana skijanja na umjetno napravljenoj stazi. Kao rezultat svega, imamo ovog vikenda gužve na graničnim prijelazima. 200 tisuća Hrvata, uputilo se  na skijališta Slovenije. Austrije, Švicarske, Italije. Hrvati i sarme, putuju na skijanje.

U isto vrijeme, dok smo slavili sljemenske „Snježne kraljice i kraljeve“, velika otvorena rana Ogulinaca, Bjelolasica, koja je trebala biti naš turistički biser, naš HRVATSKI olimpijski centar, jednostavno je, oprostite na izrazu, odjebana od te svoje Hrvatske. Neću rastezati, jer o Bjelolasici sam napisao toliko, da mogu izdati knjigu. Da stoga skratim tu tužnu priču. Kada se nakon agonije od 10 godina vidjelo da Bjelolasica više ne može normalno funkcionirati, osnovano je Povjerenstvo za kapitalne projekte. 13. veljače 2007. godine, gospoda iz Povjerenstva nekako su se udostojila sabrati u Vrelu,  kako bi dogovorili detalje, način i dinamiku ulaganja u naš jedini zimski centar. Uz ministre Ivana Šukera i Branka Vukelića, predsjednika HOO Zlatka Mateše, saborskih zastupnika i lokalnih "snaga", sastanku je nazočio i ministar Dragan Primorac, koji je tada pobrojao četiri glavna objekta koji se žurno trebaju graditi na Bjelolasici - staza Vrelo,  sustav zasnježenja,  bazen i dvorana.  Tada mi je izjavio:

" Sve zavrzlame koje su trajale zadnjih 10-ak godina došle su do kraja i jednostavno, pitanje Bjelolasice kreće snažnije nego ikad. Naši sportaši više neće na pripreme u inozemstvo, a dolaziti će nam i strane momčadi“.

 Već tada je bilo jasno, da bez kvalitetnih dodatnih sadržaja, Bjelolasica jednostavno neće moći funkcionirati,  jer naši vrhunski sportaši a i sve zahtjevniji ostali gosti, tražili su i vrhunske sadržaje.  Direktor Paškvalin sa svojim timom, osmislio način kako da od Bjelolasice stvore sportski i turistički centar, po najstrožim svjetskim kriterijima.  Cijena tog projekta, s uređenjem velike dvorane, četiri bazena, hotela sa 30 soba, dijagnostičkog, welnes i rehabilitacijskog centra, te sustava umjetnog zasnježivanja, bila je zapravo zanemariva, kad vidimo kako su se, i koliki novci kasnije trošili u projekte bez opravdanja, a lova slijevala u privatne đžepove.  Ta cijena iznosila je nešto od 120 do 140  milijuna kuna, što je, da bi vam stvar bila jasnija, svega četvrtina love koju smo „upucali“ na Sljeme za mjesec dana skijanja u sezoni, dok bi Bjelolasica, da je taj plan prošao, živjela i radila 365 dana u godini. Čudno, jer čak polovicu svote osigurao bi sam HOC Bjelolasica putem kredita koji bi se otplaćivao iz tekućeg poslovanja, a drugu polovicu, od "pišljivih" 60-70-ak milijuna kuna, trebala je dati država. A čak i to nije.  Kao da se radi o Kineskom a ne o Hrvatskom olimpijskom centru. Radi kompletne, ne samo sportske već i turističke ponude, pokraj posebnog bazena za djecu bio bi prostor za lječilišnu i hidroterapiju. U posebnom sklopu planirani su vodopadi, slapovi, podvodne klupe i vodeni mlazovi. U istom je kompleksu trebala biti i   sportska dvorana, tolike veličine da bi se u njoj istodobno mogla trenirati tri sporta. Galerija dvorane bila je predviđena za fitnes. Uza sve to, i nekoliko svlačionica te praonica. U dvorani za sprint, u podrumu kompleksa, napravile bi se četiri sprinterske staze od 60 metara, kuglana s četiri staze za kuglanje i dvije za bollwing te garaža.  I sve to za nikakvih 140 milijuna kuna, koje niti jedna Vlada nije htjela amenovati. Kao da je Bjelolasica ukleta. Sada su od svega ostale samo ruševine i cijena nekada ogromnog kompleksa, srušena je na 10 milijuna kuna, jer se do sada, na 12 natječaja, nije javio nitko. Ono što smo u vrijeme „mraka“ uspjeli izgraditi i time se ponosili, sada, u doba „svjetla“, dokaz je jednog neobjašnjivog nemara i nebrige. A nama, te pogotovo radnicima HOC-a koji su dobar dio svojeg radnog vijeka ostavili na Bjelolasici, ostaje samo sjećanje na neka sretnije dane, i ogromna gorčina.

 

6. 1. 2019.

Nebojša Magdić