DISCO - JEDNA SKROZ OBIČNA ILI NEOBIČNA PRIČA

 

SA OVIME JE POČELO - PRVI GRAMOFON - ZA DIVNO ČUDO I DAN DANAS SAČUVAN

Godina je 1968 - godina poslije koje više ništa neće biti isto. Studentski prosvjedi u čitavoj Europi  i .......  sex, drugs & rock’n’roll. Studentske demonstracije u Beogradu, okršaji sa policijom. Prosvjedi i u drugim centrima u Jugi. “Crveno sveučilište”: studenti zaposjedaju fakultetske zgrade u pokušaju stvaranja autonomnosti univerziteta. Već tada je bivša država polako počela pucati po šavovima. Bila je to i godina Stanleya Kubricka, odnosno njegovog remek djela – znanstveno-fantastičnog filma »Odiseja u svemiru 2001«.

Ubijen je Martin Luther King, u Čehoslovačkoj krenulo „Praško proljeće“, u Meksiku, na olimpijskim igrama  Đurđica Bjedov osvaja zlato. Jugoslavija postaje prvak svijeta u vaterpolu.

Te godine rođeni „Vatreni“ - Davor Šuker, Zvone Boban, Robert Jarni,  novinarka Dijana Čuljak, aktualna predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović, pjevač Zlatan Stipišić - Gibonni, košarkaški virtuoz Toni Kukoč i ....... u Ogulinu otvoren prvi disco klub, jedan među prvima  u Hrvatskoj.

Sada,  jel´ ta godina il´ godina kasnije, nisam siguran. Ono što je značajno spomenuti, disco je tada bio jedino mjesto gdje su se mladi mogli okupljati. Ako si nekoga tražio, sigurno si znao gdje ćeš ga naći. I bio je u početku  čisto urbana novina, jer su u njega  dolazili samo gradski momci i cure. Oni, malo sa strane, kada još nije bilo toliko automobila, nisu ni dolazili. Bilo im daleko. Njima je tada emisija radio Ogulina „Želje i pozdravi“, bila sasvim dovoljna.

I nešto za današnje pojmove neshvatljivo. Rekli bi, ne mogu bilivit. Disco je počinjao u 19,o0 sati a u 22,oo sata, više ni u discu, ni u gradu, nije bilo žive duše.

Sa „povlaštenog položaja“ DJ kabine, godinama sam promatrao kako su se rađale simpatije, kako se rađale ljubavi, kako su trajale ili nestajale, tko je koga istinski volio ili varao, tko će koga pozvati na ples. Znao sam kome je koja pjesma omiljena. Svi smo o svima, znali sve. Čudno neko vrijeme. Gotovo nestvarno.  Mnoge od tih veza održale su se i do današnjih dana i nekadašnji momci i cure, sada već djedovi i bake, imaju poneku izbljedjelu lijepu uspomena iz doba svojih, u discu rođenih, prvih ljubavi. I svoje priče po sistemu - „stara dobra vremena“. Kafića još nije bilo. Oni  su došli kasnije a u „Kapelu“ ili „Tri palme“ nisi mogal ni prismrdit. Sve što su mladi onda imali, bio je disco. Ovo je priča o njemu, o jednom sada već dalekom vremenu, uz nešto malo sličica.

 

EKONOMSKA - PRVI DISCO

 

Prvi disko klub u Ogulinu. Podrum ondašnje ekonomske škola a danas policijske postaje.

