KOŠARKA. SSSR - KUBA. 1976.

Tkačenko u borbi s Čosićem, Kićenovićem i Dapipagićem. 

Pišući o košarci u Ogulinu pred pola stoljeća, malo sam se zaigrao, pa sam napravio malu pauzu, da bi sada spomenuo jednu iznimno atraktivnu utakmicu, u ondašnjoj, novoj sportskoj dvorani -  „Viktor Bubanj“.

Današnja gradska dvorana uz Prvu osnovnu školu, za kojom se pokazala velika potreba, jer su naše košarkašice ušle u Prvu ligu, napravljena je samodoprinosom građana i otvorena 1975. godine. Rudolf Salopek, Tomislav Zrnc i Duško Čurčić, uz pomoć direktora ŠUP-a Tončeka Porubića, posebno su se angažirali i uspjeli samodoprinos za dvoranu ugurati zajedno sa samodoprinosom za bolnicu, jer prosudili su, da samodoprinos samo za dvoranu, ne bi prošao.    

Najatraktivnija utakmica koja je do dana današnjeg odigrana u toj dvorani, utakmica je između reprezentacija Sovjetskog Saveza i Kube, pobjednika i trećeplasirane reprezentacije s prethodne olimpijade održane 1972. godine u Műnchenu. Rusi, odnosno Sovjeti, bili su prejaki za Kubance. Pobijedili su  rezultatom 104 naprema 79.  Na Olimpijskim igrama održanim iste godine u Montrealu, reprezentacija Jugoslavije je osvojila srebrnu, a reprezentacija Sovjetskog saveza brončanu medalju. 

Ja sam, nakon što sam danima dežurao u dvorani dok su radnici Elana montirali sportsku opremu i instalirali koševe, kad su to učinili, uzeo iz auta loptu, prvi u novoj dvorani zabio koš, i otišao. Bila je to 1975. godina. Moje je vrijeme, što se tiče košarke, prošlo. Prešao sam već prije na disco, te postavljanje razglasa i vođenje raznih priredaba. Tako sam i na ovoj utakmici bio službeni spiker. Danas bi to rekli, moderator. Moš mislit, moderator  !!! Kaj još neće izmislit.

Na utakmici se sabralo naroda, k'o u priči. Da je dvorana bila i tri puta veća, bila bi puna. Ovako, samo se tisuća uspjela ugurati. Ja malo puštam glazbu, nešto malo laprdam na početku o sastavu momčadi, pratim tekmu najavljujući strijelce i t.d. Klasika.

Na početku drugog poluvremena, što mi je najlakše, repriziram početak. Opet imena Kubanaca i Sovjeta, a za „čudo među koševima“, ogromnog Tkačenka kažem:

„Vladimir Tkačanko, pozicija centra, visina 2,21.To je podatak iz prvog poluvremena.  Novi podatak o visini još nisam dobio“.

Dvorana u smijeh a voditelj „zbornaje komande“ Aleksandar Gomeljski, pogleda me onako preteći. Kad mu je prevoditelj objasnio što sam rekao, nasmijao se od srca, i dignuo prst odobravanja.  Kao, OK. Ne ideš u Sibir !!!!.

Što se tiče same tekme, tu nije bilo dileme oko pobjednika. Rusi odnosno Sovjeti, bili su prejaki za Kubance.

Kasnije smo išli u „Tri palme“ na večeru. E što tada nije bilo mobitela, da se to zabilježi.  Teško je riječima opisati situaciju kada ogromni Tkačenko sjeda za stol, a nema kamo s nogama. Nego sjede onako poprijeko. I sada genijalna scena. Dolazi konobar, Tone „Fiškal“, primiti narudžbu. On metar i žilet, nešto oko 160 cm, a Tkačenko 2,21. Sjedi i gleda dolje u Fiškala, a Fiškal stoji, krivi glavu, i gleda gore u Tkačenka. Šteta što nije zabilježeno, jer bila je to scena za pamćenje. 

Vrijedna ekipa Zavičajnog muzeja sačuvala članak iz Večernjaka o ovoj utakmici.

5. 5. 2023.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće