SRETAN ROĐENDAN OGULINE.

Kategorija: PRICE Ispis E-mail

Pred više od mjesec dana, nešto mi se dogodilo sa stranicom. Pristaše teorije zavjere, tvrde mi da je hakirana. Joj, nemojte. Sada, što bilo da bilo, stranica nije radila. Sada smo nekako uspjeli povratiti. Čestitku za Dan Grada, objavio sam na fejsu, a sada to sa zakašnjenjem činim i ovdje, radi onih koji nemaju fejs a najviše da mi ostane u arhivi. Ako ste već pročitali na fejsu, ne čitajte.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Sjedim tako, sam sa sobom, i ne razmišljam o ničemu. Čisto sam komotan, uživajući u osobnoj nirvani. U tišini samog sebe. A u svijetu vrije. Negdje poplave, negdje potresi, negdje požari, negdje neki luđaci vode ratove. Oko mene, na sreću, jedan čudesan mir. Ništa se ne događa, osim što Grad ima rođendan. 523-i. Ako ćemo vjerovati knjigama, koje nismo vidjeli. Ne znam što veliko reći, da bi bilo vrijedno moga grada. Ovako, „na prvu“, ja beznačajan i trenutno bez inspiracije, nikako da složim nekoliko suvislih rečenica. A trebao bi. Jer Grad to zavređuje. I više. Puno više. Jer on je iznad mene, iznad vas, on je dio nas, a mi smo za njega, kako kaže Arsen, „vezani k'o čamci“. Doduše, mnogi su se odvezali i otplovili životnim putevima, nekud daleko. I nama ostavili Grad, da ga čuvamo i volimo.

Ali, kada se rodiš u Ogulinu, ili živiš u njemu, iz njega nikada ne možeš uistinu otići. On ostaje stalno u tebi. Svakim danom veći i ljepši. Kamo gdje pošao, on je tu. Zove te u nekim olujnim noćima, u maglenim te zorama traži i bdije nad tobom. Prati te vizurom Kleka, šumom Dobre, neponovljivim djetinjstvom, prati te sjećanjem na prve ljubavi. A ti ,Grad uvijek čuvaš u sebi, kao djelić nečega lijepog, što ti nitko, oduzeti ne može.

Za rođendan Grada sada, tek neki fragmenti. Onako, zbrda-zdola. Čega sam se uspio sjetiti.

DOBRA

Danas su iz čeličnog zagrljaja brane na Bukovniku, pustili na slobodu Dobru. Već sam huk vode, njen žubor i srebrno bijeli slapovi, dovoljni su da vas vrate u vrijeme djetinjstva, dječaštva, mladosti. I odmah naviru slike nekadašnjeg života na rijeci, javljaju se daleki odjeci prvih ljubavi, ponovno smo razigrani dječaci u lovu na pisake, kedere i bjelouške, skačemo s najviših, najopasnijih stijena u Veliki vir, samo s jednom željom – da se svidimo onim djevojčicama s kečkama, u njihovim prvim, u kućnoj radinosti sašivenim bikinijima. Tek sada, kad rijeka onako iznenada ponovo proteče u punoj ljepoti svojim starim koritom, prpošna i razigrana, možemo pomalo s ponosom reći nekim novim klincima – evo vidite, to je rijeka naše mladosti. Jer da nam nije rijeke, nikada ovdje ne bi bilo Grada. Rijeka i Grad, neraskidivo su vezani.

NAŠA JEZERA

1952. je godina. Krećem u prvi razred. Torba, pernica, pločica, grifl, spužvica. Sasvim dovoljno za prva slova. I prva učiteljica. Draga, Anka Žgela.

A Grad počinje jedan novi život. Prašnjavim ulicama tutnje neki čudni kamioni. Francuski, marka Berliet. I grad pun novih ljudi. Preko tisuću radnika gradilo je hidroelektranu. 1959. počinje HE Gojak s radom. Uzelo nam Dobru, ali Grad dobio dva jezera. Bukovnik i Sabljake. Zalog za turizam. Ali onda to još nismo znali.

Bukovnik

Sabljaci

PRVI ASFALT

Grad je snen. Tek se budi. Otvara prozore. Već umoran od ljeta, čeka jesen. I zlaćane boje s Kleka, učiniti će ga čarobno sjajnim, upravo onakvim kakvog ga najviše volimo. I čeka tako Grad jesenje kiše, koje će mu ulice pretvoriti u mutne potočiće. A mi ćemo klinci, onako musavi, razbijenih koljena i bosi, sretni koračati po toplom blatu, što nam klizi kroz prste. I zadržati taj osjećaj topline i zadovoljstva, za duge godine.

