Neso (Small)




 

Što je meni

ovo trebalo ?


       Kontakt e-mail:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

          

24 sata portal

24 sata

KOŠNJA KAKVA JE BILA PRVLJE

 

Ništo zadnji dani malo pišem pa se niki jadidu. Velidu,  daj malo nemaži kega, da se pripovida. Bi ja lipi moji, al nimam vrimena.

MATURANTI, MATURANTI

 

Jedva sam uvatil par lipi dani da ništo podelkam oko moje čarobne vikendice, a moral sam zabilježiti i ovo maturantsko benavilo. Kako baš nisam pri vrimenu, sve gruntam kaj bi napisal, pa se svetim - a prepiši beno svoj stari tekst. Pametno. I evo ga.

"Poput šake rasutih špekula, poput bezbroj bijelih pahulja prvoga snijega, već danima svojom pjesmom i ljepotom, razdragana i sretna, gradom "jezdi" ogulinska mladost. Maturanti broje zadnje dane jedne mladenačke čudesne priče, dane koji se više nikad neće ponoviti.


POTEMKINOVO SELO II.

 

U  malom postiću nazvanom Potemkinovo selo, što tekstom što fotografijama, ukazao sam nedavno na otužnu sliku gotovo u samom središtu grada. I prozvadoh tom prigodom u najboljoj namjeri gradsku vlast, a i koga bi drugoga, pa oni su mi najmiliji, zbog takvog stanja. Dok nam glavna, Frankopanska ulica i sjaji i bliješti uređenim fasadama i gradskim "parkom" poput Potemkinova sela, tik do nje postoji neki drugi svijet koji onima što bi se o gradu trebali brinuti, ne služi na čast. Mnoge od vas te su fotofrafije iznenadile i ogorčile i strijelice vaših komentara oštro su se okomile na ljude koji bi o tome trebalai brinuti. Citiram sada kraj tog svog posta, jer volim citirati pametne ljude. Tamo stoji:


POTEMKINOVO SELO

Pred nešto više od 10-ak dana, napisao sam mali postić skromnih kvaliteta, kakva je i uostalom moja malenkost. I naslovio ga – U gradu proljeće. Ne znajući bolje i pametnije, naslovih ga tako, onako iz duše, potaknut rađanjem pramaljeća, kako bi pjesnik rekao. I ničim izazvan, tek najboljim namjerama, pohvalih malo i ljude koji vode ovaj grad i koji su eto, iz ljubavi prema njemu, i sami malo pridonijeli da nam lijepše izgleda. I sve sam ilustrirao slikama prirode i središta grada, čijim izgledom možemo biti ponosni.



U GRADU PROLJEĆE

 

Proljeće nam nekako, oduvijek dolazi nenadano. Ne zanima njega službeni početak ni najave meterologa. Ono jednostavno dođe jednoga jutra, zazeleni čarobnom bojom svijet oko nas a onda rascvalim voćkama i čudesnom  bjelinom, kao da kaže: eto, tu sam. Još u onim danima mladenaštva, uvijek me je fascinirao taj iznenadni dolazak. Lipa u gradu, kod semafora, bila mi je glavni orjentir. Počivala je tiha i dostojanstvena nakon duge i hladne zime, od sebe nije davala niti znaka života, da bi odjednom, onako preko noći zazelenjela u punoj ljepoti, kao vjesnik onog pravog proljeća. Tako i ovih dana sve se polako budi, zeleni, behara, kako bi rekli u Bosni. Netko se u proljeće, ako nema pametnijeg posla, zaljubi. Jer kažu, to je vrijeme ljubavi. Sve se odjednom budi, zemlja nekako drugačije miriše, poljsko cvijeće krene u svom punom sjaju, neke poetske duše pišu svoje prve stihove i sve tako. Danas, 9. travnja, na Uskrsni ponedjeljak, proljeće je pokazalo svoju čar i čud. Otvorim prozor s jedne strane a ono trešnja u punom cvatu i ljepoti. S druge pak strane kuće, ovjenčan zelenilom, pod proljetnim snijegom, bijeli se Klek. Reko bi ko Jure Kaštelan: "Lijepa si zemljo moja, meni najdraža". A i u samom gradu - proljeće. Gradske vlasti, neka im je na čast, uvijek nađu za shodno, osim onoga što nam je darovala priroda, još malo dodatno ukrasiti Grad. Da nam svima, barem na oko, bude ljepše.