Par mjeseci ništa nisam pisao. Ono, čovjek se jednostavno zamori. Ili, zasiti. Svejedno. I umjesto da se odmaram od svih tih internetskih idiotarija, ja bacio oko malo na te društvene, torbe, cekere, mreže, portale ili forume, kako hoćete. A tamo, ljudi moji, svega i svačega.
Zajednički nazivnik, onako na prvu, odmah pokazuje da nas okružuje beznađe, depresija, primitivizam, zloba, jal, malograđanština, mržnja. A posebice je unisono OGORĆENJE na sve oko sebe – ogorčenje na poslodavce, na bogataše, vječite sindikaliste, na trgovce , na EU, na bankare a posebno, na političku elitu. Kako vladajuću, tako i oporbenu.
A ako zanemarimo smeće i histeriju oko njega, ogorčila me je rasprava oko najvažnije sporedne stvari na svijetu – nogometa. Točnije oko izbornika Dalića i Bilića. Dakle, tu komentara da ti pamet stane.
Za radikalne ljevičare, najuspješniji selektor Zlatko Dalić, obični je „masni smrad“, „hercegovački crkvenjak“, „kruničar“ zbog isticanja vjere i nošenja krunice na tekmama repke, „HNS-ov uhljeb“, „Livnjak-Bosanac“, onako, u pejorativnom smislu. I to samo zbog činjenice da je rođen u Livnu (BiH), kritičari i regionalno obojeni neistomišljenici znali su ga etiketirati i vrijeđati na temelju njegova podrijetla, onako posprdno. I sve u tom tonu. Usprkos činjenice da je neuspješniji. Usprkos osvojenim medaljama. Što će vjerujem, netko drugi teško ostvariti. Gotovo nemoguće.
Ni legenda Vatrenih iz 1998., Slaven Bilić, nije bolje prošao. Sa notorne desnice udaran je istom mjerom kao Dalić. Te nije dovoljno dobar Hrvat, te kakvo je to Yugo ime - Slaven, pa nije vjernik, pa nije domoljub, pa ne voli Tompsona i sve u tom stilu. I ako je čovjek, dok je u prvom mandatu kada je vodio repku, u play listu stavio na prvo mjesto upravo Tompsonovu „Lijepa li si“, a Bilić je privatno organizirao dolazak karizmatičnog svećenika Zlatka Suca u reprezentativni kamp u austrijskom Bad Tatzmannsdorfu, gdje je velečasni Sudac služio misu za stručni stožer i igrače. Bilić je tada medijima potvrdio da je dobar prijatelj sa Sudcem i izjavio da su im te molitve dale veliku duhovnu snagu. Ali to zadrtim desničarima ništa nije značilo. Njima Bilić jednostavno ne valja. Kao onim drugima, Zlatko Dalić. I da. Bilić je sa Štimcem, Asanovićem i drugim igračima Hajduka, 1990., kada se još nije znalo što će biti, na turneji „Bilih“ po Australiji, skinuo sa dresa crvenu zvijezdu i postavio već pripremljen hrvatski grb. I opet, ne valja.
Bojim se da nas je netko, igrajući se sa čarobnom staklenom kuglom, studiozno pripremio za podjele. Pa jedni vjeruju u Boga, drugi su ateisti, jedni su nacionalisti i šovinisti a drugi kozmopoliti i apatridi, jedni su ustaše, drugi partizani i četnici, jedni mesojedi, drugi vegetarijanci, jedni piju k'o ludi, drugi apstiniraju, jedi vrijedni ko mrav, drugi jebivjetri k'o cvrčak i sve tako.
Tako nas je netko podijelio, onako baš maštovito, na „Dalićevce“ i „Bilićevce“. I ako i jedni i drugi, skačemo iz fotelja, grlimo se i urlamo kad padne gol. I tučemo po pivčugi. Pa makar bila i ona, Bitorajčeva Žuja.
Nerealni, i najpametniji kakvi već jesmo, nikako priznati da je završila jedna nogometna bajka, u kojoj, ma tko bio izbornik, bez problema je mogao napraviti rezultat.
Vatreni su dostigli vrhunac. I što sada. Treba napraviti oštar, kirurški rez, treba nam nova energija, kartaški rečeno – novi „mišung“. Treba uspostavljanje nove hijerarhije na terenu, i krvavi rad barem tri četiri godine, da bi se vratili na velika natjecanja, na pravi način“.
Sve ostalo je laprdanje, demagogija i ne razumijevanje nogometa i nogometne igre. Jer ne zaboravite, nismo mi Španjolska, Francuska, Brazil ili Engleska, da imamo bazen od 50, 60, 70 igrača vrhunskih igrača, pa ko na vrpci, na dnevnon bazi proizvodimo vrhunske sportaše.
Dakle, strpimo se i nadajmo.
29. 10. 2026.
Nebojša Magdić