GIMNAZIJA DAVNOGA VREMENA. KAKO SAM KRVAVO NA SVOM PISANJU, ZARAĐIVAO BAKLAVE.

Kategorija: PRICE Ispis E-mail

Godina je školska 1961/62. Prošlo stoljeće. Dobro, nemojte se zgražati. Znam i sam da je to davno ali nekako mi je ostalo u sjećanju. Gimnazijalci se iz stare, dostojanstvene zgrade, sele u novi prostor. Suvremen. Svijetao. Blistav. Moderan. A tada mi je to zapravo bilo tako malo važno. Sada, nakon prohujalih godina, mislim da je to bio krivi potez. Ta selidba. I nekako mi žao zbog toga.

Staru dostojanstvenu zgradu gimnazije, u koju je 1919. godine krenula prva generacija, trebalo je, mislim ja sada, još uvijek vezan uz to staro zdanje, samo urediti, ušminkati, modernizirati i opremiti, te tako sačuvati sjećanje na one koji su kročili njenim visokim hodnicima i derali drvene klupe na kojima su nožićem bila urezana imena nekih gimnazijskih ljubavi. Sve si mislim kako je trebalo sačuvati sjećanje na one mrke, čudne, ozbiljne maturante sa požutjelih slika. Nikada mi nije jasno kako to mi, koji smo kasnije kročili prostorima, još uvijek drage nam zgrade, nismo ni malo bili slični njima, već smo bili nekako bledunjavi, sitni, žgoljavi. Ili mi se to sada, tako čini. Bit´ će ipak da sjećanja blijede.

A SADA MALA PRIČICA

Prvi sam razred gimnazije išao u Karlovcu. Poznata Rakovačka gimnazija. I krema hrvatskih genijalaca koji su je pohodili. Ej, pazi tu ekipu s Rakovca - ja, Tesla, braća Radić, braća Seljan, Ljudevit Jonke, Danijela Trbović, Zrinka Cvitešić...ha, koji lumeni.

Sav ushićen što kročim hodnicima kojima su kročili mnogi hrvatski velikani, do ondašnjeg dana Republike, nakupio sam, ni manje ni više, nego sedam „komada“. Jedinice iz gotovo svih predmeta. Skoro više jedinica, nego predmeta. Što se može. Zanesen velikom gradom, prvim ljubavima, kupanjem u Korani pod slapom, na Foginovom, ni primjetio nisam kako se jedinice slažu. Jedna za drugom. Ko vojnici. Pa sam pod hitno, nakon tri mjeseca, vraćen u Ogulin. Pod strogu kontrolu. U staru zgradu gimnazije, gdje je danas OŠ „I.B. Mažuranić“.

Direktor Gimnazije bio je prof. Otto Aliger, otmjeni gospodin, koga smo morali, valjda iz ljubavi, zvati drug kao i sve druge profače. I još je tada bilo one stare garde. Prof. Makso Vukušić, prof. Turkalj-Herr, prof. Barbara, i t.d.

Profesoru Iliji Drakuliću, koji je zapravo razlog ove male pričice, bilo je to, mislim, prvo radno mjesto. Profesor hrvatskoga. Kada bi me god nešto iz gramatike zapitao, ja bi onako, ko iz topa, ko papagaj, uvijek ponavljao:

„Druže profesore, mi to u Karlovcu još nismo učili“.

I uvijek sam bio ponosan kako sam mu uspio prodati taj štos.

Ali, u pitanju je, tek sam kasnije shvatio, bilo nešto drugo. Moje pisanje. To mu se, ne znam zbog čega, sviđalo. Tu sam ga kupio i gledao mi je stalno kroz prste. Zapravo, napravio mi medvjeđu uslugu, tolerirao mi neznanje, pa tako ni dan danas nemam pojma o gramatici. Neki pojmovi kao, dativ, akuzativ, sibilarizacija, palatalizacija, gradacija, glagoli, perfekt i ...ect, za mene su čista znanstvena fantastika.

Onda se školske godine 1961./62. selimo u novu zgradu. Nakon prvog razreda, mogli smo se opredjeliti za društveni ili prirodni smjer. Pošto ja ni dan danas ne znam tablicu množenja, a o nekakvim jednađbama da i ne govorim, odlučio sam se, linijom manjeg otpora, za društvenjake. Tada sam, jer nisam imao pametnijeg posla, puno čitao, pa sam mislio, biti će mi lakše. Je brus. Svake sam godine imao neki popravak - iz njemačkoga, iz zemljopisa kod prof. Perića i još nečega. Ne sjećam se više. Samo mi je nekako hrvatski išao dobro. E sada, baš ne dobro, ali bolje od ostalih predmeta. Ajde, i njemački sam savladao jer prof. Turkalj je primjenio izvrsnu pedagošku metodu. Niti jednu jedinu riječ sa mnom nije htio progovoriti hrvatski. Niti jednu. Samo njemački.

„Nur deutsch bitte“, tukan jedan.

Onda sam pizdio na njega a kasnije, kada je trebalo po moru „bariti“ Njemice, bio sam mu zahvalan. Do neba. Stari dobri Herr.

