"LIJEPA NAŠA" STARA VEĆ 190 GODINA
Književnik i političar Antun Mihanović, prija 19 desetljeća objavio je svoju najpoznatiju pjesmu – „HORVATSKA DOMOVINA“, iz koje je nastala hrvatska himna.
Večernjakov novinar Ivica Beti, donosi lijepu i iznimno zanimljivu priču o nastanku „Lijepe naše“. Ima tu niz detalja s kojima se, možda, po prvi puta srećete.
ZATO VJERUJTE, VRIJEDI PROČITATI.
Kad je na sjednici Hrvatskog sabora potkraj listopada 1918. godine narodni zastupnik Svetozar Pribićević pročitao proglas o razrješenju državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, zaorila se ‘Lijepa naša’, što neki povjesničari vide kao prvu službenu potvrdu statusa hrvatske nacionalne himne.
Uljeto 1910. otkriven je spomenik Antunu Mihanoviću u zagorskom selu Klanjcu. Okupilo se, pisao je tada Obzor, oko 6000 ljudi, dok ih je nadobudna Hrvatska sloboda vidjela oko 10.000. Književnik Ksaver Šandor Gjalski, pravog imena Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, kao jedan od zagovornika Hrvatsko-srpske koalicije, čiji je bio i saborski zastupnik, na svečanosti je govorio o važnosti narodnog jedinstva i koalicije Hrvata i Srba. Kad je pročitao ta novinska izvješća, trgovac Petar Peleš iz Gline odlučio je u javnom pismu listu Srbobran podsjetiti javnost da je i on, uz Josipa Runjanina, sudjelovao u uglazbljivanju “Horvatske domovine”, najpoznatije Mihanovićeve pjesme!
“Na riječi A. Mihanovića uzeli smo melodiju iz opere ‘Lucia di Lamermor’ i prvi smo je mi u Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini 1846. god. pjevali. Obzirom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i u sadašnjem vremenu držim da mi je sveta dužnost, da taj istorički spomenik o otpjevanoj hrv. himni predam javnosti, da ne otide u zaborav kao mnogo šta, čemu smo obično sami krivi”, napisao je spomenuti Peleš, koji je slično pismo poslao i Obzoru, koji ga je, i to na prvoj stranici, objavio 1. rujna 1910.
Peleš je poimence popisao pjevače koji su, kako je naveo, prvi pjevali hrvatsku himnu. Prvi tenor bio je, tvrdi, kadet Jovan Runjanin, a drugi on, Peleš, zajedno s kadetom Nikolom Milićem i carinikom Jovanom Rakićem. Prvi bas bio je poručnik Kuzman Drakulić, a drugi Jakov Novaković te kapelnik Dragutin Šlauka. Peleševo pismo nije ostalo bez reakcija pa je tako dr. Božidar Krnić unio dodatnu zbrku tvrdeći da pjesmu nije uglazbio Runjanin, već kapelnik u Prvoj banskoj pukovniji, njegov djed Josip Wendl, koji je, pošto je bio “vrlo čedan”, prepustio slavu Runjaninu.
U raspravu o autorstvu uključio se te 1910. i Pjevački vjesnik, koji je ponudio kompromisno rješenje: “Držimo, da ne ćemo pogriješiti, podjemo li zlatnom sredinom, da obojica imadu udjela u slavi autorstva”. Inače, izvorna Runjaninova skladba nije sačuvana jer nije ucrtana u kajdanku, no 1861. harmonizirao ju je, prema jednim izvorima, spomenuti Wendt, a prema drugima, hrvatski pjesnik Vatroslav Lichtenegger. Etnomuzikolog Franjo Kuhač doći će do zaključka da se melodija pjeva “malo drukčije nego kako ju je Lichtenegger ukajdio”, a preinačio ju je sam narod. “Melodija naše narodne hrvatske himne nije prosti plagijat, već po strukturi svojoj čisto hrvatski napjev”, istaknuo je Kuhar.
Uglavnom, ustalilo se da je Mihanovićevu pjesmu uglazbio Runjanin, rođen u pravoslavnoj obitelji u Vinkovcima, pa i etnomuzikolog Miroslav Vuk, primjerice, piše da je “graničarski kadet i glazbenik Josip Runjanin uglazbio stihove i u društvu ilirskih rodoljuba pjevao u Glini, gdje je bio na dužnosti”.
