Neso (Small)




 

Što je meni

ovo trebalo ?


       Kontakt e-mail:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

          

24 sata portal

24 sata

KORZO - ŠTO JE TO ?

 Jedne večeri, ovoga hirovitog kišnog ljeta, ničim izazvan, bježeći valjda od televizije, ili, ne daj Bože žene, odlučim malo, onako bez veze, prolunjati gradom.  21 je sat. Polovica tjedna. Grad kao da već sniva svoj san. Poput, u trenutku vremena zamrznute, od svih zaboravljene, krajiške kasabe. Čudnovatno puste. Ljudi povučeni u intimu svojih domova. Tek po koji rijetki prolaznik. Tiho je, i grad izgleda lijepo. Crkva, Cesarovac, park, vodoskok u njemu, spomenik kralju Tomislavu, decentno obnovljeni hotel Frankopan, osvijetljen Frankopanski kaštel, kiosk Tiska, kiosk Hrvatske lutrije i ……. u zraku miris noći jednog kišnog ljeta. A onda mi, onako nekako, iz čista mira, negdje duboko iz podsvijesti izroni slika tog istog grada, nekih, sada već, dalekih godina. Crkva je Bogu hvala na svom mjestu, vrelo Cesarovac isto tako, park je još uvijek onaj nam dragi i stari, stogodišnji. I vodoskok je u njemu, i Tomislav. Nema kioska Tiska, kula nije osvjetljena, umjesto hotela Frankopan, oronuo hotel Kapela i pred njim legendarna lipa a ispred parkiralište sa par hrđom načetih i rashodovanih Autotransovih autobusa. I kino„Partizan“. S  neonskom reklamom, tih dalekih godina, čudom od tehnike. A u gradu drugo čudo – čovjek na čovjeku. Prvomajskom ( danas Frankopanska, a prije Nikolićeva i Gospodska ), lagano, reć' bi nekako lijeno, teče ljudska rijeka, zvana K O R Z O.

 

Današnje „kafić“ generacije kao poseban fenomen, o tom svojevrsnom fenomenu 50-ih do polovice 70-ih godina, znaju samo iz priča svojih roditelja. Ako ih uopće slušaju. Korzo je bila glavna gradska ulica. Svojevrsni izlog grada. Jer to je bilo mjesto na kome si sve vidio. I bio viđen. A to je bilo najvažnije. Tu su se razmjenjivale bitne i nebitne informacije, sklapala prijateljstva, rađale ljubavi. Kao u gradovima onoga doba, i u Ogulinu je korzo „ordinirao“ negdje od sedam do devet sati. Ponekad nešto malo duže. I to uglavnom za ljetnih mjeseci i tople jeseni, ali s manjim brojem šetača. (za zimskih večeri korzo je bio ograničen na nogostup, dok smo glavnu ulicu okupirali mi klinci praveći „sklizaljke“ od Hačka do kule) Šetalo se je uporno od kina do kuglane, danas (City bar ), pa okret natrag i tako cijelu večer. I što mi nikada neća biti jasno - ni jedan jedini korak se nije prelazio preko tih lokacija jer svi su se, kao da su udarali u neki nevidljivi zid, okretali u dlaku na istom mjestu i ponovno, po tko zna koji puta, vraćali se istim putem i s istim temama.

 

Stariji šetači s rukama na leđima, svako malo su zastajkivali raspravljasjući neke važne stvari, pa onda kreni dalje, pa opet stani, pa kreni…

Bilo je tu svega – od gradske intelektualne„kreme“ koja je bistrila politiku, preko mladih mama s bebama u kolicima i žena koje su se zabavljale lakšim temama, do mladih u „Batinim“ bijelim   tenisicama , koje su marljivo mazali kredom, čim bi netko u toj gužvi stao na njih. Takvi su tu bili iz samo iz jednog, ali najjačeg razloga – ljubavi. Ako je nemaš, tu ćeš je naći. I da. Tu smo bili još i mi klinci, koji smo iz onako, prikrajka i sigurnosti vrela Cesarovac, zaklonjeni stablima kestena, sve to promatrali budnim dječjim očima. Bilo je to doba odrastanja, kada smo toliko željeli biti veliki, s prvim tajnim školskim ljubavima i nogama naglo izraslim iz hlača, koje nikako nisu pratile taj rast. Jer još nije bilo vrijeme da se priključimo šetačima. Mi smo bili juniori u očekivanju da upadnemo u prvu šetačku momčad, čije glavne „igrače“ još i danas pamtim. A već onda je bilo gospode, u pravom smislu riječi.

