POPLAVA - PROŠLO DOBRO

 

Kojeg li ludog vremena, lipi moji. Taman sam priredio mali post s više fotografija, kako bi prikazao čarobnu ljepotu zime u gradu, kad ono, južina i kiša. I poplava. I dok sam prošlu subotu, dok je „ bura snigom mela“ a živa se spustila dobrano ispod nule, s uživanjem „kidal snig“ ispred kuće, samo sedam dana kasnije, sa subote na nedjelju, dežurao sam čekajući radosno da mi se Dobra pojavi u podrumu.

Pumpa spremna, spreman i agregat ako nestane struje, spremna i lagana bevanda, spreman i laptop na kome pratim vodostaj D. Dobre u Turkovićima, spreman i ja. ( jebo te, ovo mi je sumnjivo, previše je toga u postiću „spremno“).

Još u subotu oko 20,oo sati, Dobra je tekla, hučala svom silinom noseći miris Gorskog kotara, ali vodostaj je bio O.K. Negdje oko 23,oo sata počeo je ubrzano rasti, da bi u nedjelju oko 7,oo sati, u mojoj ulici bila metar do ceste. I onda je na moje opće razočaranje – stala. Jeba te takva voda. A mogla je i dalje rasti i lipo mi poplaviti podrum, u njemu 20 metri drv, škrinju s mesinom i vrganji kaj sam ih sabiral celu jesen. Mogla mi je ko 99. poplavit i mali studio kadi imam nikakve uređaje, onda cirkular, peć od centralneg…….sve je mogla al ni, grom puka va nju.

No, šalu na stranu. Moja je malenkost zajedno s mnogim Ogulincima sinoć cijele noći strahovala od poplave. Priča je to koju godinama proživljavamo i samo oni koji su u njoj, znaju što to znači. Pisao bi i ovom prigodom o zaštiti Ogulina od poplave ali toliko sam o tome pisao, da mi je već postalo degutantno. Toliko sam se lažnih obećanja naslušao svih ovih godina, da jednostavno nemam snage sve to još jednom ponavljati. Ipak, ukratko. Nakon katastrofalne poplave 1999. godine, koja je po obimu bila jednaka onoj iz 1939., krenulo se s obećanjima. Uglavnom u predizborne svrhe. Ne mogu reći da naši čelnici nisu ništa poduzimali. Jesu. Sadašnji župan Vučić je kao saborski zastupnik nekoliko puta oštro reagirao kod ministara u ondašnjoj Vladi, kada je bila u pitanju izgradnja zaštitne brane između Hreljina i Turkovića, ali rezultat njegovog lobiranja, bio je ravan nuli. Jer u to vrijeme redovito je „plivala“ Slavonija i tu je bio Šeks da uzme lovu. Plavljena je i Lika, Kosinj posebice, i tu je bio ministar ex ministar Milinković da za svoje Ličane uzme neki „sitniš“. Neretva je sve plavila a barba Luka, naravno da je uložio svoj utjecaj da u dolini mandarina spasi stvar. Tu Vučić nije mogao odigrati ništa. Samo je trebao to pošteno reći građanima što nije, i tu je politički pogriješio. Često je bio gost na našem lokalnom radiju, i ja sam mu u pripremi emisije znao reći:

„Ivo, pitanja po tvojoj želji ne dogovaramo, ali kada je poplava u pitanju, tu nema milosti. Inzistiram na poštenom odgovoru slušateljima. Ako nisi siguran kada će se brana graditi onda reci - dragi moji, poderao sam noge do guzice lobirajući na sve strane, ali nisam uspio ništa riješiti. Vjeruj mi, nitko ti neće zamjeriti“.

No on je bio duboko uvjeren da će uspjeti, i godinama je ponavljao ono u stilu: „Evo, sve smo papirnate probleme riješili i u proljeće, siguran sam, idemo na gradnju“ ( o svemu imam tonske zapise ).

O tome sam 27. 11. 2009. godine pisao:

 

„Ako negdje neplanirano ne zapne, do 2012. godine, Ogulin bi konačno bio siguran od visokih voda, a katastrofalna poplava koje smo bili svjedoci pred 10 godina, ostala bi samo ružno sjećanje. Moramo pri tom spomenuti, i ako će nam neki zamjeriti, da će ovaj posao biti kruna napora, kako sadašnjeg župana Vučića, tako i užeg gradskog vodstva, koji su godinama strpljivo povlačili sve privatne i ostale veze, kako bi progurali projekt od iznimne važnosti za Ogulin“.

A veze su im, čini se, ipak bile bezveze, i od krune, na našu žalost – ništa. Prolazila proljeća, dolazile kiše i poplave, građani strahovali, i dan danas smo tu gdje jesmo. Nigdje. Novim prostornim planom usvojenom nedavno na gradskom vijeću, rekli su mi oni pametniji po ovom pitanju od mene, prolongiramo bilo kakvu gradnju brane barem dalje tri godine. A obzirom na stanje državne blagajne, te će tri godine, dugo potrajati. Kao i naši i strahovi i strepnja za ono malo sirotinje koju imamo. Jer radi se o investiciji velikoj ne samo za Hrvatske vode, već i za državu. Postavlja se pitanje, možemo li nešto učiniti sami, s lokalne razine, kako bi barem donekle ublažili stvar. Tu u prvom redu mislim na čišćenje Đulinog ponor, koji je, kažu zagrebački speleolozi, začepljen preko 75 posto. To se najbolje vidi po činjenici kako se brzo napuni cijeli kanjon a kako se nekoliko puta sporije, prazni. A tu je i sprječavanje nanošenja novih naslaga razno raznog otpada u ponor. Za tu smo svrhu pred 10-ak godina izgradili zaštitnu pontonsku branu kod Vrajžeg prelaza, no to je bilo u vjetar bačeno 3-4 milijuna kuna. Brana nikada nije izvršila svoju funkciju, a gdje je danas, Bog zna. A smeće i dalje dolazi u ponor. Koliko bi koštalo čišćenje, nemam pojma. Ali znam da bi 30-milijuna kuna bačenih u „veličanstven“ projekt Pučkog učilišta, ( o drugim blesavim i u ovom trenutku nepotrebnim investicijama da i ne govorim ), sigurno pomoglo barem donekle obrani Ogulina od poplave. No to nije moj i vaš posao. O tome bi se trebali brinuti oni, koji su iz naše love, dobro plaćeni.

Nanosi smeća pred Đulinim ponorom. Pred nekoliko godina uz pomoć dečki iz HGSS-a, izvučeno je dosta kamiona otpada koje zahvaljujući tome, nije završio u ponoru. Ove godine, odnosno za ove poplave, nitko ništa. A valjda se zna tko bi to trebao, ako se je moglo, organizirati.

 Da ne zaboravim. Uz ono što nam je priroda "poklonila", razni drveni otpad, dobar dio smeća u ponor, poklanjaju nesavjesni građani. A na prvoj slici uz post, vidimo platformu od željezničkih "šliperi", kojima, u uvjetima koji vladaju u Đulinom ponoru, treba tisuću godina da strunu. Da je bilo više brige, ne bi tu završili. 

Photo by Nešo - Skorašnik

16. 12. 2012.

Nebojša Magdić