I dok su se oko autorstva glazbe vodile rasprave, nitko nije osporio da je autor stihova lirske rodoljubne pjesme od 14 strofa nazvane “Horvatska domovina”, iz koje je nastala himna “Lijepa naša domovino”, pisac i političar Antun Mihanović (1796. – 1861.) Zna se i što ga je inspiriralo da je napiše prije ravnih 190 godina. Očarala ga je ljepota prirode u rodnom Zagorju, Zelenjaku, tri kilometra dugoj dolini, klancu kroz koji prolazi rijeka Sutla. Obrubljuju ga stijene visoke 100 do 200 metara, obrasle šumom hrasta medunca i kitnjaka te crnoga i običnoga graba. To je, naime, njegov rodni kraj. Filozofiju i pravo studirao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu i radio kao pravnik pri Banskome stolu u Zagrebu, šest godina bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom i upravni činovnik u Rijeci, a od 1836. do 1858. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu... Zajedno s Andrijem Ljudevitom Adamićem bio je zastupnik Rijeke na Požunskom saboru u današnjoj Bratislavi, a upravo je u Rijeci napisao stihove “Horvatske domovine” i poslao je Ljudevitu Gaju da je objavi u desetom broju zagrebačkih novina “Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka” 14. ožujka 1835. godine. Napisao je, uz ostalo, i brošuru na kajkavskom “Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”, objavljenoj u Beču 1815. godine, iznoseći prosvjetiteljske i romantične ideje o upotrebi narodnog jezika. Iz tih se ideja razvio program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i drugih pripadnika Ilirskog pokreta. U slavistici je poznat po otkriću spomenika rane slavenske pismenosti “Zografsko evanđelje”, glagoljskog kodeksa s ćiriličnim dodatkom koji je nastao potkraj 10. ili početkom 11. stoljeća u Bugarskoj. Mihanović ga je našao u manastiru.
Kao mladi student i preporoditelj puno je putovao. Želio je, kako je pisao etnomuzikolog Miroslav Vuk, pokazati da “Hrvati samo na svome materinjem jeziku mogu razumljivo kazati što misle i žele, što osjećaju spram tuđinaca” pa su u javni život umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog uvodili narodni hrvatski jezik. Pjesme mu je objavljivala Danica ilirska i beogradski almanah Uranija. “Besmrtnu slavu” stekao je “Horvatskom domovinom”, za kojom je čeznuo i koju je trajno nosio u srcu na svojim
dugogodišnjim diplomatskim putovanjima. Pjesmu je napisao s mislima u svom Zelenjaku, kako navodi Vuk, u “romantičnoj dolini rječice Sutle okruženoj zelenim brežuljcima na čijim se vrhovima uzdižu – stare slave djedovina – ruševine srednjovjekovnih utvrđenih gradova”. Boraveći u ovoj raspjevanoj dolini, ne može se, ističe Vuk oteti pomisli da pjesnik nije slučajno započeo svoju “Horvatsku domovinu” riječima “Lijepa naša domovino”, a zanimljivim drži da ju je kajkavac Mihanović napisao na štokavskom. Strofe su katreni, a stihovi su pravilni osmerci, povezani unakrsnom rimom. Opisuje ljepotu svoje zemlje u kojoj se rodio, njezine pejzaže, ljude i ideje po kojima i za koje žive, posebno naglašavajući kako je horvatska domovina stara i bogata svojom poviješću, kao i izuzetno lijepa darovima prirode – rijekama, dolinama i planinama, pa je hrvatskim ljudima osobito mila i draga. Jedan od istaknutijih pjesnika Ilirskog preporoda u svojim stihovima opisuje obične ljude, seljake kmetove, njihov mukotrpan, ali i častan težački rad, koji, piše dalje Vuk, uza svu težinu zrači poezijom. Seljaci žanju, djed broji snopove žita koje se prevozi kolima.
Pjesma je, dobro je podsjetiti, nastala u doba kmetstva, koje je ban Josip Jelačić ukinuo 25. travnja 1848. (koliko god se nekima činilo da još traje). Pjesnik se izravno obraća hrvatskoj domovini, daje joj ljudske osobine pa piše o njezinu nebu kao vedrom čelu, a o njezinim noćima kao o prsima. Ljudi su rujna lica kao što im je rujno i vino. “Vele gore, veli ljudi,/Rujna lica, rujna vina,/Silni gromi, silni udi;/To je naša domovina!” Vrhunac Mihanovićeva domoljublja osjeća se u posljednjoj strofi, u kojoj izražava vječnu ljubav Hrvata prema rodnoj grudi i svome rodu “dok mu njive sunce grije,/dok mu hrastje bura vije,/dok mu mertve grob sakrije,/dok mu živo serdce bije!” Napisana je u stilu književnosti narodnog preporoda, miješajući utjecaje iz romantizma i realizma. Popijevka je s notama bila objavljena 1862. u “Sbirci različitih četveropjevah mužkoga sbora” i postala dostupna široj javnosti kao “Lijepa naša domovino”, sve više dobivajući na značenju kao narodna himna. Na izložbi “Hrvatsko-slavonskog gospodarskog družtva” u Zagrebu 1891. održano je i javno natjecanje za hrvatsku himnu, a službeni žiri je, piše Vuk, samo potvrdio volju naroda, prije nego što je postojao televoting na kojem televizije zarađuju, proglasivši “Lijepu našu domovinu” za “prvu i jedinu hrvatsku narodnu himnu”. Mihanović, koji je u Italiji 1818. objavio i proglas “Znanostih i narodnoga jezika prijateljem” kojim je pokušao zainteresirati ondašnju hrvatsku kulturnu i ostalu javnost za Gundulićeva “Osmana”, čiji je rukopis pronašao u Veneciji i objavio kao prvu knjigu kojom je Matica ilirska 1844. godine počela svoju izdavačku djelatnost, napisao je desetak pjesama iz kojih “zrače ljubav i odanost naspram rodnoj grudi”. No jedna se najviše primila u puku.
Tijekom 19. i 20. stoljeća “Horvatska domovina” izvodila se u raznim svečanim prilikama kao jedna od narodnih himni. Kad je na sjednici Hrvatskog sabora potkraj listopada 1918. godine narodni zastupnik Svetozar Pribićević pročitao proglas o razrješenju državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, zaorila se “Lijepa naša”, što neki povjesničari vide kao prvu službenu potvrdu statusa hrvatske nacionalne himne. Zabilježeno je i da je Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine predložio Hrvatskom saboru da se “Lijepa naša” i ozakoni kao državna himna, no ta je inicijativa propala. Službeni status dobila je zato 1972. godine ustavnim amandmanom prema kojem je proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske, da bi Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine dobila i status himne samostalne i suverene Hrvatske. Sluša se stojeći, neki s rukom na srcu, neki s rukama uz tijelo, a neki i s rukom u džepu. Mihanović, koji se, kad se umorio od putovanja, vratio u klanječke Nove Dvore, u tu svoju domovinu, kako piše Vuk, “da u njoj zaklopi svoje trudne oči”, htio je u “Horvatskoj domovini” opisati kako je Hrvatima najvažnija njihova domovina, narod i običaji. Ima tu i folklora, pjesme i tamburice, spominje se hrvatsko tradicionalno kolo, da bi nakon svih tih motiva rada, plesa i običaja, ubacio motive magle, smrti i prijetećeg ropstva, rata u kojem Hrvati grabe oružje i staju u obranu domovine i imovine. “Magla, što li, Unu skriva?/Ni l’ to našiu jauk turobni?/ Tko li moleć smert naziva?/Il’ slobodni, il’ su robni?/Rat je, bratjo, rat junaci,/ Pušku hvataj, sablju paši,/Sedlaj konjče, hajd pešjaci,/Slava budi, gdi su naši!” Pobijeđen je dušmanin, bura je rastjerala maglu, pa Hrvati ponovno postaju sretni ljudi u svojoj domovini...
12. 3. 2025.
Večernji list – Ivica Beti
Kontakt e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Takvih parazita ima na svakom uglu.