Lipe u parku mirišu na čaj, sanjaju prve kiše, i strijepe od prvih snjegova. Mi klinci gledamo prašnjavu ulicu 1. maja, koja je prije bila Gospodska, a kasnije će biti Frankopanska, i koju će danas urediti. Došli ljudi u radničkim odijelima i Borovo čizmama, dovezli kamion i stroj, i Gradu darovali prvi asfalt.

Čudni neki, mekani neki asfalt. Za ljetnih vrućina omekšao bi, a mi klinci ostavljali u njemu tragove malenih stopala. Mislili smo – nek svi znaju da smo to mi, tu bili. Drugi dan, ničega. Netko je izbrisao tragove. Ali mi postojimo. I Grad, uljepšan prvim asfaltom.

NEON.

Geri je u vojsci. U auto jedinici. Redovitom mu pišem. Danas sam sretan. Dobili smo svjetleću, neonsku reklamu. Bliješti ponosno. Velika slova - DIP. A na kinu, isto takva – Kino Partizan. E sada smo pravi Grad. Imamo sve. I asfalt i neon.

KLEK

Sa Skorašnika, u neko ljetno predvečerje, gledam Grad. Miješaju se zvukovi s pilane, zvukovi vlakova što dolaze i odlaze, miris pokošenog sijena. Odlazi ljeto, dolazi jesen. Volim tako sam, u svojim tišinama, gledati Grad. Kako leži, i umoran od dana, odmara se u dolini. Trepere svijetla u oknima, a nad Gradom, kao da bdije Klek. Pazi na njega kroz sva ta duga stoljeća. Čudnovat, tajanstven, velik i moćan, urešen crvenim zalaskom sunca, kao da budnim okom stražari nad Gradom. Kao da, k'o brižna majka, sprema Grad za san. Grad i Klek, nerazdvojno su vezani. Starac, nastao pred milijune godina kada je Bog na Zemlji radio reda, slažući poput lego kockica brda i dolove, rijeke, šume i planine, zaštitni je znak. Jer dovoljno je reći – Grad pod Klekom.

PARK

Park nam je drugi dom. Grad u gradu. Sjedimo ljetnih večeri skriveni iza visokih lipa što ih je, pred skoro dva stoljeća zasadio onaj Nijemac ili Austrijanac Schenkel. Nijemac ili Austrijanac, a ustvari, Ogulinac. Ogulinac u srcu. Poklonio Gradu park. A onda ga, preko noći, netko ukrao. Ja, ko svi Ogulinci vezan za stari park, digo se ogorčen na zadnje noge, i napisao:

„U gradskom parku "pali su i posljednji Mohikanci". Preostale lipe koje su zasađene 1835. godine od "tuđinske" ruke krajiškog časnika Schenckela, "pale" su od isto tako "tuđinskih" Stihlovki u rukama domaćih hrvatskih djelatnika. I tako ode jedan simbol grada kao da ga nikada nije ni bilo. Na istom mjesto neki novi Schenkeli, zasaditi će neki novi park, za "neke nove klince". Nama koji smo satkani od nekih možda i bespotrebnih uspomena, onaj stari park biti će samo odsjaj nekih prošlih dana, biti će naš bijeg u mladost, bezbrižnost, djetinjstvo. Nama koji smo rasli uz njega, njegova osuda na smrt, teško pada. Teško pada jer znamo da je otišao u nepovrat, zauvijek. A kada se susrećemo s neumitnošću života, ono "zauvijek", najviše boli. Jer znači konačni rastanak. Nekima koji žive u ovom gradu a nikada nisu bili njegov dio, nikako nije jasno zašto to tamo neki sjetni ljudi sipaju tugu za običnom hrpom drveća. Nikada im to i neće biti jasno, jer nikada nisu treperili u sjeni stoljetnih lipa zaneseni prvom ljubavi, nikada nisu u sigurnosti istih tih lipa krali prve poljupce, nikada nisu primijetili neke ptice visoko u krošnjama i čuli njihovu pjesmu, nikada nisu i neće moći shvatiti tihi zanos tajnih gimnazijskih ljubavi skrivenih u onim istim krošnjama, s onim istim pticama i njihovim pjevom. Jedan simbol grada osuđen je na smrt bez prava na žalbu“.

Onda su posadili nova stabla, novi park. I ako teško, da ne iznevjerimo onaj stari, priznajemo da je i novi, jedan lijepi ukras Grada.

Ode stari park.

A novi je svakim danom, sve ljepši.

RAT.

Ranili su grad. Boli. Tuku iz daljine topovi, tutnje avioni. Grad se ne boji. Iza njega stoji mladost koja ga brani. Samo, Grad je tužan zbog te mladosti. Tužan zbog tih, gotovo dječaka, istrgnutih iz njihovih kafića, diskaća, prvih ljubavi. Tužan što mu je ta mladost u „farmerkama i tenama“, iscurila iz ruku, da bi ga branila. Ali ta mladost nije otišla. Ona je tu. Grad ju pamti. Za sva vremena.

KAVANE

Bađekova kavana. Neko drugo vrijeme. Samo za gospodu. Pričali mi stariji. Sve u plišu, animir glazba na klaviru i gazda Dane, s

leptir kravatom na ulazu. Za NDH, kažu, Bađek je znao otići na željezničku stanicu. Znao je da je u vlaku glazba iz Mađarske, na

putu u Crikvenicu. U hotel Esplanada. Vlak stoji jednu minutu, i za to vrijeme Dane svojom novčanom ponudom, skida Mađare

sa vlaka. I ostaju u Ogulinu, dva mjeseca. Rat je bio, ali Grad je živio.

CESAROVAC

Cesarovac za mnoge generacije Ogulinaca znači više od zdenca na kojem se umorni putnik mogao napojiti. On je simbol Grada, dio njegove vizure. U sjećanjima nekadašnjih dječaka on je mjesto s kojega si lijepo mogao imati cijeli nekadašnji Korzo pod kontrolom. Cesarovac je bio i mjesto prvih ljubavi. Tamo su se otkrivale male slatke tajne i mnogi, danas već zaboravljeni Ogulinci, upravo tu su smišljali lijepe priče o životu "negdje drugdje". I odlazili su. Ostavili Grad. Vraćali su se rijetko, pa rjeđe, pa nikako. A nama su prepustili brigu o Gradu i Vrelu svog, i našeg djetinjstva. I djetinjstva onih prije nas.

PLAVI MOST

Neki, sada već odrasli 30-godišnjaci, ni slučajno ne pamte još jedan simbol Grada – Plavi most. Dotrajao i opasan, zamijenjen je modernim, novim mostom. Napisah tada:

„Sutra ili prekosutra – odlazi nam prijatelj. Star i oronuo. Čini se da više nikome – potreban nije. "Najstariji" Ogulinac, odlazi tiho iz naših života. Sutra ili prekosutra, moćne će dizalice otrgnuti stari "Plavi most" iz njegovih korijena, te ga odvesti u zaborav. Umoran i dotrajao, ležat će negdje kao hrpa starog željeza bez svrhe i smisla. Pada mi u ovom trenutku na pamet glupa misao – može li most pamtiti ?. Ako može, pamti li naše mladosti, tuge, radosti ?. Pamti li neka davna vremena, u požutjelim knjigama tek zapisana ?. Pamti li neke od stotina tisuća, od milijuna velikih i malih nogu, što žuraše preko njega, u 118 godina dugom životu ?. Pred kraj, više ga nismo voljeli. Postao je prepreka našim ubrzanim životima, na svojim onemoćalim leđima više nije mogao nositi naše metalne ljubimce i jednostavno…….išao nam je na živce. Kao što svaki starac, ide na živce mladima. A sada kad odlazi, najednom shvaćamo – odlazi prijatelj. Neki dobar, dragi prijatelj. Ali, nije u pitanju niti ljubav, niti prijateljstvo. U pitanju su samo naša sjećanja, na vremena kada smo bili i mlađi i ljepši. I zato ustvari – ne odlazi nam samo most. Odlazi s njim i dio naše mladosti, dio naših ljubavi. Kao što sve u životu – odlazi i nestaje.

-------------------------------------------------------------------

Još je bezbroj, možda i važnijih stvari, trebalo ovdje napisati. O Bjelolasici, o "Kapeli" i plesnjcima, o prvim nezgrapnim neboderima, o bolnici koju smo sami sagradili, o Zvijezdi, Ventilatoru, Sintalu, DIP-u, o……. Ali ja to sve, aljkav i lijen, obavljam onako na brzinu, „na prvu“. Tek toliko da Gradu čestitam rođendan. I blagdan Župe.

E PA SRETAN TI ROĐENDAN NAŠ OGULINE.