 

Kad se moj bend „Tornado“ raspao, ja sam nastavio samostalno prodavati „glazbenu maglu“. U gradu je bila hrpa rock sastava. Bio je takav trend. Svaka ulica imala je svoj bend a zajednički im je nazivnik bio - nisu baš znali svirati. Uz to,  kroničan problem bio je - manjak instrumenata. A pošto sam ja imao kompletnu bateriju bubnjeva, bio sam „tražena roba“. Nastupao sam kao „renta bubnjar“. S bendom kome više ne znam ni ime, a bogme se ne sjećam ni članova, svirao sam u podrumu nekadašnje ekonomske škole. Sada je tamo policijska postaja. Ne u podrumu. Iznad podruma. Prostor je bio strašno klaustofobičan a prostorija s oblim stropom niska, išla je u luk, tako da je pokojni Ivan Stipetić - Cilindar, centar KK „Jedinstvo“, mogao stajati samo u sredini, jer ako bi krenuo korak lijevo ili desno, udarao bi glavom u strop. A imao je točno dva metra.

U Jugi su se počeli pojavljivati prvi disko klubovi i o tome se, kao poroku sa zapada, navelike pisalo i govorilo. Pa sam tako ja, da budem u trendu, na jednu „čagu“ dofurao gramofon i u pauzi kada se bend, ono, kao odmarao, puštao ploče. U početku je raji bilo malo čudno ali brzo su se prilagodili i uz tu glazbu počeli plesati. Onda je organizatorima plesa, dečkima iz Ekonomske škole, sinulo, kako bi bilo dobro da naprave disko klub. Umjesto petoricu iz benda, plaćati će samo jednoga i proći jeftinije. Zamišljeno - učinjeno. Umjesto obične sijalice kupili su dvije u crvenoj boji i priča o discu, mogla je početi. Ali krenule su i priče o onome što se je u tami disco kluba događalo. Šok za grad. Sodoma i  Gomora - nekakav disco, sve u mraku, pa crvene žarulje i uz to još i Nešo. Jbg, već tada nisam kod drugova najbolje kotirao. Kao i sada kod gospode. Ali, uhodalo se. A uvjeti su bili - katastrofa. U prostoriji 14 x 7 metara, ne hvatajte me za riječ jer ne znam točno, znalo se nagurati 150 ljudi. Nije bilo  pomoćnog izlaza, ni  ventilacije, ni sanitarija. Pišaj i kenjaj gdje dohvatiš. Mrakača ko u najtamnijoj noći, tako da nisu bili rijetki ni pokušaji nekih seksi igrica. Tu sam se zadržao par mjeseci a onda se pročulo da u tom nekakvom discu, može kapnuti neka lova za omladinske organizacije. I počeo je lov za Nešom. Najbrži su bili moji Žegarani. U prijelaznom roku, iz podruma Ekonomske škole, prešao sam u dom Sv. Antuna u Žegaru. Navodno to dragi svetac nije primio najbolje, ali Savez socijalističke omladine, koji je bio organizator,  imao zadnju riječ. Tu će biti disco i šlus. Rješeno. I Sv. Antun, kaj je mogal ?. Ništa. Morao se pokorno složiti sa stavom Partije.

 

DOM ŽEGAR

 

Dom Sv. Antuna - Žegar

U domu Žegar prvi puta sam najavio: „Dobro došli. Želim vam  dobru večer i ugodnu zabavu“. I onda bi išli Stonesi i „Satisfaction“. Nekako mi se to svidjelo. I tako, 21 godinu, kao zaštitni znak,  uvijek ista najava, isti početak. Ponavljao ko papagaj.

Za razliku od diskača u Ekonomskoj, u Žegaru je to bio vidljivi napredak. Barem što se tiče uvjeta. Veliki prostor doma s velikom binom, za čagu je preko tjedna bio pregrađen trstikom po polovici, a subotom i nedjeljom, otvarao se cijeli. Napravljeni su i nekakvi mali separei. Sada, koliko su plaćali te moje glazbeno-intelektualne usluge već iskusnog prodavača magle, ne mogu se sjetiti. Samo se sjećam da su mi  dečki uz lovu, obvezno morali donesti i nekakvu rakiju od Dalmatinca u boci od pive. A  Bože te sačuvaj. Još mi je i sad zlo od nje.

