IZLOŽBA FOTOGRAFIJA - "GRAD I LJUDI", JAKOBA JAŠE LUIĆA.

Detalji
Kategorija: OGULIN

Demencija, ne znam što bi drugo bilo, čini da stalno nešto fušam. Tako sam u zadnjih mjesec dana napisao tri posta: o novoj pročelnici u gradskoj upravi,  o buci i prašini iz Bjelina i o izložbi Jaše Luića. Napišem tekst, spremim ga i ....... zaboravim ga objaviti. Valjda je to znak da se ostavim ovog, čoravog posla. Sada s malim zakašnjenjem, evo posta o izložbi „Grad i ljudi“.

Zavičajni muzej Ogulin i Katedra Čakavskog sabora Modruše, za ovogodišnji Noć muzeja, „počastili“ su nas jednom lijepom izložbom fotografija – Grad i ljudi, ogulinskog majstora fotografa, Jakoba Jaše Luića  (1930-1995). Luić je starijim Ogulincima dobro poznat, jer osim svog posla fotografa, ostavio je traga i u društvenom životu grada.

Još tamo daleke, 1952. godine, nakon što je glumio u kazalištu u Osijeku, polagao je i položio prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, zajedno s velikanima hrvatskoga glumišta, Vanjom Drahom i Fabijanom Šovagovićem, ali kao politički nepodoban, nije dobio stipendiju.

1953. položio je majstorski ispit i sa nepune 23. godine, postao najmlađi majstor fotograf u Jugoslaviji.

U Ogulin dolazi 1954. godine i posredovanjem moje drage učiteljice Anke Žgela i njenog brata Slavka, priključuje se Amaterskom kazalištu, i tu kao glumac i redatelj, ostavlja dubok trag.

Jaša se bavio i novinarstvom. Bio je stalni dopisnik riječkog Novog lista.

Igrajući u kavani kod Bađeka biljar s legendom ogulninske gimnastike, Emilom Čavrakom, upoznaje njegovu kćer Đurđicu, sa kojom se vjenčao 1956. godine. Dobili su dvije kćrke – Dubravku i Andrinu.

Ideju o jednoj ovakvoj izložbi, već dugo vremena, „imao je u glavi“, sporitus muovens Katedre Čakavskog sabora Morduše,  neumorni Zvonko Trdić. I sada je, sve uz pomoć svoje kćerke Marije, koja je, kako kaže Zvone, bila glavna realizatorica, konačno ideju o izložbi, sproveo u djelo.

No nije računao na najveći problem. Dobrano uništene negative. Naime, kuća Jaše Luića nalazi se uz park izviđača, i 1999. godine, velika poplava uništila je velik dio foto materijala. I onda je u igru uletio neizbježni Miro Brozović, koji je, kako Zvonko kaže: „odradio kapitalnu stvar spasivši svojom vještinom dio materijala koji je bio znatno oštećen. U ovom momentu mogu mu samo biti zahvalan na to velikom poslu pokazavši na taj način poštovanje prema svom starijem kolegi gotografu“.

Foto Miro je, kao i bezbroj puta do sada, taj veliki posao odradio besplatno.

Povodom izložbe fotografija „Grad i ljudi“ Jakoba Jaše Luića, u Zavičajnom muzeju odlučili su započeti s radom i u dane vikenda.

Od 5. veljače,  Zavičajni muzej Ogulin je otvoren prema sljedećem rasporedu:

Radnim danom : od 7.00 do 15.00 sati

Subotom i nedjeljom : od 10.00 do 14.00 sati.

Ulaz je besplatan.

Naša neizbježna stvarnost još od postanka Ogulina. Naravno da Jaši, jedna u nizu poplava nije promakla. Retencija polako napreduje i do kraja 2023. godine, trebali bi se riješiti poplava.

Stari Plavi most. Sada samo mala uspomena.

Neka stara ogulinska zima.

Jašin tast Emil Čavrak sa kćerkom, Luićevom suprugom.

Ogulin u maglovito prijepodne.

"Bogati" vozni park, parkiran pred Astrom.

Korzo. Munja očistio, automobila nema i ... šetnja po kolniku.

Pogled sa novog mosta. Bosnićev mlin valjda još u funkciji. Sada nažalost porušen a pristup do njega moguć je samo dačkima iz HGSS-a. Šteta, da smo ga sačuvali, zajedno s Jankovim mlinom i mlinovima u Vučićima, bio bi to lijep pogled i zanimljivost, kako za nas, tako i za turiste.

Zgodno. Autobus i zaprežna kola.

Poljoprivredna izložba u dvorištu Frankopanskog kaštela. Godina 1956.

Današnje Pučko otvoreno učilište. Koliko vidim, još smo imali kino.

Još jedna poplava. Nikako sa sigurnošću odrediti lokaciju. Možda cesta prema Zagradu, uz Park izviđača.

Ovo više ne možemo u gradu vidjeti. Modernizirana volovska zaprega, s gumenim kotačima, uz  današnji Ivaninu kuću bajke. Drva s pilane.

Pogled iz Frankopanskog kaštela na današnji Trg hrvatskih rodoljuba i hotel Kapelu, današnji Frankopan.

Sve isto k'o danas, samo se vidi zid kasarne JNA.

Hotel Kapela, sada Frankopan. Mislim da je lijevo bila slastičarna.

Zanimljiv pogled sa krova ondašnje Općine, današnje Gradske vijećnice. Na fotografiji se vidi ulična neonska rasvjeta a sat na crkvi Sv. Križa ima tamnu podlogu.

Stara lipa, za koju su govorili da je zasađena kad je građena Frankopanska kula. Vrijeme je učinilo svoje.

Photo by Jaša Jakob Luić.

10. 2. 2022.

Nebojša Magdić

Comments  
#9
Haha. Jbg treba citirat one koji vrijede ..maker se i Adolfom zvali. Jbg TIME forever. Ako se dotakniti fotki rrwba . Ova s voli i zapregom i busom kao čudom tehnike, ova je top. Dakle, jučer danas sutra. Vozi Miško
#8
Za Đebedaju

1.
"Za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim i kojem Bogu treba da se molim i koju ženuuu treba da volim ja......."
Trebalo je još napisati TIME. Fenomenalan album.

2.
I za kraj, vječno me pratri ta obična ali bolna istina, što onomad skovaše vlasnik ove virtualne livade: Ogulin je prekrasno mjesto za rodit se i umrit...malo manje prekrasno za ovo između, živit.

Nisam nažalost skovao ja. Negdje čuo, ili pročito, pa malo prilagodio.

3.
Za Njonjo

Tri puta sam pročitao ovaj zgodan komentar Đebadaje. Ni uz najbolju volju nisam primjetio da se priklonio nekoj političkoj opciji. Piše Đebedaja, onako pomalo sentiš, ono što bi ja, a vjerujem i svi nepoterećeni, odmah potpisali :lol: .

4.
Za Pravda i pravica.

Apsolutno si u pravu.

Inače, skinuo sam komentare tri točkice ... koji se ispričao što izlazi iz teme posta i komentirao jedan naš lokalni portal na što se nadovezalo još njih 10-ak. Upravo iz poštovanja prema g. Luiću to sam izbrisao.

5.
Za Svena

Volio bi kad bi bilo više ovakvih komentara na blogu.Ali, ko u birtiji, ne možeš birati goste.
#7
Ove fotke Jakoba J. L. u većini nas dodiruju nešto duboko i neobjašnjivo, ali opet neopisivo blisko. Nešto što snažno osjećamo, ali ne možemo definirati. One pričaju priču o životu Ogulina i trenucima koji nepovratno klize i izmiču, ostajući zabilježeni tek na fotki, koja taj trenutak otima iz nemilosrdnog stiska prolaznosti. U konačnici gledajući Jakobine fotke osjetit ćete tu neobičnu pomiješanost osjećaja. Iste one osjećaje koji će vam se s nostalgijom probuditi u prsima kao i dragoj gospođi Ani C. Scholer.
#6
Dobro ljudi dal morate zasrat svaku temu sa politikum ili emocionalnim eskapadama, tema je luic i slike, daj se drzite teme kulko tulko.
Bolje bi bilo da komentirate ove slike gori, jer kuilko vidim sve kaj je na ti slika napravili su komunisti:)))
#5

Quoting Njonjo:


Quoting Đebedaja:


Quoting Ana Cindrić Scholer:

Hvala Vam lijepa na ovom članku. Zivim u Americi i vrlo rijetko dolazim kuci u Hrvatsku pa mi je ovo jedna od veza s domovinom.
Gospodina Luica sam poznavala izviđenja i pamtim ga kao pravoga gospodina.
Moja rođaskinja je bila članica kazališta tako da sam i po toj liniji upoznala g. Luića.
Pratim Vaš blog i uživam kada pišete o Ogulinu nekada.Kad nešto lijepo što ste napisali pročitam, dođe mi da sjednem u avion i odem kući ali godine mi više ne dozvoljavaju takva putovanja.
Hvala Vam na ovome i lijep pozdrav.



Za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim i kojem Bogu treba da se molim i koju ženuuu treba da volim. Pitanja, dileme su vječne. I tako mnogi gospođo sreću potražiše i put svoj u nekim drugim podnevljima i neke druge klime udišu sanjajući obrise Kleka kad ga obasjavaju prve zrake narančaste boje, ili kada mu ista takva koprena pozadinu čini sjajnom u zlatni sat (19-20h) u neko proljetno više ljetno doba, dok sami masiv izgleda gordo. A mi smrtnici u njegovoj sjeni nadvijeno, sigurno prema počinku gledamo..sigurni da ćemo opet drugi dan kad udaha prvog svjeni budemo, osjetiti radost bivanja i postojanja okruženi poznatim licima. Ima mjesta pod suncem i tu, u ogulinsko plašćanskoj udolini..samo ga je teže pronaći. Zbog ćega, zbog ove i one vlasti, zbog pohlepe. Ali nedaj se ti Ogulinko/linče, probaj potraži svoje mjesto i van granica oblasti, van granica Perić most-Otok Oštarijski, ali uvijek se vrati rodnom kraju. I za kraj, vječno me pratri ta obična ali bolna istina, što onomad skovaše vlasnik ove virtualne livade: Ogulin je prekrasno mjesto za rodit se i umrit...malo manje prekrasno za ovo između, živit. Ima li nade, ma ima naravno dok je cvita rakije i dvaju ruku zdravih, i još jedne srodne - kažu, duše što ima istu viziju da zajedno potražit mjesto sunčano, sa što manje sjene potražiš.
Gospojo iz dalekog svijeta, Ogulin vas pozdravlja
Amen, amen maša



Aj ne kenjaj previše, da su tvoji na vlasti onda bi ti bilo lopo za život



Krkane, kako ti znaš koja je vlast moja? Površna, prozirna dušo?! Gdje to isčitavaš. Vlast malo tko hvali, osim onih koji od nje imaju korist, il se je nadaju steć. Akd, u jednoj družbi stranačkoj...koliko ima onih koji vjeruju onom do sebe, koliko ima onih koji stvarno žele nešto napravit, bez sive zone pošteno?! Pa nema ih 1%, zato i mažnjavaju i privređuju za sebe kad stignu i mogu. Atranaparentnost je samo nevidljiva koprena.
Nego, dal na sastancima projdete kroz evidenciju tko ke i kad uputil stranačku strelicu u suprotni tabor? Ki vodi evidenciju, dal ima kakva tabluša excell? Dal onda taj pobere kakvu nagradu? Jadno. Osječaš se jadno priznaj? Ajde u toaletni ormarić pogledaj kod umivanja. Da. Jadno izgledaš jadno i jadna ti duša stranačka ovčice. A vidiš ja nikom dužan nisam...simpatije imam, ali ničji nisam. Zato i ide malo teže jer teđe je opančare poput tebe zaobić na koritu...ali da se dojt bliže i bez tega.
#4

Quoting Đebedaja:


Quoting Ana Cindrić Scholer:

Hvala Vam lijepa na ovom članku. Zivim u Americi i vrlo rijetko dolazim kuci u Hrvatsku pa mi je ovo jedna od veza s domovinom.
Gospodina Luica sam poznavala izviđenja i pamtim ga kao pravoga gospodina.
Moja rođaskinja je bila članica kazališta tako da sam i po toj liniji upoznala g. Luića.
Pratim Vaš blog i uživam kada pišete o Ogulinu nekada.Kad nešto lijepo što ste napisali pročitam, dođe mi da sjednem u avion i odem kući ali godine mi više ne dozvoljavaju takva putovanja.
Hvala Vam na ovome i lijep pozdrav.



Za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim i kojem Bogu treba da se molim i koju ženuuu treba da volim. Pitanja, dileme su vječne. I tako mnogi gospođo sreću potražiše i put svoj u nekim drugim podnevljima i neke druge klime udišu sanjajući obrise Kleka kad ga obasjavaju prve zrake narančaste boje, ili kada mu ista takva koprena pozadinu čini sjajnom u zlatni sat (19-20h) u neko proljetno više ljetno doba, dok sami masiv izgleda gordo. A mi smrtnici u njegovoj sjeni nadvijeno, sigurno prema počinku gledamo..sigurni da ćemo opet drugi dan kad udaha prvog svjeni budemo, osjetiti radost bivanja i postojanja okruženi poznatim licima. Ima mjesta pod suncem i tu, u ogulinsko plašćanskoj udolini..samo ga je teže pronaći. Zbog ćega, zbog ove i one vlasti, zbog pohlepe. Ali nedaj se ti Ogulinko/linče, probaj potraži svoje mjesto i van granica oblasti, van granica Perić most-Otok Oštarijski, ali uvijek se vrati rodnom kraju. I za kraj, vječno me pratri ta obična ali bolna istina, što onomad skovaše vlasnik ove virtualne livade: Ogulin je prekrasno mjesto za rodit se i umrit...malo manje prekrasno za ovo između, živit. Ima li nade, ma ima naravno dok je cvita rakije i dvaju ruku zdravih, i još jedne srodne - kažu, duše što ima istu viziju da zajedno potražit mjesto sunčano, sa što manje sjene potražiš.
Gospojo iz dalekog svijeta, Ogulin vas pozdravlja
Amen, amen maša



Aj ne kenjaj previše, da su tvoji na vlasti onda bi ti bilo lopo za život
#3

Quoting Ana Cindrić Scholer:

Hvala Vam lijepa na ovom članku. Zivim u Americi i vrlo rijetko dolazim kuci u Hrvatsku pa mi je ovo jedna od veza s domovinom.
Gospodina Luica sam poznavala izviđenja i pamtim ga kao pravoga gospodina.
Moja rođaskinja je bila članica kazališta tako da sam i po toj liniji upoznala g. Luića.
Pratim Vaš blog i uživam kada pišete o Ogulinu nekada.Kad nešto lijepo što ste napisali pročitam, dođe mi da sjednem u avion i odem kući ali godine mi više ne dozvoljavaju takva putovanja.
Hvala Vam na ovome i lijep pozdrav.



Za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim i kojem Bogu treba da se molim i koju ženuuu treba da volim. Pitanja, dileme su vječne. I tako mnogi gospođo sreću potražiše i put svoj u nekim drugim podnevljima i neke druge klime udišu sanjajući obrise Kleka kad ga obasjavaju prve zrake narančaste boje, ili kada mu ista takva koprena pozadinu čini sjajnom u zlatni sat (19-20h) u neko proljetno više ljetno doba, dok sami masiv izgleda gordo. A mi smrtnici u njegovoj sjeni nadvijeno, sigurno prema počinku gledamo..sigurni da ćemo opet drugi dan kad udaha prvog svjeni budemo, osjetiti radost bivanja i postojanja okruženi poznatim licima. Ima mjesta pod suncem i tu, u ogulinsko plašćanskoj udolini..samo ga je teže pronaći. Zbog ćega, zbog ove i one vlasti, zbog pohlepe. Ali nedaj se ti Ogulinko/linče, probaj potraži svoje mjesto i van granica oblasti, van granica Perić most-Otok Oštarijski, ali uvijek se vrati rodnom kraju. I za kraj, vječno me pratri ta obična ali bolna istina, što onomad skovaše vlasnik ove virtualne livade: Ogulin je prekrasno mjesto za rodit se i umrit...malo manje prekrasno za ovo između, živit. Ima li nade, ma ima naravno dok je cvita rakije i dvaju ruku zdravih, i još jedne srodne - kažu, duše što ima istu viziju da zajedno potražit mjesto sunčano, sa što manje sjene potražiš.
Gospojo iz dalekog svijeta, Ogulin vas pozdravlja
Amen, amen maša
#2
I i sve najbolje o Jasi Luicu i obitelji. Nisu to obicni ljudi. I treba to postivati.
#1
Hvala Vam lijepa na ovom članku. Zivim u Americi i vrlo rijetko dolazim kuci u Hrvatsku pa mi je ovo jedna od veza s domovinom.
Gospodina Luica sam poznavala izviđenja i pamtim ga kao pravoga gospodina.
Moja rođaskinja je bila članica kazališta tako da sam i po toj liniji upoznala g. Luića.
Pratim Vaš blog i uživam kada pišete o Ogulinu nekada.Kad nešto lijepo što ste napisali pročitam, dođe mi da sjednem u avion i odem kući ali godine mi više ne dozvoljavaju takva putovanja.
Hvala Vam na ovome i lijep pozdrav.
Refresh comments list
RSS feed for comments to this post