Dr. Krstić, kojeg sam često gledao kako na danas zapuštenom igralištu kod pošte igra tenis, lagano je i nekako dostojanstveno šetao sa svojim društvom i neizbježnom lulom, čiji se miris širio čitavim korzom. Pa onda markantni sudac, gospar-Dubrovčanin Marković sa suprugom. On dvometraš, ona malena. Bili smo posjednuti mišlju, kako obavljaju „one stvari“. Kasnije smo i sami to saznali. „Kama sutra“ bila je omiljena literatura. Zahvaljujući njoj, sve smo znali. Teoretski.

Moj ujak Robert Škunca i advokat Nikica Manojlović, bijahu  redoviti na korzu. K'o ona dvojica s balkona iz Muppet showa. S leptir kravatama. Bili su pravi par klasičnih cinika. Inače, bili su i vrlo“ štedljivi“. Koristim eufemizam, da ne kažem škrti. G. Manojlović mom je ujaku za naš Božić darivao litru rakije a ovaj mu je za pravoslavni Božić, tu istu rakiju vraćao. I tako godinama. Njih odavno nema a rakija valjda negdje,  u nekom skrovitom podrumu, čeka da opet bude poklonjena.

A mi smo iz prikrajka kod Cesarovca, sve to promatrali. I „fektali“ lovu. Najbolja mušterija nam je bio kapetan Jozo. Oženivši Maru Uzelac, postao je ogulinski zet. Šibenčanin od dva metra, uvijek je za nas imao nešto sitnoga.

„Druže Jozo, imate li ki dinar“, nastupali smo diplomatski. On bi posegnuo u đžep, izvadio hrpu sitnoga rekavši:

„Evo vam, na, vrag vas izija“. I danas sam siguran da je uvijek imao spremljeno „nešto sitnoga“ samo za nas. Pobrali bi lovu i hitno  „Potočnjaku“ po čokoladu s rižom, koja je tada bila hit. Ili k Njuriju po baklave ili išljarde. Danas klinci u godinama koje smo mi tada imali (13-14), ne mare za čokoladu. Oni su sada u tim godinama već odrasli. U điru im je boca kole i crno vino. Druga vremena – drugi običaji.

Posebno su nam na korzu bili na meti ogulinski „hrge“ – Milan Špehar, Janko, Mirko Čvajnks... Šetali su svjesni svoje mišićne mase korak po korak, ne mareći za mnoštvo oko sebe, danas bi rekli, onako cool. Na nogama špičoke, pa hlače na crtu a gore, užas -  samo atletska majica. Kod jednog stupa od rasvjete duboko bi udahnuli ( napuhnuli se ) kako bi bolje istaknuli svoj torzo, kod drugog bi stupa izdahnuli i ponovo uzeli zrak, i tako cijelu večer. Mi onako žgoljavi tome smo se smijali a ustvari smo bili malo ljubomorni na tu hrpu mišića.

Za državnih praznika, glavni na korzu bili bi studenti koji su uglavnom dolazili iz Zagreba. E oni su nam bili idoli. Bojs, Fredi, Fore, Miga, Jura, Šiljo, Knajp i ……. zagrebačke priče. Biljar na neboderu, bezbrojna kina, vura na Trgu, Dinamov stadion. Sve je to za nas bio jedan novi, nedoživljeni svijet, koji nas je tek čekao. A studoši su uvijek znali prirediti nekakav performans. Znali su kolegu Duška Perića, koji je nesretnim slučajemo ostao bez nogu, postaviti na kiosk, odakle bi on onda, pun duha, mašući štapom, održavao nekakve govore. Mi gledali, i divili se. Ili drugi štos. Subotom u noći znali su iz gradskog parka pokupiti tamo postavljene patuljke i druge likove iz bajki, i sve to lijepo uredno deponirati kod Štiglića. Što im je to značilo ni danas ne znam ali u očima nas klinaca, bio je to genijalni štos.

