KOMENTARI. LIJEVI - DESNI - POŠTENI

Na post - Što se ono iza brda valja, „naguralo“ se oko 200 komentara. Svakvih. I dobrih i neprobavljivih. Uljudbena komunikacija između komentatora na temu posta - izostala je. Umjesto takve, direktne komunikacije blogera i čitatelja, koji svojim komentarom mogu donijeti dodanu vrijednost postu, dobili smo poligon za prepucavanje, spamovanje, spinovanje, podjebavanja, osobne obračune, insinuacije i hrpu namjerno plasiranih netočnih podataka. Trolovi u kreativnom punom pogonu.

Sva ta sranja plod su nečega što smo godinama sanjali - demokracije.  Tražili ste - uživajte.  I sada nemamo pravo gurnuti glavu u pijesak i praviti se kako je sve med i mlijeko, praviti se kako nas se sve to ne tiče. Ne, trebamo se zamisliti kako se postaviti da dvije strane jedne medalje učinimo jednako vrijednima. Teško će to biti učiniti, kada je na sceni generalna vulgarizacija gotovo svih medija. Komentari, kao produkt demokratizacije, sa sobom nose i neizbježan govor mržnje, što je teško, gotovo nemoguće, obuzdati. Komentari su jedno od lica demokracije. I ne  samo to. Oni su pravo lice i mene, i tebe prijatelju i svih nas skupa.  Oni su, kako sam nedavno čuo zgodnu misao na TV,  posljedica države kakvu smo si sami složili. Tko nam je kriv. Surfajući malo po svim mogućim portalima koji nam se blagonaklono nude, shvatio sad da su komentari na blogu „Ogulin u srcu“, zapravo prava kamilica prema onome što nam drugi serviraju. Tamo možete naći hrpetine uvredljivih, klevetničkih, mrzilačkih komentara . Tamo se poput tsunamija širi mržnja ili diskriminacija po svim mogućim osnovama - od rasne i etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog svjetonazora, nacionalnog ili socijalnog štiha, do  antisemitizma i ksenofobije, te ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Uštaše, četnici, udbaši, komunjare. Sve je to uobičajeni internetski vokabular.

Stručnjaci kažu kako ovakav način komunikacija šteti mentalnom zdravlju određene populacije. Jer iz bespuća internetske zbiljnosti, masovno kreću lopovi i utajivači poreza, pederi i lizbejke, ratni profiteri, ljubavnici i ljubavnice, ustaše i četnici, kreću degutantna vrijeđanja, ulaženje u nečiju intimu i tako dalje.

No jedno mora biti jasno - od kritika nisu, i ne smiju biti imuni likovi koje nas vode, tako, kako nas već vode. Na svim razinama. A kako nas vode, i sami vidite. Ako već spominjem nekakav govor mržnje, treba priznati da u taj govor mržnje ne spadaju kritike vlasti, vladine politike ili postupaka i stajališta pojedinaca u vlasti, pa ma koliko te kritike bile žestoke, nepravedne, šokantne, uznemirujuće, mrzilačke ili uvredljive. Mora se, naime, imati na umu da pravo na slobodu izražavanja obuhvaća i pravo građana da izražavaju negativne emocije, naročito prema vlasti kojoj su na izborima ukazali povjerenje. Pa koliko to vlasti, to bilo

I kakvi su nam komentari ? Kao po dogovoru, fino balansirajuči količinu i intenzitet kritika, jedni povukli na desnu, a drugi, na lijevu stranu. A u tom i takvom povlačenju, nema pobjednika. Svi smo gubitnici jer stvaramo među sobom pukotinu koja se iz dana u dan sve više širi i sve nas više razdvaja. I svaki dan, u svakom pogledu, pukotina napreduje sve više.

I tako ovih 200 komentara na post „Što se ono iza brda valja“, ne predstavljaju ništa neobično i posebno. Oni su samo slika naše lokalne stvarnosti, naših podjela, netrpeljivosti, neslaganja. Komentari su doduše, ma kako često i neukusni bili, jedinu način da se saznaju neki detelji, koji bi inače ostali skriveni od javnosti. I tu je njihova snaga. Ostaviti ih ili ukinuti. The question is now.

 

P.S. Pročitajte si na ovom blogu i post - Internetski jahači apokalipse. Tek toliko da si upotpunite internetsku zbiljnost.

 

29. 9. 2018.

Nebojša Magdić