Od razglasa sam imao cijevno pojačalo Bas King s 50 watnom zvučnom kutijom, što sam kupio od „Optičara“, koji su se kao i moj „Tornado“, raspali.  Umjesto jednoga, sada sam imao dva gramofoma ugrađena u radio marke „Savica“. Šljakalo za pet. Dogovorio sam i uvjete za vođenje disca. Meni 20 % od prodanih ulaznica. Uff. I danas mi je žao. Sve je išlo preko banke. Ništa na ruke. I ona je država kao ova, bila prava pljačkaška. Neki bi rekli - pravna. Jebem ti pravo  kad mi uzmu lovu. Za disca u Žegaru, od legendarnog zagrebačkog gitariste Željka Kovačevića - Pesa, kupio sam gramafone i miksetu, te pojačalo sa zvučnicima 2 x 100 wati. E sada je to već na nešto sličilo. Tu sam opremu kasnije prodao Draganu Šumonji - Žagaru u Plaški, točnije u Veru. Radili su tamo nešto kao omladinski klub. Dragana su 1991. ubili u središtu Plaškog  jer se nije htio pridružiti Martićevcima. Tko zna, možda je ta oprema još negdje na životu.

Pred domom su znali stajati stari Žegarani, sumljivo vrteći glavama i pitajući se: „Keg vraga nutri peridu“.

I u Žegaru rasvjeta još uvijek ostala na sijalicama u boji. Samo što ih je sada bilo više. Šanka nije bilo. Piti se išlo k Dalmatincu. Hit je bio „Trla bana lan“, Korni grupe i "Chirpy Chirpy Cheep Cheep"- Middle of the Road. I onda je ponovno došao prijelazni rok. Najuporniji su bili Prapućani i disco se seli preko Plavog mosta.

Evo slika iz Žegara. Njih iz ne znam kog razloga imam najviše, Mislimda ih je Kojić radio jer on se bavio svačime.

 

Nebojša pl Magdić odnosno ja, gramofoni, piva, neki komad i Franje Simon.

Nebojša Magdić počeo puštati brkove

Ne znam tko je radio ove fotke u Žegaru ali vjerujem da je to Kojićevo djelo. Bavio se svime pa i fotografijom. A u politici - zaradio lovu. Dobru.

Važno je biti na pozornici - lijevo Milan Luketić-RIP, do njega Ivan Ban, pa onda ja i desno Drago Tonković.

Ali  volim vidjeti kad  nemam 110 kila i trbuh. Bilo je to davno. Mogao sam raditi ko maneken.

Ja i Simon. Nekad ju Tornadu a ovdje u discu.

Lijevo Matija Jurašić, do njega Sveto Busić-RIP, Milan Luketić-RIP i Pinđo-RIP. Trojice sa slike više nema.

Još jedna iz Žegara. Skroz desno, još jedan od onih koji su otišli -  Boro Glavan-RIP

 

PRAPUĆE

 

Zvonko Trdić napravio je linorez za plakat za čagu. 

Disco u Prapućama, što se tiče samog objekta, bio je u odnosu na Žegar, korak unatrag. Ali imao je dušu. Bila je to stara derutna baraka na livadi ispod  Sitara,  (sada je više nema) tobože nekakav društveni dom u raspadanju, koju smo uredili u stilu kultnog „Kulušića“. Svi zidovi, prozori, strop, vrata, kvake, štokovi, klupe... sve, ama baš sve, bilo je kaširano. Obljepljeno novinama isključivo u crno-bijeloj boji. Da bi razbili prostor, postavili smo pregrade, onako porazbacane bez ikakvog reda ali djelovalo je efektno. Žao mi ko psu - niti jedne najobičnije sličice iz doma Prapuće.

Bila je i mala pozornica, pa sam tamo po prvi puta u program uvrstio i bend. Prvi koji su svirali bili su „Problemi“ Pere Mihelčića. Kako je to zvučalo, bolje da vam ne govorim. Pjevala im je Ljilja Latas i Polanc, jedan iz "dinastije" Blažina koji su generacijama izvrsni pjevači. Iz Prapuća nažalost ni jedna sličice. Osim "Problema".