Našim budnim očima nisu mogli promaknuti ni ljubavni parovi. Pozorno smo pratili koji će se par izdvojiti s korza i krenuti dalje. „Amateri“ su odlazili u gradski park a „profići“ bi krenuli put Sreće ili Malog parka, danas Park izviđača, gdje se je „posao“ mogao u miru obaviti. Bože moj što bi mi klinci dali da smo ih mogli uhvatiti na djelu. Ali, bilo je preriskantno slijediti ih, jer kazne su bile drastične - snažno nogom u stražnjicu ili vrući šamar. Bilo je to vrijeme kada su se poštovala nepisana pravila. I nisi se mogao požaliti nekakvoj pravobraniteljici za mlade.

Na korzo je ponekad znala, poput ljetnog pljuska a na našu radost,  zalutati i Pava, malo u veselom stanju, ubacivši se u neko uglednije društvo, pjevajući:

„Bolje venut ko u bašti ruža, nego imat Cigana za muža“.

A njen Sali, od kada pamtim, a jebi ga, pamtim dugo, bio je čistač cipela kod hotela Kapela. Duša od čovjeka. Skroman, skrušen, ponizan. Priznao je i Pavinog izvanbračnog sina, malog Salija, začetog od visoko rangiranog oficira JNA.  Prihvatio ga je i volio kao svoga, očajno ga tražeći nestalog u ludilu rata. Nedavno sam saznao, da usprkos tome što je najveći dio života proveo u Ogulinu, nikada nije dobio domovnicu. Žalosno. Ne znam kako je završio. Reče mi Mate Špehar – Mačak, da je otišao na Kosovo po nekakve dokumente ali se nikad nije vratio. Nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.

I godine su prolazile. Odrastalo se. Došla su neka nova vremena ali korzo se nije dao. Mi smo i dalje „stolovali“ kod Cesarovca, sada već sa zanimanjem za neke druge, važnije stvari. Konačno se i nekima od nas znalo zalomiti da s nekom "ljubavi na brzaka",  krenemo put Sreće ili Malog parka, odakle bi se vraćali ponosni i beskrajno važni.

A korzom su prolazili uvijek isti ljudi. Ili mi se to sada, nakon prohujalih godina, samo čini. Zapravo…….bilo bi mi nekako najdraže da nisam odrastao, da sam u sigurnoj nevinosti jednog djetinjstva mogao ostati onaj isti, balavi klinac, koji je iz prikrajka Cesarovca promatrao Grad. I ljude. I život. I tu čudnovatu rijeku zvanu – KORZO .

Danas od svega nije ostalo ništa. Samo možda moja, i vaša,  nerazumna nostalgija. Korzo je ostao samo u pričama. Relikt jednog drugog doba. Jednostavno je nestao u vrtlogu vremena, kao svojevrsni fenomen i institucija, kao što su izumrli i ostali simboli urbane kulture.

Iz sigurnog skrovišta, iz mraka Cesarovca, mi klinci pratili smo KORZO - svojevrsni krvotok grada, koji je naizgled besmisleno kolao u krug a na kome su se ipak događale beskrajno važne stvari.  Bilo pa prošlo. Ostalo je samo sjećanje.


P.S. Tekst je eto duži, ali kako reče u  jednom svom postu Uski - "nisam mog'o kraće". Nisam ni ja.

 

7. 11. 2014.

Nebojša Magdić

Komentari  

#71 whistler 2014-11-20 18:12
Za sve one koji misle da naša omladina samo preko fejsa komunicira.
Ne, nije tako. Neki dan sam na cesti vidio jednu pravu komunikaciju uživo u kojoj je jedan drugoga pitao: Stari, jel ti mater peder?"

Inaće dečki samo da znate: prije sam mogao ševiti 3 dana zaredom a danas samo još 3 sata a i to sa prekidom u kojoj popijem čašu vode i malo noge istresem.

Jebi ga stari se!
Citat
#72 . 2014-11-20 22:35
Evo, ovo su pravi komentari. Osim nekoliko komentatora koji su se ovdje našli slučajno. No možda se i ti ugledaju na ostale i malo poprave.
Citat
#73 ogulinac 2014-11-20 23:41
.....kada sam spominjao stare ogulinske "šustere", tj. postolare zaboravio sam spomenuti Šandora-Šanu Piškura, oca Ljubice i drage i kulturne nastavnice Darinke Stojić. Radnju je imao u obiteljskoj kući iza Sokolićeve kuće, u kojoj danas živi njegov unuk Zoran....S obzirom da se prije kolnici nisu posipali solju od Hačka do kina imali smo s obje strane kolnika sklizaljke, zbog kojih su nam roditelji na gojzerice(zimske cipele) zabijali brukvice(željezne čavle sa širokom glavom). Rijetki su imali klizaljke, a ja pamtim najboljeg u tome, a bio je to pok. Pero Matijašić-Bumbelj, koji je inače bio svestran sportaš, najbolje mu je "išao"nogomet.Nekoli ko djevojčica imalo je koturaljke, a najbolja je bila kći ing. Kreča ,Vilena. Mi koji nismo imali koturaljke ni bicikle sami smo izrađivali svoja vozila na kuglagerima i po kvalitetnom asvaltu od Hačka do kina imali utrke. Do ovog prekopavanja korza zbog kanalizacije cijela površina bila je pokrivena starim asvaltom koji se prije kuhao u velikim pećima i miješao sa pijeskom i onda stavljao na cestu i nogostup.Takav asvalt nisu mogle kokoši iščeprkati. Sve se to događalo na licu mjesta, i peć se pomicala, jer je bila kotačima. Trg. poduzeća nisu imala svoja dostavna vozila već su dostavu iz skladišta na paromlinu obavljali sa konjskom zapregom, dva brata Munje. Mi djeca smo se sa svojim sanjkama zakvačili sanjke sa konjskom zapregom i u tome uživali.Promet na korzu je bio rijedak, pa smo navečer mogli pod javnom rasvjetom igrati nogomet, a ispred svake kuće je na asvaltu bila iscrtana "škola", a to je igra sa nacrtanim kvadratima u koje su se ubacivali komadići cigle koje su igrači onda morali skačući gurati, a nije se smjelo prebaciti polje itd......Skije smo izrađivali sami, kuhali smo bukove daske i iza toga stavljali u prešu da se daska savije i nakon nekoliko dana vadili iz preše."Vezove" smo također radili sami od kožnog remenja.......kome je dosadno neka ne čita...pozdrav
Citat
#74 . 2014-11-22 10:57
Baš mi je zabavno.
Citat
#75 . 2014-11-23 15:29
ČITAJTE POST-KORZO ŠTO JE TO I ODMORITE DUŠU. OD POLITIKE ĆE TE SE ZAKENJAT A ONDA BAŠ NISTE POGODNO DRUŠTVO.
Citat
#76 ogulinac 2014-12-06 23:50
....u dvorištu iza Mancetove kuće, prolaz između žute zgrade i sadašnje zgrade Policije, osnovano je Auto-moto društvo. Prvi predsjednik bio je gosp. Ivanišević, otac pok.ogulinskog sportaša Neđe Ivaniševića, pok. Branka Ivaniševića i pok. Bogdana Ivaniševića koji se nekoliko godina pred smrt oblačio u žensku odjeću.Iza njega predsjednik je bio pok. Bogoslav-Božo Mazor. Iz toga društva razvilo se AMD "Klek" Ogulin, čiji su radnici i direktori bili i pok. Vilko-Bimbo Stipetić, pok. Jadranko-Geri Gerovac...To Društvo bilo je organizator ogulinskih moto utrka.U susjedstvu je bila kuća predratnih trgovaca Hačko, a u toj kući su stanovali,između ostalih,obitelj pok. Franje Cara-poznatog zidara i graditelja spomenika, a djeca su bila Pave, Franjo, Josip i Katarina. Stanari su bili i obitelj Laze i Duške Ivošević koji su imali kćer Radojku-poznatu og- košarkašicu. Duška je bila sestra pok. dr. Ostoje Janjanina. Nadalje u toj kući je stanovao i poznati ogulinski nogometaš Eugen Benac-nekadašnji šef prodavaonice "Borovo" cipela i kasniji direktor TRO "Zvijezda" Ogulin,koji je imao sinove Čedomira i Damira. U potkrovlju je stanovao legendarni zaljubljenik u kuglanje Marko Capan-pedantni vlakovođa,koji je imao brata blizanca i kada su bili zajedno nitko nije mogao reći tko je tko. Mi djeca smo mu pomagali spremati drva, a on nam je kupovao bombone ,sladoled i kolače kod Idriza, koji je slastičarnu najprije imao u današnjem prostoru butika Džuli. Nakon Idriz Idrizija slastičarnu je kupila obitelj Murati, Nurijev otac....Kao djeca imali smo ozbiljnije rasprave sa protom Naprtom. Kad je svirala vatrogasna sirena i kada su vatrogasci otišli na intervenciju mi smo protu pitali kako to da svemogući Bog dozvoli , kad je već svemoćan, da izgori kuća neke sirotinje. Naravno, nismo dobili konstruktivan, već uopćen odgovor.....Protin vrt je dosezao sve do današnje Bolničke ulice, a u vrtu je imao više vrsta jabuka i nije nam posebno branio brati. U susjednoj parceli, gdje se danas nalaze vojne stambene zgrade i zgrade HE Gojak, gazda je bio Mate Mihelčić, otac Pere Mihelčića, današnjeg direktora TRO Ogulin (prije Zvijezde). To je danas ulica Struga, iako se Strugom zvala samo jaruga kojom je otjecala Dobra prema Lomostu i ložioni kad je prelazila cestu kod Beljana (Tri palme)....
Citat
#77 ogulinac 2014-12-07 00:23
.....susjedna parcela protinoj bilo je imanje stare trgovačke obitelji Šebelja. Šebelje su također imali dosta voća, a najpoznatija je bila njihova bijela trešnja, koju smo uredno tamanili i iza toga se zaneredili. Stari gazda Luka bio je strog i škrt i nije nam dao brati voće. Dugo godina, negdje čak i iza 1970.g na lageru je imao, recimo, špulice za Singer šivaće mašine, koje su bile kvalitetne iako su proizvedene prije 2. svjetskog rata. Luka je imao sina Milivoja-službenika u Prevozu, a on je imao djecu Milivoja i Irenu (poznatu og. košarkašicu). U susjednoj zgradi u kojoj je danas Dom zdravlja nekada je bio sud, uprava DIP-a, a bilo je i stanara kao npr.prije rata i u 2. svj. ratu tu je stanovala obitelj Capuder Josipa, koji je imao djecu Ivanu,Rudolfa, Marijana i Krunoslava.Svi muški članovi obitelji bili su poznati og. nogometaši. Ivana i Rude su umrli,Marijan je u Ogulinu, a Kruno je u Kanadi. Na mjestu današnje zgrade Uprave šuma bila je zgrada u kojoj je rođena poznata hrv. književnica Ivana Brlić Mažuranić. U današnjoj Nurijevoj slastičarni bio je frizerski salon Foršt Dragutina(kojega sam zaboravio ranije spomenuti). Već sam spomenuo da je u današnjoj prodavaonici kruha Mivit prije bila Ljekarna, a u Manojlovićevoj kući knjižnica i čitaonica, kasnije prod. cipela Astra, pa urmaher Slavko Košenski, pa knjižara u kojoj je dugogoišnji poslovođa bio Krešimir Stipan. Nakon rata je obiteljsku i poslovnu zgradu sagradila obitelj Stipetić-Pepić, Knajp. U sljedećoj zgradi prema semaforu je stara zgrada, predratnih vlasnika Mamula, u kojoj je najprije bila prod. Borovo u lijevom krilu, a u desnom prod. bivše trg. firme Izvor. Kažu da je sa balkona te zgrade u ratu ogulincima govor držao poglavnik Ante Pavelić...Kad se prijeđe semaafor, na mjestu današnje trokatnice nekada prije rata bila je zgrada obitelji Mate Mihelčića, a u sljedećoj zgradi nekada je bila pošta, iza toga Klub invalida u kojem smo gledali prve televizije u boji u Ogulinu, a domar je bio Luka Rašović.......nešto je oko Korza , a nešto u blizini, ali namjera mi je da se neka imena zabilježe i zapamte, pa mi se neki koji znadu da ja ovo pišem sprdaju, kao parafraza na emisiju "majke Marije" koja je "išla" ulicama našeg grada, doduše dosta selektivno....dakle, opet isprika onima koje ovo zamara, ali nisam izdržao da ne nastavim pisati....možda nešto Neši posluži za nešto konstruktivnije.....
Citat

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi