20 GODINA SDP-a U OGULINU

Da vam je netko, pred 20 godina, u eri moćnoga HDZ-a, rekao da će na vlasti u Ogulinu jednoga dana biti SDP, proglasili bi ga ili luđakom ili fanom SF.

SDP na vlasti u čvrstoj granitnoj utvrdi HDZ-a. Kaj god. Nešto nemoguće. Nestvarno. Neizvedivo. Neprovedivo. Ma ni u bunilu. Čista „Nemoguća misija“ za sve.  Osim za čovjeka koji je od prvih dana neovisne Hrvatske bio u oporbi - Ivana Vukovića-Bananu. Jedini je on vjerovao u nemoguće. I bio u pravu. Korak po korak gradio je svoju političku karijeru i pripremao se jednoga dana preuzeti vlast.

Od propalih, Veseličinog HDS-a i Budišinog HSLS-a, Vuković je, valjda ravnajući se po onoj narodnoj, „treća sreća“, osnovao SDP. Svi su samo s ciničkim smiješkom odmahivali rukom. A njemu u tom trenutku nije bilo ni malo lako. Morao je iznova kretati iz početka, graditi stranačku infrastrukturu, birati kadrove. Što je i mudro činio. Uz neka lomove i sukobe u stranci, iskristalizirala se ekipa koja je imala jasan cilj.

I onda, već 2011. godine, na parlamentarnim izborima pojavila se pukotina u monolitnoj ogulinskoj vodećoj stranci.  U našoj Županiji, HDZ-u inače sklonoj sredini, SDP je sa svojim partnerima trijumfirao. Rezultat: Kukuriku 42 % i devet mandata, HDZ 22 %, gotovo jedanput manje, i četiri mandata. Tada sam, u postu „Zašto je pala HDZ-ova Bastilja u Ogulinu, napisao:

„Ogulin je pri tome, posebna priča. Godinama je Hrvatska demokratska zajednica, naš je grad s pravom smatrala svojom neosvojivom tvrđavom. Svojim vlasništvom. Redovite pobjede na parlamentarnim i lokalnim izborima, kod oporbe su već stvorile opasne frustracije, gotovo očaj, i samo zahvaljujući ogulinskom Robespierru, Ivanu Vukoviću, išlo se uporno dalje. Do pobjede. Do simboličkih ali važnih 400 glasova više. Išlo se uporno do pada ogulinske Bastilje“.

No na lokalnoj razini, HDZ je još uvijek bio nedodirljiv. Uzdrman da, ali nedodirljiv.  Živeći tako pod staklenim zvonom svoga zadovoljstva i privilegija, lokalni čelnici, dovoljni sami sebi, ni primjetili nisu sve veće nezadovoljstvo građana, čak i onih, do tada, njima najvjernijih. Krasio ih je svih tih godina nepotizam, bahatost, arogncija. Alfa i omega grada, župan Ivan Vučić, glumeći tolerantnog demokrata i pragmatičara, učinio je kardinaalnu grešku – pokušao je vladati bez tima, bez ekipe. Vladao je u pomoć grupe ljudi, kojima ne bih dao da vode ni najlošiji trećerazredni županijski nogometni klub. A Vuković je sa svojim vjernom ekipom uporno djelovao iz sjene. Iz dana u dan, svojim je političkim akrobacijama, polako je HDZ-u otkidao komadić po komadić „političkog kolača“ i pripremao se za konačni obračun.

Pri tome je čelnik  je ogulinskog i županijskog SDP-a prepoznat  i od nove Vlade Zorana Milanovića i postavljen za člana Uprave HŽ Holding d.o.o. Naški rečeno: „drugi štrekar u Hrvata“. No nije dugo trajalo. Milanović je brzo bacio koplje u trnje ali Vuković je na lokalnoj razini nastavio svoju borbu. Snažan retoričar, politički dobrano iskusan, po potrebi pragmatičar, potpomognut nekolicinom vjernih „drugova“, uvijek dobro spremnih za sučeljavanje s drugom stranom, koristi svaki krivi korak HDZ-a i sakuplja političke poene.  Spiritus movens ogulinskog SDP-a, polako je slagao priču, koja je na kraju SDP, na zadnjim lokalnim izborima, učinila pobjednikom. Koristili su do maksimuma društvene mreže, presice, priopćenja. Pojavljivali se svuda, svakom prilikom, koristili svaki, čak  verbalni kiks HDZ-a, i to na kraju kapitalizirali. Vrlo mudro Vuković je (ne može me nitko uvjeriti da to nije njegovo djelo) složio kandidate za čelnike Grada. U prvi plan isturio je Dalibora Domitrovića - Grumfa, znajući dobro da mu je to najjači igrač, jer radi se o čovjeku bez ikakvih afera i repova. Složio je pri tome listu kandidata koja se na izborima pokazala pobjedničkom. SDP je u Ogulinu ostvario ono što su mnogi smatrali nemoguće - nakon 20 godina postojanja, osvojio je vlast. Možda će neki,  koji su imali strpljenja ovo pročitati do kraja, zapitati: Dobro, je li ovdje riječ o SDP-u ili o Vukoviću.

A odgovor je vrlo jednostavan. Jer Vuković još uvijek može poput Luja XIV, ponoviti malo modificiranu čuvenu rečenicu francuskoga kralja:  “L’état ( SDP ) c’est moi“.

P.S.

Moram još ovo dodati, jer riječ je o zagonetki koju nikako ne mogu odgonetnuti. U stalnoj borbi za vlast u gradu, Vuković je redovito gubio od Vučića. Nikako nije uspijevao da zasjedne u vruću gradonačelničku fotelju. I sada, kada je sve tako dobro odradio i pripremio, idealno složio kockice i kada mu je pobjeda bila gotovo 100% sigurna, povukao se i mjesto prvog čovjeka grada prepustio drugome. To mi nešto baš ne sliči na Bananu. No jedno je u svemu sigurno - zašto je to učinio, to mi nikako neće otkriti.

KOJA SAM JA BUDALA. NAIVAN I BLESAV KAKAV VEĆ JESAM, NISAM OČEKIVAO DA ĆE SE NA OVAJ  POST TOLIKO ZAKRVITI. KOMENTARI Z BRDA Z DOLA, UOBIČAJENE UVREDE S SJEDNE I DRUGE STRANE I JEDNOSTAVNO SAM KOMENTARE ISKLJUČIO. ZAPRAVO NE KOMENTARE, VEĆ HRPU UVREDLJIVIH NEBULOZA KAKVE SAMO PACIJENTI MOGU NAPISAT.

 

Photo - arhiva SDP-a Ogulin.

 

Slikal bi ja al me niki ni zval cryingcryingcrying

 

17. 10. 2018.

Nebojša Magdić