Ništo zadnji dani malo pišem pa se niki jadidu. Velidu, daj malo nemaži kega, da se pripovida. Bi ja lipi moji, al nimam vrimena.
Za vikend sa moral na more a onda se ulovil košnje. Imam ja tega dosta za delat. Znate kako su naši stari vavik ništo kupovali. Pa jedan komadić grunta, pa drugi, pa jednu njivicu, pa drugu....... i bogme, pri mojoj familiji sabralo se toga dost. Zemlja je vridila, ranila narod i ki je imal više, bil je fakat i bolji gazda. E sad kad više niki ne voli delat na zemlji, jer bogme, nima matematike. Sve je jeftinije u Konzumu i Plodina. I evo ti muke. Zarasle njive i košenice u šikaru, srce me boli gledat. Zato ja svoje krčim i kosim a tega puno, za pobenavit. Napravil ja svoj „Plan 21“. Al ne kukurićem kaj ovi naši u Vladi, vengo delam. I zato ne mogu pisat. Nimam vrimena. Do pred par godin kosil sam kaj benast. Onda razbacaj, pa prevrni u podne kad ti mozak gori do vrućine, pa opet oko treće vure, a navečer u koluš i – zapali. O jeba te takvo delo. Znam, deda gleda ozgora, križa se levum i desnom, kakvu to grijotu delam, ali kamo ću sa senom. Dok je u Žegaru bilo 300-400 komadi krav, tukli smo se ki će prvi u Beginu dragu kadi je bila najbolja paša. Sada u Žegaru ni jedne krave. I ki će pojist seno. A prije, kad sam bil mać, imali smo samo na Škorašniku sedam stogi, dva stoga u šumi u Cerju, pun šajer sena i u štali najmanje 3-4 krave, a borami i više. Nikako mi dojde žal kad se tega svetim. Kosilo se i delalo od jutra do desete ure navečer, al' kulko god bilo teško, bilo je nikako i lipo. Ja kosil nis ko mal nikad. Deda ni dal. Znal je reč:
„Pušći, još si mać. Nakosit ćeš se“.
Al sam zato cel dan drugo delal. Deda je kosil već od pete vure, ranom zorum. Oko devete odnesem mu ja fruštik i friške vode. On legni pod slivu u lad, počini malo, popi malo vode, poji ono kaj sam donesal i opet na posal. Iza devete ure kosilo se više ni. Jok brajne. Kuvalo je, kaj u paklu. Ja razbacaj ono kaj je deda pokosil, pa ravno na košaricu. Sunce pripeklo, mi haklamo. Jebe nam se za vrućinu. Oko podne na becikl, pa na Škorašnik. Prevrni seno prvi put, i brzo nazad na košarku. Opet par hakli, pa na južinu, pa prevrni drugi put seno, pa opet biž haklati. I onda se čudidu kaj smo bili najbolja generacija košarkaši u Ogulinu. Najteže mi je bilo navečer. Znam, svi haklaju, ja spremam seno. Zberi u hrpu, u koluš, pograbi, naloži voz, upregni blago i doma. A onda ono najgore:
„Ajd ti mali u rožnik i pazi - dobro gazi, da kaj više more stat“.
Jeba ga rožnik. Dijat nis mogal od prašine i vručine. A kako sam gazil, moreš mislit. Imal sam 40 kil. Onda još beciklom „skoči“ na Bukovnik po friške vode a do tamo tri i pol kilometra. I tulko nazad. A mrak ko u rogu. Deseta je ura. Prst pred nosom ne vidiš. Da mi je niki onda rekal:
„E vidiš mali, tuj, na ovoj njivi u Vučići, napravit ćeš svoju kuću“, mislil bi da je benst. A da je rekal, čovik bi borme i pogodil.
Sve gruntam, sada bi se rado zaminil za to vrime. Bilo je morda ništo teže ali i nikako lipše. Poštenije. Mirnije. I konda je med ljudi bilo nikako više ljubavi. Znali smo kaj nesmimo i to nismo deleli. A ono kaj smo smili, delali smo od srca. I sanjali kako jedneg dana nećemo morat kosit. E tuj sam se zajebal. Kosim i sad, i zato nimam vrimena pisat. Uvatil sam za ovi par redi malo vrimena u ladu, jer na sunce me mrzi pojt. Kosit ću kad zaladi. Navečer. Iza sedme ure. Drugi dan osušit i opet.......zapalit. Oneg je Sizifa jebal kamen, mene seno. Ajte bog i nemojte kaj zamerit.
Ray Ban kosac!
Photo by Pepino Škorašnik
20. 6. 2012.
Nebojša Magdić