Današnji dan – spomendan, Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru. Za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. No, čini mi se, da se pozlata sa slova, sve više ljušti. Sve je manje razloga, da povijest pišemo zlatnim slovima. Domovinu imamo, ali kakvu ?.
„Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.......“.
S.S. Kranjčević
Ove godine, na još jednu obljetnicu priznanja, negdje duboko u sebi, a vjerujem i vi dragi prijatelji, osjećam gorčinu. I danas gledam na TV, širom Naše lijepe izvješene zastave, upaljene neke svijeće, položeni vijenci. Održati ćemo onako usput i neke male prigodničarske proslave, sjetiti se poginulih koji su Domovinu stvarali, pogledati na TV niz emisija o našim uspjesima, a već sutra, vratiti se u gorku stvarnost. Vratiti se u svađe, mržnje, zlobe, lopovluk, kriminal, podijele, pakosti.
I vratiti se u stvarnost, u kojoj stvarnosti u Ogulinu, kao da ne postoji ovaj dan. Na spomenicima na Trgu hrvatskih rodoljuba, na Trgu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, na Trgu generala Petra Stipetića, ni svijeću netko da bi upalio, ni vijenac položio.
I nakon svega, ostaje nam, samo gorčina.
Trg hrvatskih rodoljuba 12,oo. Ni svijeće, ni cvijeta.
Spomenik na Trgu dr. Franje Tuđmana. Čini mi se, neki zaostao buket umjetnog cvijeća.
Ni kod našeg Pere, ništa.
15. 1. 2024.
Nebojša Magdić
A kaj bi on branili kad je vec na početku rata bil metuzalem a ni onu JNA ni služil. Samo bi nam smetal u vojski. Ovako nas je na radiju zabavljal.
oš reći glumatal ko celi život kaj dela
Malo vas Neso muci drugovi jer vam redovito vadi mast.
A kaj bi on branili kad je vec na početku rata bil metuzalem a ni onu JNA ni služil. Samo bi nam smetal u vojski. Ovako nas je na radiju zabavljal.
Po mojem sjećanju mogu samo reći da su oni koji su u ratno doba vodili grad i sve ostale institucije kao i radio Ogulin na čelu s Dubravkom i Goranom to radili hrabro, predano i uspješno.
Ovo mi je najbolje 'na celu s Dudom i Goranom'. Duo za pamcenje.
Pa Goranu je ispal kalasnjikov iz ruke pa je nakon tjedan dani vojske zbrisal hrabro na radio
Moji niti su suvisli, niti su podobni.
Pa ih vise neces citati.
Sve u skladu sa svjetonazorom vlasnika bloga.
Pa uzivajte u hvaljenju samih sebe.
Sve receno. Bravo Stalak.
A bravo i dr. Vukusicu.
Koja bulumenta psihickih likova se nasla ovdje. Internet je postao poligon za nekontrolirano divljanje anonimaca. Demokratsko pravo da se cuje svaciji glas pretvorilo se u plasiranje lazi i pravo nasilje.
Drama interneta je sto je i ogulinsku seosku budalu i nepismenog primitivca promovirao u prezentora izmisljene istine.
Sa takvim budalama je besmisleno ulaziti u raspravu, jer ce vas povuci na svoju razinu u forumskim i facebook bitkama, koje ih dusevno hrane. Ti su ljudi psihicki bolesni i to je problem drustva. Pomoci takvim osobama s mentalnim poremecajima nesto je najznacajnije u psihijatriji ali i u cjelokupnoj medicini.
Ti ljudi su anksiozni i depresivni i zato ih se ne treba previse optuzivati. Oni zive u paklu svojih izgubljenih dusa a to je vjerujte neizdrzivo.
Kada psihijatrija zazivi u zajednici trebati, ce stvoriti klubove izvaninstitucionalne psihijatrije i tu za njih traziti pomoc. Pomoc takvim osobama s mentalnim poremacajma nesto je najznacajnije u modernoj medicini.
Do tada ce svi oni zivjeti u straznjicama politicara, kod nas je to trenutno Grumf, jer u guzi je i sigurno i toplo.
I nemojte im zamjeriti jer oni stvarno ne znaju sto rade.
Mogao sam i ja kao 22 godišnjak 90-e upisati fakultet ili proći kamo u inozemstvo ali nisam jer bi mi takvo nešto bilo veliko osobno poniženje, već sam se odlučio uhvatiti puške i uz drage ljude stati nasuprot zlu koje je prijetilo. Na tvoj način nikada nisam i neću razmišljati o ljudima koji su zbog općeg dobra morali ostali u lokalnoj zajednici kako bi u njoj život u ratnim okolnostima mogao donekle normalno funkcionirati, a nama naprijed davati osjećaj sigurnosti i vjere