Neso (Small)




 

Što je meni

ovo trebalo ?


       Kontakt e-mail:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

          

24 sata portal

24 sata

BOŽIĆ BEZ SNIJEGA

Badnji dan ljeta Gospodnjeg 2014. Pečemo odojak. 10.oo je sati. Temperatura 12 stupnjeva.  U kratkim sam rukavima. Ko u Australiji. Isto kao i prošle godine. Snijega ni u talonu. Samo na slikama, TV reklamama i na Sjevernom polu. Sve se nekako okrenulo. Bijelog Božića nema već duže vrijeme a tako mi fali. Zato se još jednom vraćam u one davne dane djetinjstva, bezbrižnosti, prave božićne radosti i obilje snijega. Vraćam se, da bi neki koji su tijekom godine otkrili ovaj blog, otkrili čari Božića a drugi da se podsjete. Slijedi REPRIZA jer vi to niste tražili.



"Kao u nekakvoj dragoj bajci, vraćam se odjednom, ne znam čijom voljom, u neki drugi Božić, Božić mog djetinjstva, u duboke snijegove, u čarobne hladne noći, u neka daleka kola pred crkvom, u vrijeme koje mi je nekako nepravedno, nekako tako brzo procurilo kroz ruke......., i nestalo. Da je barem malo duže, barem malčice duže trajalo. Vraćam se pregršt godina u osvit djetinjstva, koje je usprkos nekim teškim vremenima, bilo za mene, gledajući nakon prohujala vremena, nešto neponovljivo, nešto toliko lijepo i gotovo nestvarno........

 

Čarolija Božića počinjaše već tamo oko Sv. Nikole. Morao je biti u prosincu snijeg jer kakav je to prosinac i Božić bez čarobne kristalne bjeline. Deda bi polovicom studenoga na Sajmištu kupio dva mala odojka. Onoga koji je bolje napredovao, ostavio bi za uzgoj, a drugome je u horoskopu pisalo – odojak. Pekli smo ga za Badnjak, kada je bio dan posta. Jeli smo marinirane pastrve s Bistraca, ali nikako mi nisu išle – po njima, bio sam stalno gladan. Možete misliti kakav je djetetu od 10-ak godina, tada izazov bio sočni odojak. Ali, nije se smjelo mrsit. Ipak dok smo pekli, deda bi znao, kao onako slučajno reći:

„Mali, ja ode malo na stranu / u WC / a ti okreći prase. I nemoj da ti zagori“.

Okrećem ja, odojak pri kraju, sav rumen, miriši pola Žegara a ja gladan, gladan, Božee, gladaan. Na butiću se već digla rumena kožica, neopisivi izazov i ....... samo ću malo. Nitko neće znati. I povučem onaj mali komadić, kad ono, ode za tim komadićem sočna kožica s pola buta. Vidit će deda, neće vidit, reć ću da nisam ja, neću reć, sama od sebe je kožica otpala u vatru i slične kombinacije slažem u svojoj djetinjoj glavi. Vraća se deda:

„ Dal okrećeš ?.“

 

„Da“

 

„Jesil kaj čapal“

 

„Nis dedo“, lažem i gledam uporno u vatru.

 

„Onda dobro, daj da te malo sminim“.

 

Tek kasnije, tak mnogo godina kasnije, shvatio sam da deda nije trebao ići „na stranu“ i da je vrlo dobro vidio da nema sočne kožice na butu. Ali, kako prigovoriti gladnom unuku. Uvijek me je zbog te laži malo pekla savjest. Ali 10- godišnjak i glad, nemaju savjesti. Kada je odojak bio pečen, kitili smo bor i pripremali se za ponoćku. K'o malo bogatija obitelj, osim u srebro ili zlato obojanih oraha, imali smo isto tako zlatne i srebrne kuglice, vilinu kosu i male jaslice.

Bilo je to vrijeme bez petardi i ostalih bučnih sredstava za „izražavanje veselja“. Imali smo samo karabit , za nas klince svojevrstan dragi kamen. Kupovao se kod Miznera po 10, 20 ili 50 dekagrama. Grudu kamena ubacio bi u kanticu koja je na dnu imala sitnu rupicu, pljunuo na njega, zatvorio poklopcem kanticu a prstom rupicu na dnu, i pričekao određeno vrijeme. Kada se razvila dovoljna količina plinova, potpalio si šibicom rupicu na dnu, i odjeknula bi „detonacja“. A mi musavi, kako koji u bolje ili lošije kaputiće odjeveni, kiptili smo od veselja. Pucali smo najviše između Marketa i bivše vojne zgrade, jer tu je, u tom uskom prostoru, naše „oružje“ djelovalo poput groma. Bili smo razdragani i ponosni na te naše „detonacije“, dok negdje pred ponoć ne bi odjeknula prava detonacija koja bi iz temelja potresla cijeli grad. Neki veliki dečki izražavali su svoje veselje bacanjem dinamita u kanjon Dobre. Tada smo jedva smo čekali da odrastemo, pa da i mi možemo tako.

I dok smo mi pucali, tu odmah pored nas – kolo. I to ne jedno, već tri. Prvo kod semafora, drugo kod Kapele i treće, ono najveće ispred Cesarovaca. „Aoj Oguline, da ti nije Kleka.......“, zvonila pjesma usred kola, čudesno odjekivala u božićnoj noći, u nama budila tek neke čudne osjećaje. Dugo je vremena trebalo proći, da bi shvatili što nas je to vezalo uz arhaičan ton jedne obične, a ipak tako drage pjesme. Ništa. Samo ljubav prema gradu, prema komadiću svog djetinjstva. A u kolu, puni pjesme i mladosti .......momci i djevojke. Momci veliki, snažni, jakih grubih glasova, a djevojke ......., djevojke, ljudi moji, ljepota. Rumeni obrazi, uski strukovi i grudi........Bože, kakve grudi, mislili smo gledajući i zaboravljajući za trenutak na naše karabit kantice. Bili smo zaneseni nečim što će se tek rodit u našim glavama. A onda smo se ipak brzo vraćali prokušanim „karabit detonacijama“, da bi ipak uskoro, tek koju godinu kasnije, shvatili da su one djevojačke grudi, ipak daleko važnije od dječačkih pucnjeva iz bezazlenih „karabitnjača“. S vremena na vrijeme, nama tada nije bilo jasno zbog čega, jer sve je bilo tako lijepo, kroz kola momaka i djevojaka, onako grubo znali su se provesti milicajci sa službenim automobilima. Razbili su kolo, valjda po partijskom zadatku, ali kolo bi se u trenu opet složilo, a pjesma odjekivala još prkosnije:

 

„U Lomostu kaj u malem Beču“.

Ni danas mi nije jasno, koliko je gluposti trebalo da uzalud pokuša uništiti ono što je narod godinama stvarao. Uz kola, mi smo još malo pucali, onako reda radi, zatim spremili svoje „oružje“ u Školsko dvorište, te išli na polnoćku. Crkva je uvijek bila puna, dosta je ljudi ostajalo vani, a mi klinci, bili smo pri kraju. Da bi po završetku s mise i Lijepe naše, opet prvi mogli pucajući, slaviti Kristovo rođenje. Tek smo kasnije shvatili da pucnjava i ljubav prema Bogu, nemaju nikakve veze. I onda kući. Doma za mene čudesni „beli stolnjak“ , kolači, orehnjača, makovnjača, i već potajno kušana pečenka.

Vani hladna zimska noć, lepršaju milijuni snježnih pahulja. Nad mojim Žegarom, nad mojim Ogulinom, neki duhovni mir, neka kristalna bjelina snijega, jaslice pod borom, tiha sreća i tiha sjeta u mojoj obitelji, u kojoj se svakoga dana, i svakoga Božića, čekalo nekoga tko se nikada nije vratio. Teta bi tako odjednom tiho zapjevala svojim čudesnim koloraturnim sopranom „KYRI ELEJSON“, a ja bio, onako bez nekog posebnog razloga, djetinje sretan. Mnogo godina kasnije, tu istu mi je pjesmu pjevala, moji najdraži slušali je širom otvorenih očiju, ne shvaćajući kao ni ja, u čemu je ljepota i čar. A u susjedstvu se čulo tihano: „Narodi nam se kralj nebeski“. O djetinjstvo, o uspomene, o dragi ljudi.

I danas, nakon toliko godina, u sjećanju mi je na stolu „beli stolnjak“ , kolači i pečenka koja nikad nije i neće mirisati kao tih dana.......

Tiha noć, sveta noć, a u nama ljubav....... jer Božić je. Eeej, da mi je opet biti dijete čarobnom noći zaneseno, da mi je opet djetinjstvo nikad zaboravljeno, da mi je opet biti dio tog prošlog vremena. Vjerujte, u njemu je bilo puno više ljubavi, sreće i poštenja. I stoga, vi koji ste ovu božićnu noć sretni u krugu najdražih, ne zaboravite na neke, u ovoj noći, izgubljene ljude. Kojima je život odredio druge sudbine, uzeo radost i nadu. Koji su sami, u nekim možda hladnim sobama, koji nisu okitili bor jer nemaju za koga, kojima nitko neće donijeti poklone. Koji u svojoj usamljenosti neće osjetiti radost Kristova rođenja. Pomislite u svojoj dobroti barem mali trenutak na njih i pošaljite im kroz zvjezdanu božićnu noć, komadić sreće koju je vama Bog podario. Budite ljudi, jer vjerujte to će vas učiniti sretnim.

 

Neka vam je sretan Božić, pun radosti, veselja i zdravlja.


Vaš Nešo


Komentari  

#11 --.,--.,--., 2014-12-26 19:12
"Budite ljudi, jer vjerujte to će vas učiniti sretnim".

E sada sam skužio zašto su oni na sudu ili u javnoj upravi stalno tako namrgođeni.

Nesretne zvijeri!
Ne smiju biti ljudi nego moraju biti korumpirani po nalogu šerifa.

Neka je i njima sretan Božić, pun radosti, veselja i zdravlja
Citat
#12 Riky 2014-12-27 23:06
Nalkon do poda za ovaj post. Sve najbolje tebi i obitelji. Pozdrav Dinkici iz Zagreba.
Citat
#13 Nostalgičar 2014-12-28 08:58
To su bili dani Božića. Nitko ih nije mogao ukrasti.Danas imamo sve i ništa.Hvala na rečenicama Nešo.Treba ih ponavljati jer nismo zaboravili tko smo,čiji smo i otkuda smo.Hvala Bogu da ima ljudi koji još mogu ovako lijepo kroz pisanu riječ vratiti nam djetinjstvo.
Citat
#14 ZG 2014-12-29 22:57
Velika hvala na ovim divnim riječima i sjećanjima. Čitajući ovo nekako se osjećam zakinutom što nisam bila dio tog vremena.
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi