Reprezentativna znanstvena monografija "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji", slovenskih autora povjesničara prof. dr. sc. Mitje Ferenca i arheologa dr. sc. Uroša Košira, predstavljena je pred tjedan dana, u srijedu, 11. veljače 2026., na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Kod nekih naših sredstava priopćavanja, onih najvažnijih, ta se promocija prišuljala ispod radara. Tako je i meni promakla.
To je važno i opsežno djelo u kojem se najopširnije do sada iznose najnovije znanstveno utvrđene spoznaje o masovnim ubojstvima hrvatskih zarobljenika i civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata na području Slovenije. Bez ikakvoga suda. Procjene ozbiljnih hrvatskih povjesničara kreću se između 60 i 80 tisuća likvidiranih. Postoje, naravno, i procijene o znatno većem broju.
Predstavljanju knjige su nazočili predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved.
Nazočni su bili i bivši slovenski premijeri Janez Janša i Miro Cerar. Za vrijeme kada su njih dvojica imali najviše dužnosti, omogućili su da rad vladine Komisije za skrivene grobove u Slovenije, dobije veći zamah.
Usporedo s time, u Hrvatskoj je vladala neka čudna šutnja. S obzirom na to da do danas mnoga grobišta nisu otkrivena ni dostupna, postavlja se i pitanje odgovornosti Republike Hrvatske. Kosti Hrvata, razbacane po jamama i planinama Slovenije, kao da nitko ne želi. Sada je u potragu za istinom, u prvi plan gurnut Ivan Penava, koji poručuje „da će Domovinski pokret s Vladom nastaviti otkrivati te bolne stvari“. A što se je čekalo do sada. Punih 35 godina. Mo'š mislit.
U isto vrijeme zaštitnici komunističkih pokolja, ustrajno pokušavaju zataškati i relativizirati istinu o prikrivenim grobištima, niječu i relativiziraju jugoslavenske komunističke zločine.
Što je u svemu najzanimljivije, ili bolje rečeno najtužnije, to je činjenica da ovom skupu, prema dostupnim informacijama, nije nazočio nitko od predstavnika lijevih stranaka. Ni SDP-ovci, ni Možem-ovci, ni bilo tko od stranaka lijeve provenijencije. Nema Oreškovićke, nema Benčićke, nema Iveka Pusića, nema Goldsteina, nema Mrak-sumrak Taritaš, nema, nema !!!!!!!.
Na promociji u HNK nije se pojavio nitko od 29 pozvanih iz ureda Predsjednika Republike i nitko od pozvanih iz uprave Grada Zagreba. Na čast predsjedniku, na čast Gradu Zagrebu.
Jedni su na promociju monografije došli, što je u najmanju ljudski i moralno. Drugi su to, u potpunosti ignorirali. Teško je prihvatiti tu činjenicu. U zraku ostaje retoričko pitanje - da li ćemo se sada, između ostalog, podijeliti i nad kostima Hrvata, zaboravljenih od svih u pustoši slovenskih planina.
Ljevice na ovom događaju nije bilo. Ni u tragovima. Valjda im još uvijek zvoni u glavi ona poznata izjava jednog SDP-ovca:
„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”.
Ovakvu je objavu servirao javnosti na svom fejs profilu hrvatski saborski zastupnik Nenad Stazić, 2018. godine. Čovjek valjda nezadovoljan što nije pobijeno barem još barem desetak tisuća. Hrvata i otalih. Strašno. Shvativši valjda da je nehotice iznesao svoj stav, kasnije je objavu obrisao.
Da li se svojim nedolaskom na predstavljanje ove monografije ljevičari slažu s drugom Stezićem. Lako moguće. Ne vidim drugo objašnjenje.
A možda im je u svemu malo pomoglo i ono Mile Kekina:
„Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.
Slovenci brinu o kostima Hrvata. A gdje je tu Hrvatska ?
Sa fejsa NenadaStazića 2018. godine.
18. 2. 2026.
Nebojša Magdić
Potpuno si u pravu Psihijatru. Samo bi te dopunio. Ne uljepšava se samo ustašija već i partizanština.
A post o Saboru je totalno zanemaren. I ako bi upravu tu trebalo biti više komentara jer tu nam se kroji život. Ne vidim razlog održavanja sjednice u pola noći uz prisutnih desetak zastupnika od kojih devet spavaju.
Pravo je Nešo napisao da si pogledamo Sabor u petak. Bio je u pravu. Sabornica je jučer bila puna puncata. Jer jbg. birao se novi ministar.
Rade živ si , razjebali ti radni vikend.
Majstore, nemoj se mucit, daj samo naziv knjige i ime pisca,
26. travnja: Uhićenje 9 srpskih muškaraca u selu Borik (tada : Petrovac) pokraj Mikleuša (kotar Podravska Slatina). Uhićenici su sprovedeni u zatvor u Mikleuš, a zatim u zatvor u Osijek odakle se nisu vratili.[21]
27. – 29. travnja: U Gudovcu pokraj Bjelovara ubijeno je 195 Srba iz nekoliko sela kotara Bjelovar. Najprije je tijekom noći 27/28. travnja 1941. ubijeno 11 osoba, a 28. travnja 1941. strijeljano je 185 lica. Zločin je organizirao Eugen Dido Kvaternik, ravnatelj za javni red i sigurnost NDH, koji je prisustvovao likvidacijama.[22]
Strijeljanje četiri srpskih muškarca u Dvoru na Uni.[23]
29. travnja: U logor Danica u Koprivnici pristigao prvi željeznički transport logoraša : 504 zatočenika srpskih nacionalnosti iz kotara Grubišno Polje, koji su pristigli u logor preko Zagreba. Riječ je o osobama uhićenim nakon 26. travnja 1941, na temelju zapovijedi šefa Ustaške nadzorne službe Eugena Dide Kvaternika. Veća skupina logoraša transportirana je 30. lipnja 1941. iz logora Danica stočnim vagonima ka Gospiću, i potom izolirana u logorima Gospić i Jadovno. Pretpostavlja se da je čitava grupa od 504 srpskih zatočenika iz Grubišnog Polja transportirana iz Danice u Liku gdje su pobijeni. Prethodno su u logoru Danica bili izloženi torturi.[24] Popisana su imena 557 stanovnika kotara Grubišno Polje koji su stradali u ustaškim logorima u Lici.[25]
Krajem travnja: Prvi ustaški zločin na području Bihaća. Zločin je izvršio ustaški poručnik, Himzo Biščević, u selu Žegar. Biščević je ubio dvojicu srpskih stanovnika Ružice i jednog stanovnika sela Meljinovac.[26]
19. travnja: Osnovan ustaški logor u Kerestincu. Prvih dana postojanja logora u Kerestinec su deportirani uglavnom Židovi i Srbi. Prvi komunisti zatočeni u logoru bili su lica koja su novouspostavljenim ustaškim vlastima predali organi Banovine Hrvatske. Procjenjuje se da je tijekom svibnja u logoru bilo zatočeno oko 300 osoba, od čega je komunista bilo oko 50. Početkom srpnja u logoru je bilo oko 100 komunista. Većina srpskih i židovskih zatočenika premještena je tijekom svibnja i lipnja u logor Danica te u logore u Lici, dok je većina komunista ubijena tijekom srpnja 1941.[16]
20. – 21. travnja: Nekoliko stotina mađarskih vojnika i 25 ustaša izvršili su opkoljavanje i pretres sela Silaš, dobrovoljačkog naselja između Osijeka i Vukovara. U selu su uhićena 24 muškarca. Također, manja uhićenja su izvršena i u susjednim selima : Ada (tri muškarca) i Palača (dva muškarca). Sutradan, 21. travnja, u blizini Laslova, strijeljano je devet stanovnika Silaša, dva stanovnika Palače i tri stanovnika Ade. Među ubijenima 11 je bilo srpske nacionalnosti, jedan hrvatske nacionalnosti i jedna osoba nepoznate nacionalnosti. Publicirani su poimenični podaci o stradalima.[17]
20. – 24. travnja: Ubojstvo 38 muškaraca srpske nacionalnosti na području kotara Slavonska Požega. Između 20. i 21. travnja, ubojstva su izvršena nad stanovništvom sljedećih naselja: Kantarovci (4 ubojstva), Treštanovci (4), Aleksandrovac (3), Poljanska (1), Gornji Vrhovci (1), Škrabutnik (1). Tijekom 23. travnja, ubojstva su vršena nad stanovništvom sljedećih naselja: Ivanovci (13), Migalovci (3), Bratuljevci (2), Brđani (2), Lučinci (2), Treštanovci (1). Stanovnici Ivanovaca ubijeni su u šumi pokraj sela Eminovci. Uhićenja i ubojstva izvršili su pripadnici osječkog ustaškog stožera na čelu s Franjom Pavićem i Zvonkom Mazurom. Publicirana su imena stradalih.[18]
Uhićenje i stradanje srpskih muškaraca iz sela Šibuljina, u podnožju Velebita, između Karlobaga i Starigrada. Najprije je 20. travnja uhićeno 4, a potom 22. travnja 8 stanovnika Šibuljina. Svi su deportirani u Gospić i ubijeni u Jadovnom 24. travnja 1941, osim dvojice, od kojih je jedan uspio pobjeći sa strijeljanja, a drugog su ranije oslobodili Talijani.[19]
11. travnja: Uhićenje oko 30 srpskih muškaraca u Novoj Gradiški. Uhićeni su u zatvoru u Novoj Gradiški ostali do 6. svibnja 1941, kada su prepraćeni u kaznionicu u tvrđavi Stara Gradiška. Dvojica su ubijena u zatvoru u Novoj Gradiški, prije 6. svibnja. Iz kaznionice u Staroj Gradiški 16 zatočenika pušteno je 2. srpnja 1941., pod uvjetom da se presele u Srbiju. Ostali su stradali u ustaškim logorima.[2] Prema pojedinim istraživanjima, 11. travnja 1941. u Novoj Gradiški uhićeno je 57 osoba, od čega sedmero djece i trinaest žena. Za uhićenja u Novoj Gradiški odgovoran je Mirko Eterović.[3]
13. travnja: Pripadnici Hrvatske seljačke zaštite opkolili su šest sela u seoskoj općini Novigrad Podravski (kotar Koprivnica) i uhitili veći broj muškaraca Srba (prema tvrdnjama svjedoka riječ je o oko 500 uhićenih). Od njih je 40 zadržano u pritvoru, a ostali su pušteni. Od 40 zadržanih osoba, rat su preživjele samo 2 osobe. Ostali su stradali tijekom ljeta 1941.[4]
13. – 14. travnja: Uhićenje 12 komunista Hrvata u Perušiću i sprovođenje u mjesni ustaški zatvor, gdje je istovremeno izolirano 5 muškaraca Srba. U sličnim okolnostima uhićenja su vršena i u Gornjem Kosinju i Donjem Kosinju. U Kosinju je uhićeno najmanje 8 komunista (4 hrvatske i 4 srpske nacionalnosti) i najmanje 4 muškarca srpske nacionalnosti nekomunista. Objavljeni su podaci o uhićenim osobama, poimence. Među uhićenima je bio i Dušan Brujić, član Okružnog komiteta KPJ/KPH za Liku. Uhićenici srpske nacionalnosti ubijeni su krajem travnja 1941. te bačeni u jamu Duman pokraj Ličkog Lešća.[5] Prema drugim, preciznijim, podacima, dio uhićenih Srba s područja Kosinja, koji su lišeni slobode 13. – 14. travnja 1941., ubijen je pokraj jame Duman 10. srpnja 1941.[6]
14. travnja: Uhićenje 12 srpskih stanovnika Topuskog, od kojih su objavljena imena njih 7. Ove su osobe stradale tijekom ljeta 1941. u logorima u Lici.[7]
14. – 15. travnja: Uhićenje 20 Hrvata, članova i simpatizera KPJ/KPH i lijevo naklonjenih HSS-ovaca u Pazarištu pokraj Perušića u Lici. Među uhićenima bio je i španjolski borac Mile Butorac iz Donjeg Pazarišta. Imena uhićenih su objavljena. Od 20 uhićenih ustaše su u travnju ubile četiri komunista u blizini sela Klanca. Među ubijenima bili su španjolski borac, Mile Butorac, i predsjednik seoske općine Pazarište, Vicko Milinković. Većina uhićenih puštena je nakon određenog vremena, ali su mnogi od njih ponovno uhićeni u drugoj polovici svibnja 1941.[8][9]
15. travnja: Formiran je prvi ustaški logor, logor Danica, u Koprivnici. Prvi zatočenici su u logoru izolirani između 18. i 24. travnja 1941. Riječ je o manjoj grupi lokalnih stanovnika srpske, hrvatske i židovske nacionalnosti, uhićenih u Koprivnici i okolici. Prvi upravnik logora bio je koprivnički ustaša - emigrant Martin Nemec. Već 4. svibnja, u logoru je bilo 763 logoraša, a 18. svibnja, 1007, 30. lipnja, 2175, a 15. srpnja, 2656 logoraša. U drugoj polovici srpnja 1941. dolazi do prebacivanja logoraša iz logora Danica u ustaške logore u Lici (Gospić, Jadovno), tako da je do kraja srpnja iz logora Danica za Gospić upućeno 1960 logoraša, dok ih je 76 oslobođeno.[10][11]
Sredinom travnja: Uhićenje 2 osobe hrvatske i 2 osobe srpske nacionalnosti u Dugoj Resi. Prema izvorima iz NDH, jedan od uhićenih, radnik Josip Juran, ubijen je 16. travnja 1941. Ostali su sprovedeni u ustaške zatvore i logore odakle se nisu vratili.[12]
17. travnja: Prvi poznati masovni zločin ustaša nad srpskim stanovništvom u NDH, na temelju do sada poznatih povijesnih izvora, dogodio se u blizini Starog Petrovog Sela, na području kotara Nova Gradiška, 17. travnja 1941. Riječ je o ubojstvu oko 25 srpskih stanovnika sela Stari Slatinik i Brodski Stupnik s područja kotara Slavonski Brod (sela se nalaze između Nove Gradiške i Slavonskog Broda i bila su etnički mješovita, ali većinski naseljena hrvatskim stanovništvom). Ustaše su u ovim selima sredinom travnja uhitile oko 30 srpskih stanovnika i 17. travnja 1941. provele su ih prema Novoj Gradiški, ali su na putu prema gradiškom zatvoru odlučili izvrše strijeljanje uhićenika u blizini Starog Petrovog Sela. Od oko 30 uhićenika strijeljano je oko 25, dok se za petoricu vjeruje da su uspjeli pobjeći.[13][14]