ŠKOLSKA ZADAĆA

Dolazi prof. Drakulić po svom običaju, teatralno u razred. Baci imenik na stol. Nikada mi nije bilo jasno kako se zaustavljao na rubu i nikada nije pao na pod.

Pogledom kruži po klupama, malo šuti valjda da pojača dojama a onda, onako s visine, prozbori:

„Rođen je novi Matoš“. U razredu muk.

Otvori onda nekakvu školsku zadaćnicu i nekako zanesen, počne čitati. Meni bedasto. Kreveljim se u prvoj klupi, izvodim gluparije, okrećem očima, ne slušam o čemu laprda, kad na kraju, on, onako lički, otegnuto, reče:

„Ovooo je bila školska zadaća koju je naš Nebooojša napiiiisaa“.

O jebo te. Muk. Šok. Nevjerica. Kako ja. Zašto ja. Nisam. Odjednom mi neugodno. Svi gledaju u mene. Ma daj, profesor se šali. Nisam ja. Daj, nemojte me.......

Ali ne vrijedi. Nešto je još profač govorio o tom mom sastavku, nešto kao ono, što sam mislio time reći, kako sam se dobro izrazio, i tako nešto. A ja, najrađe bi da me nema. Da u zemlju propadnem od stida. Nisam slušao koliko mi je bilo neugodno. Kasnije je taj moj sastavak čitao po drugim razredima. E onda me, ne znam zbog čega, nekako prošao sram. Odjednom sam, iz čista mira, sam sebi postao strašno važan i pametan. Pravi književnik. Ni majne ni više. Umišljao da sam Krleža, Andrić, Tolstoj, u najmanju ruku. Pa se pročulo - ima jedan mali iz drugog razreda kaj dobro piše školske zadaće. I ubrzo mi došla mi ponuda.

„ Ti ćeš mi mali napisat zadaću na maturi. Iz hrvatskoga“. Mene prpa. Kaj ću sada. Dečko mišićav. Nabildan. Opasnog izgleda. Stariji od mene tri godine. To je u tim godinama bila velika razlika. Jedan je razred ponavljal. I ja, od straha pred šamarom ili vritnjakom, pristanem. A on je već dobro u glavi složio cijeli scenarij i sve mi potanko objasnio.

Pisalo se u sportskoj dvorani. Učenici bi dobili temu ili dvije, i ajde na pisanje. Moj „poslodavac“ je po dogovoru napisao temu na papirić i bacio mi kroz prozor zahoda. A ja na trkom na stadion, na tribine i udri pisat. Kad završim, a trebalo mi je najviše pola sata, odem pred školsku dvoranu i počnem po dogovoru fućkati tada veliki hit Đorđa Marjanovića - Zvižduk u osam. To je bio znak da moj „poslodavac“ krene u zahod i preuzme „svoj“ rad.

Kad bi prošao, a prošli su svi kojima sam pisao zadaće, išlo bi se k Nuriju. Na baklave. Ili išljarde. Najviše 3-4 komada. Kao ni danas, „umjetnost“ se ni onda nije cijenila .

I trajalo je to tako par godina dok me nisu prokljuvili. Problem je bio što sam te sastave pisao bedasto - zapravo, previše dobro pa je to postalo sumljivo. Kako to taj i taj, koji kroz čitavu gimnaziju nije uspio složiti tri normalne rečenice, odjednom tako dobro piše. I mojoj, poduzetničko/književnoj karijari, da ni slutio nisam, nazirao se kraj. Napisao sam još jednu naručenu zadaću. Nisam tada znao da je zadnja i da nikada neće biti ocijenjena. Spustio se s „radnog mjesta“ na tribini nogometnog stadiona i lagano se, već onako rutinerski, dovukao do sportske dvorane, počevši fućkati „Zvižduk u osam“. Znak da kroz prozor zahoda moj „poslodavac“ treba preuzeti „robu“.

A u dvorani, prof. Horački, jedna prava gospođa koja se svakom učeniku obraćala sa vi, tiho, barem su mi tako kasnije rekli, kaže:

„Ako netko treba na zahod, Nešo ga upravo zove“.

U dvorani muk. Nitko ništa ne shvaća. Samo naručitelj posla. Očajan. Tajna prokužena. Nema kandidata za zahod. Nikome se ne kenja. Čak niti piša. I jedna, do tada uspješna priča je završena. A bilo je tako dobro dok je trajalo.

Btw.......doduše, i danas pišem. Ali nitko ne plaća. Čak ni baklave. Ni išljarde. Došla za nas umjetnike, jebena neka vremena.

P.S.

Imena naručitelja „posla“ nikada nisam odavao. Pa ih neću navoditi ni sada. Neka ostanu mala, velika, gimnazijska tajna. A ako se oni žele sami otkriti, O.K. Nek´ izvole. Ja im neću braniti.

Drugi razred gimnazije. Ne znam je li A ili B. Po prvi puta u novoj zgradi u kojoj je gimnazija još uvijek. Ja sam onaj u zadnjem redu sa šalom. Već se tada dobro vidjelo da ću biti pravi ljepotan.