Pero Mihelčić i D. Polanc - "Problemi".

"Problemi" - lijevo D. Polanc-RIP, Pero Mihelčić, Krešo Lipoščak i Ferdo Blažević-RIP

Na Prapućama je  učinjen „veliki povijesni korak“ kada je u pitanju rasvjeta. Boško  Kurteš, iz moje ex grupe Tornado, tada je bio u Švicarskoj i u nekom klubu, vidio svjetleću kuglu. Pa sam je i ja, pokušao složiti. Kupio sam u Velikoj samoposluzi dvije plastične zdjele za salatu, spojio ih i zalijepio da sliče na kuglu i to obložio kvadratićima zrcala. E onda sam  to čudo stavio na stari gramofon, uperio u njega snop svjetla baterijske lampe, pokrenuo gramafon i ....... nastala je prava čarolija. To da je čarolija, tako nam se onda bar činilo. Kad je bio sentiš gramofon je vrtio polako, na 33 obrtaja, a kada je bila brza runda, onda brzo, na 45. Tesla kažu izumitelj. Čast Niđi ali  bio je pravi amater za mene. Glavne zvijezde bili su Donna Summer i Boney M.

Za one „prave“ rockere, uvijek je bila razervirana runda sa Zepelinima, Deep Purple, Stonsima. Ma gdje disco bio, shema je bila ista. Brza runda, pa laganice za stiskanje i rađanje prvih ljubavi, pa brza runda, pa dame biraju i tako stalno.  Onda su Prapućani negdje iz Drežnice nabavili stari Topolino i postavili ga na pozornicu a ja u njega smontirao opremu. Bilo je baš štosno ali strašno neudobno za raditi, pa je Topolino uskoro završio kao umjetnička instalacija ispred disca. Na Prapućama su dečki organizirali i šank i garderobu. Stvar se razvijala. A i priče o nekakvom disku, također su se u gradu lijepo razvijale. Profesor Tomić bio je u to doba dopisnik „Večernjaka“ iz Ogulina. Evo i njegovog članka o discu iz 1971. godine:

A mene su onda, jer je bio krajnji rok, sprašili u JNA. Godina je 1971. Spizdili Savku i Tripala, pa odlučili spizditi i mene !!! Za DJ postavio sam Slavka Kojića - Mutavog. Imao sam povjerenje u njega. I otišao u Sremsku Mitrovicu. Bio tamo 10 dana i pustili me doma. Prebolio sam žuticu i nisu me jednostavno mogli ni smijeli  poslati u vojsku. Ali ovima sam našim mudracima u vojnom odsjeku valjda dopizdio i na silu me „spakirali“ u nekakvu njihovu jebenu karaulu. I kaj. Ošišali me i poslali doma. Ponovno na Prapuće.

Onda se netko sjetio da bi mladima ipak trebali osigurati kvalitetniji prostor gdje bi bili pod većim nadzorom, i disco se po političkoj volji  seli u Dom JNA, na kat gdje je sada knjižnica a ispod dvorane gdje se danas održavaju sjednice Gradskog vijeća. Da omladina u socijalističkom društvu ima prave uvjete za zabavu. Moš mislit. I da. Skoro zaboravih ono najvažnije. Krenula je mini moda. Neponovljivo. Nezaboravno. Ludo. Prelijepo. I super kratko. Remen je znao biti širi od suknjice. To ste trebali vidjeti. Dečki su furali traperice Super Rifle kupljene kod Đovanija u Trstu ili ispod pulta na našem placu. Kasnije ih je proizvodio Varteks. Ja sam naravno bio modna avangarda. Furao sam Lewisice. Isključivo 501.

