DAN MATERINSKOG JEZIKA

 

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem!

O preslatkom glasu onom

U komu te mile majke

Usnivahu slatke bajke …

(Petar Preradović – Rodu o jeziku)

21. veljače, Mađunarodni je dan materinskog

jezika. Eto tako se barem jednom godišnje podsjetimo na

njegovu važnost.

"Riječ je o jeziku kojim

bismo trebali moći izraziti najširi dijapazon svojih misli,

najnježnije nijanse svojih emocija. Materinskim jezikom

služimo se najbolje i najpreciznije jer je u nas usađen od naših

početaka". Nosimo ga u genima.

A sada odjednom, frka oko jezika. Drama. Panika.

Jezikoslovci u bedu. Hrvatski jezik ugrožen od srpskog. Da li će

oni koji rabe takvog jezičnog Frankeštajna, završiti u čuzi. U

buksi. Ili možda u zatvoru. Hoće li biti tuženi za veleizdaju.

Za podrivanje hrvatskoga jezičnog identiteta, jezičnu

prepoznatljivosti.

Još mi je živo u sjećanju stalno moje „kečkanje“ s poznatim

ogulinskim sportskim djelatnikom Đukom Iviševićem. Bio je

prava enciklopedija sporta u našem gradu, pa sam ga često

puta znao koristiti na radiju. On će šport, a ja ga uporno

ispravljam – sport Đuka, sport a ne šport.

„A kaj ti mali znaš. Vidiš HAŠK, pa OŠK, pa GOŠK – ogulinski

športski klub“... i Đuka mi dalje navodi svoje primjere sa

športom.

I onda evo promjena 90. Svi odjednom govore o športu.

Veli Đuka. „A kaj sam ti mali govoril“!. Jebi ga. Mučim al i dalje

rabim sport. Jer sam tako naučio. Ko i Đuka šport. Laka mu

zemlja.

I na tome je sve ostalo. Na laganoj zajebanciji.

Ali kad se stručni dečki zgrabe oko jezika, onda iz svega

ispadne politički problem. Slažem se da je naš hrvatski jezik

ugrožen. Samo što nije toliko ugrožen od srpskoga, kojeg naši

nepismeni TV komentatori često rabe ali koji na

kraju krajeva ipak razumijemo, koliko od prave navale

anglizama, čega smo svjedoci posljednjih godina,

tako da normalan čovjek, pola novinskog članka jednostavno

ne razumije.

Hajde, pokušajte mi prevesti samo ovo, što sam onako na

brzinu, pobrao iz našeg tiska i TV. Radi se uglavnom o

anglizmima, riječima preuzetim iz engleskog jezika, koje

posljednjih godina bilježe golem priljev u hrvatski jezik.

 

event---beckstage---fashion week---celebrity---brand---

monitoring---leasing---mobbing---last minute---nick---

bullying--- display-- link - chat--- cruiser--- party--- stage---

website---smart phone--- tender--- spam--- password---

shopping--- display--- pole position---snowboarding---spin---

mainstream--- trailer--- soundtrack---flashback---lifestyle---

wellness--- play-off--- casual.......i da dalje ne nabrajam. A o

turcizmima, germanizmima i sličnim „izmima“ u hrvatskome

jeziku, da i ne govorim. I kako će ovo razumijeti bakica u

bespućima Like ili Zagore. I kome se mediji obraćaju takvim

jezikom.

Jezik je poput živog stvora. On upija i razvija se. No sigurno

će proći još vremena dok se ne osvijestimo, i ne shvatimo da se

svaki jezik razvija baš onako, kako sami njegovi govornici

dopuste. Uostalo, kod nas u Ustavu stoji, „da je u Republici

Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik“. Tom jednom

rečenicom zakonodavac se ogradio, skinuo sa sebe

odgovornost i prepustio skrb i brigu o našem lijepom

hrvatskome jeziku, onome materinskom, nekom drugome.

Jonkeu, Babiću, Mogušu, Aniću, Siliću.......

Kome. Možda ipak, Petru Preradoviću.

 

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem!

O preslatkom glasu onom

U komu te mile majke

Usnivahu slatke bajke …

 

 

 21. 2. 2017.

Nebojša Magdić