DAN MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE.

Današnji dan – spomendan, Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru. Za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.  No, čini mi se, da se pozlata sa slova, sve više ljušti. Sve je manje razloga, da povijest pišemo zlatnim slovima. Domovinu imamo, ali kakvu ?.

„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug.......“.

 S.S. Kranjčević

 

Ove godine, na još jednu obljetnicu priznanja, negdje duboko u sebi, a vjerujem i vi dragi prijatelji, osjećam gorčinu. I danas gledam na TV, širom Naše lijepe izvješene zastave, upaljene neke svijeće, položeni vijenci. Održati ćemo onako usput i neke male prigodničarske proslave, sjetiti se poginulih koji su Domovinu stvarali, pogledati na TV niz emisija o našim uspjesima, a već sutra, vratiti se u gorku stvarnost. Vratiti se u svađe, mržnje, zlobe, lopovluk, kriminal, podijele, pakosti.

I vratiti se u stvarnost, u kojoj stvarnosti u Ogulinu, kao da ne postoji ovaj  dan. Na spomenicima na Trgu hrvatskih rodoljuba, na Trgu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, na Trgu generala Petra Stipetića, ni svijeću netko da bi upalio, ni vijenac položio.

I nakon svega, ostaje nam, samo gorčina.

 Trg hrvatskih rodoljuba 12,oo. Ni svijeće, ni cvijeta. 

Spomenik na Trgu dr. Franje Tuđmana. Čini mi se, neki zaostao buket umjetnog cvijeća. 

Ni kod našeg Pere, ništa. 

15. 1. 2024.

Nebojša Magdić