 

DOM JNA

Žalim, ali niti jedne sličice

Dom JNA za razliku od prostora u kojima se do tada održavao disco, bio je ko Buckinghamska palača. Sve uglancano, sve se sjaji, parketi na podu, zavjese od samta, pogled na semafor i glavnu ulicu, mali bar. Uvjeti za desetku. Jedino nije bilo pozornice a ja upravo to postavio kao uvjet. Onda su od 12 stolova za šah vojnici složili donji dio pozornice i na to gore dodali još dva stola za moju opremu. Obzirom da se je sada radilo o „kulturnom“ mjestu, roditelji su puštali klince na čagu, jer su se tu osjećali sigurno. Znalo se okupiti i preko 200- njak ljudi što je za ono vrijeme bilo nešto nezamislivo . Disco kao pošast sa Zapada, više nikoga nije smetao. Postao je legitiman. Kao što su bili legitimni i prijelazni rokovi. Još jednom sam promijenio „klupske“ boje i vratio se u Žegar, pa ponovno na Prapuće. Poskidali smo novine kojima je dom bio obljepljen i okrečili ga. Moja zakonita, stajala je cijelu noć na stolcu i krečila. Sutra u jutro je rodila. Izdržljiva slavonska loga. Onda ponovno selidba. „Željo“.

 

DOM ŽELJEZNIČARA

 

Godina je 1977. Tada sam već imao  dva „pomagača“. Žgelu i Sreću. Krv su mi popili. Srećo pogotovo. Iste godine po prvi puta, disco seli u Dom željezničara. E to je sada bilo već „čist nekaj drugo“. Svu lovu što sam dobivao za vođenje, ulagao sam u opremu. Jednostavno, volio sam to. Light show, reflektori, disco efekti, UV lapme kao prava atrakcija, novi, snažniji razglas, redovito nova glazba po koju sam odlazio u Trst.  Na pijaču se išlo u „Penzioner“ ili „Crvenkapicu“ a onda su  organizatori otvorili i interni šank na kojem nije bilo alkohola, osim ispod stola. A ispod stola bio je najbolji promet. U pauzi smo prikazivali crtiće. Mornar Popaj bio je glavna zvijezda. Disco u Želji bio je na glasu. Tamo se znalo okupiti i do 300-400 ljudi a dolazili su i iz Karlovca, Vrbovskog, Duga Rese, Delnica.

Bilo je to i vrijeme puncka. The Ramones, The Clash, Sex Pistols, The Damned. I vrijeme ogulinskih pankera - Skembi-RIP, Vlade s  oči, Jeremija,  Rafo, Čonta RIP....... i društvo. Malo otkačeni ali divni dečki. Dolazili su u poderanim kožnim jaknama, poderanim trapericama, izbodeni zihericama po svim mogućim dijelovima tijela, s lancima oko vrata i obojenih lica, a kao pogonsko gorivo, koristili su votku. Jednom u večeri bila je runda za njih. A oni su pod punck uzimali sve. Samo da je žestoko. I  AC/DC i  ZZ Top. Svejedno. Obred je svake večeri bio isti. U  dlaku. Ugasio bih svjetlo, nastao bi potpuni mrak, upalio bi jaki stroboskop, i u takvoj psihodeličnoj atmosferi, pustio bi recimo ...  La grange, Tush, Londons burning i slično. I počeo je pankerski show koga je trebalo vidjeti.  Standardnoj koreografiji uvijek su dodavali neku svoju novinu. „Pogo,pogo“ bio im je glavni hit. Basist Sex Pistolsa, Sid Vicious, tvrdio je da je on izumio pogo negdje oko 1976. Bilo je to skakanje gore-dolje u svim smjerovima, rukama priljubljenima uz tijelo. Kada su Skembi and co odludovali svoju rundu, više ih ništa nije zanimalo. Odlazili su na košarkaško i bratski dijelili votku.

Pola grupa "Loš progres" - Skembi-RIP i Jeremija

Novovalovci pišaju. To im je bila furka.

Skembi i Jeremija. Žalim, ali Rafe i Vlade s oči, nigdje na slikama.

PUNCK - Slon, Skembi-RIP, Ban, Čonta-RIP i Zlatko Šehović - RIP

Nekako mi iz Želje, Slon često padne na pamet. Klinac u nasponu snage. Danas je sjeban. Grunulo ga u glavu. Ponekad se pojavi u gradu, teško ide, jedva se kreće a ja uvijek isto: "Slon koji ti je ku...ac. Kaj tako letiš, ni s autom te ne mogu stignit." Je malo crni humor ali se uvijek na to zajedno nasmijemo. Život je za neke okrutan. Skembi, Šehović, Čonta. Rat im je uništio najljepše godine. I onda su otišli kao da ih nikad nije ni bilo. Ostavili samo sjećanja.

U Želji sam često prostor davao i ogulinskim grupama. „Loš progres“ s još lošijom i očajnijom svirkom, bili su najzahvalniji. Jer nikada nisi znao što će izvesti. Ako bi pretjerali, svaki bi dobio po vritnjak. Skembijeva umotvorina  - „Moj otac umire“,  bio im je najveći hit i da im je netko napravio pravi aranžman i da su malo uvježbali, čisto bi dobro zvučalo. U progresu su svirali Skembi, Jeremija, Vlade s oči i Rafo. Prvi svoj nastup u Želji imala je i grupa  „Krug“. Dečki su već onda bili najbolji. Izvrsna grupa. Đimi Janjanin, Jež, Makovski, Vlade Zvrčak i Makec.

Dom Željezničara - 19,00 je sati. Sabiranje. U 22,00 više ni žive duše. Ni u discu ni u gradu. Jbg. takva su bila vremena.

Meni je inače Željo bio najbolji disco. I mnogim drugima. Mjesto s dušom. U njemu se uvijek nešto zbivalo. Za ono vrijeme dobar razglas, dobra rasvjeta, nova glazba, uvijek nešto novu u programu i  jedna posebna atmosfera opuštenosti, druženja, prijateljstva. Prava domaćinska atmosfera. Klupska. Točno se znalo u onom mraku, gdje ćeš koga naći.

Disco je još bio na košarkaškom, zatim u holu gradske sportske dvorane pa na stadionu NK „Jedinstva“.

 

JEDINSTVO

 

Žalim. Ni ovdje kao ni iz doma JNA - niti jedne fotkice. Osim zgrade izvana.

Uz sadašnje tribine NK „Ogulina“ i danas postoji prizemnica s više prostorija. Miki je tu imao kafić. Nešto se tada u Ogulinu gradilo a to je bio objekt ili Hidroelektre, ili Industogradnje, nemam pojma.  Kada su oni završili posao u gradu i otišli, sve je ostavljeno ondašnjoj Općini ili NK „Jedinstvu“ ali i prepušteno propadanju. Kao što propada i sada. Bilo je to pravo ruglo, bez prozora, bez vrata. Neslužbeni gradski WC pun smeća, razbijenog inventara, pun izmeta baš preko puta Gimnazije. Sprdnja i sramota. Nitko od odgovornih, „ni da bi“. I trunulo je to tako, sve dok se neki igrači nisu dosjetili da objekt urede. Mislim da je golman „Jedinstva“ Ivica Capudder - Ke, bio glavni pokretač. Ako nije, ispravite me. Uglavnom. Dečki su se uhvatili posla i kada su sve uredili, ponudli mi da pređem kod njih. Ja prihvatio. A oni bili pravi gazde. Uredili sanitarni čvor, otvorili garderobu, otvorili šank, ugradili ventilaciju, napravili posebni DJ kabinu. Ljeti se disco održavao na terasi. I posao je krenuo punom parom. 400-500 ljudi bio je prosjek. Svu zarađenu lovu dečki su davali za kopačke, trenirke, dresove. Bili su  sportski opremljeni vrhunski. K'o pravi prvoligaši.

 

KAPELA

 

Nakon Stadiona, prihvatio sam ponudu da pređem u „Kapelu“. Sadašnji „Frankopan“. E tu je sada sve bilo na profi razini. Organizacija besprijekorna. Sve što sam predlagao, prihvatili bi. Jer im se itekako isplatilo. Samo u jednu večer, u par sati,  imali su na šanku prometa kao cijeli tjedan. Prvi puta bili su i plaćeni redari. Doduše ne baš obučeni za taj posao, ali bio je dovoljno da klinci vide Jotu i društvo, pa da odustanu od tučnjave. „Kapela“ je bila specifična i po tome što je imala dva dijela. U onom glavnom, koji je bio na mjestu sadašnje ljekarne puštala se uglavnom najnovija glazba, a u drugom dijelu, na kraju do Frankopanske kule,  bio je drugi razglas i rasvjeta, gdje su se puštali samo sentiši. Pa tko voli, nek izvoli.

U ljetnim mjesecima disco je bio na terasi Kapele.  I taj prilično zapušten prostor, dolaskom disca su uredili. Dire Straitsi i Prljavci, bili su glavni bendovi. „Mojoj majci“ bio je hit koji je išao nekoliko puta u večeri, uz zborno pjevanje. Tu se kao DJ pripravnik pojavljuje Bimbo. Kasnije, kad se uigrao, bio je najbolji. Uz „Kapelu“ je vezan i zanimljiv detalj. Kao DJ nastupala je jedna cura. Samo sam je jedne večeri zatekao u kabini kako pušta ploče. I dobro joj je to išlo. Imala je osjećaj. Sada, kako se zvala, pojma nemam. Mislim da se zvala Mirjana. Možete me ubit ali se ne mogu točno sjetiti. I iz „Kapele“ na žalost malo sličica. Novina je bila, što se je  vrijeme trajanja disca, „protegnulo“ do 00,1 sat. „Svakoga dana, u svakom pogledu, sve se više napredovalo“.

Bimbo u transu. Mislim da drži ploči Kim Wilde.

Bimbo, Mirjana i Nenči.

 

DIXI

Ni ovdje ni jedne sličice.

Dixi je bio prvi pravo uređeni disko u gradu, u  predvorju kina. Sada je tamo prodavaonica kozmetike Bipa. Otvorili su ga Zdravko Puškarić - Balta i Saša Vukelić. Ponudili su mi da lokal oprmim razglasom i rasvjetom.  Ogranizacija bezprijekorna. Redari su bili iz Karlovca. Pravi profići. Njih četvorica. Koštali su 500 DM po večeri ali isplatilo se. Posao su obavljali profesionalno, diskretno i efikasno. Na tučnjavu ili neko sranje, ni oni najproblematičniji nisu ni pomišljali. Viski se točio u kristalne čaše i u nemogućoj gužvi, niti jedna nije bila razbijena. Jednostavno - vladao je red i svi koji su dolazili, osjećali su se i ugodno i sigurno. Rekord prodanih ulaznica bio je 777. Plus još sigurno 30-40 koji su ulazili kao prijatelji kluba. Gotovo nezamislivo da se je toliko ljudi moglo ugurati u taj prostor. Mislim da taj rekord više nitko ne može oboriti. Disco je bio opremljen kvalitetnom rasvjetom, razglas je „drmao“ punom snagom, glazba je bila najnovija jer su ploče iz Njemačke dolazile svakoga petka. Bio je to zapravo prvi pravi posao. Samo, kratko je trajao.

I onda su krenuli drugi zvukovi. Zveckalo je oružje. Ništa više nije bilo isto. Ja sam se povukao. Nisam mogao raditi u atmosferi u kojoj se rat već osjećao u zraku. Bilo mi je nezamislivo da netko od dečki pogine u vrletima Kapele a ja pravim feštu u gradu. Ostavio sam opremu i  odustao. Time je priča s moje strane završena. Još sam odradio neko vrijeme Žuni kad je otvarao Dreams rock caffe.

Dreams rock caffe. Žalim ali fotkica baš nije najbolja.

Disco na stadionu kod Mikija.  

Još sam znao odraditi i na Bjelolasici  neke programe. Zadnji nastup imao sam kada sam vodio skup HNS-a na Bjelolasici. Svi su bili - i Pusićka i Čačić (bilo je to vrijeme ljubavi - tada su si još bili dobri ) i narodnjaci iz cijele Hrvatske. Fešta je bila odlična. Plesali su kako sam JA svirao. Htio sam im uvaliti Tompsona ali sam se pobojao za njihovo dobro zdravlje. I još sam prije tri-četiri godine nešto odradio na „Noći muzeja“.

Odradio sam u svojoj DJ karijari i dvije svadbe i to u zagrebačkoj Esplanadi. Prva je bila svadba sina jednog od vodećih političara bivše države. Po hodnicima agent do agenta. Stoje mirno. Ja mislio - konobari. Pitam mladoženju kaj se s njima a on meni: „Ma pusti, to su murjaci, starog čuvaju“. O jebo te, mislim ja, to su redari a ne Joto i ekipa s Prapuća.

Druga svadba bila je ogulinska. Ni jedan brak na žalost nije uspio. Sada, jesam li krivac bio ja ili Esplanada, tko će ga znati.

I to je to. Ako ste imali živaca pročitati sve ovo do kraja, s vama nešto očito nije u redu. Valjda ste jugonostalgičari. Ili samo nostalgičari. Svejedno. Samo je nešto neumitno. Niste više oni oholi momci koji paleći potajice prvu cigaretu, postaju odjednom vrlo veliki i važni. Samo s jednim razlogom - da bi se svidjeli plavim, smeđim, crnim - sasvim svejedno kakvim djevojčicama.

Niste više ni one cure što su kradomice znale kratiti i onako kratke suknje i u tami disca znale nabaciti maminu šminku. Samo s jednim razlogom - da bi se svidjele onim dječacima koji su važno, i kao nezainzeresirano, pušili prvu cigaretu.

I vrijeme je proletjelo. Nekako u trenu.  A bilo je ustvari i lijepo i nekako čudnovato vrijeme. Neko sada već vrlo, vrlo, daleko vrijeme. Koje ostaje skriveno u sve mutnijim slikama što vam ih ostavi jedna, samo vaša, čarobna mladost.

 

P.S.

Disco je još bio na stadionu kod Mikija, na košarkaškom igralištu i u holu gradske sportske dvorane.

DJ-i su bili: Nešo, Kojić, Busa, Goran, Nenči, Bimbo, Žgela, Srećo, Mirjana....... Možda sam nešto ili nekoga zaboravio ali nemojte se ljutiti. Nemam ja 20 let da mogu sve pamtiti.

Bog i fala i nemojte kaj zamerit.

 

21. 4. 2018.

Nebojša Magdić

 

Komentari  

#251 utaletfkel 2018-09-20 09:22
cialis 5 mg online generic cialis [censored]usedrestau rantequipmentaz.com
Citat
#252 italetwxeo 2018-09-20 11:41
propecia buy propecia finasteride [censored]zbloggers. com
Citat
#253 xtaletzbns 2018-09-20 17:48
generic cialis no prescription best site to order cialis [censored]valladium. com
Citat
#254 xtaletttkp 2018-09-20 20:59
buy viagra cheap where to buy viagra online [censored]buyviagrao nl1ne.us
Citat
#255 ltaletsrcl 2018-09-21 01:29
order cheap cialis buy cialis no prescription [censored]buycialiso nlineglka.com
Citat
#256 rtaletpvkg 2018-09-21 04:34
order levitra levitra online pharmacy [censored]top-monter ey-salinas-dentists. com
Citat
#257 jtaletmosy 2018-09-21 05:13
brand viagra cheap cheapest generic viagra online [censored]buyviagrao nl1ne.us
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi