OLUJA 20 GODIN KAŠNJE. KAJ VELI NAŠ PERO.

 

 

 Vojno-redarstvena operacija Oluja završila je na Banovini predajom cijelog korpusa Srpske vojske Krajine generalu Petru Stipetiću. On, za 20. obljetnicu, otkriva nove detalje iz te operacije.

Nakon operacije Bljesak 1995. pobunjenici iz RSK održali su vojni mimohod na Slunju. Što su željeli pokazati i što je to onda značilo?

Nakon Bljeska pobunjeni su Srbi reformirali vojsku i osnovali specijalne snage koje su trebale poslužiti za brze intervencije ako se dogode slični napadi. Formirali su korpus specijalnih snaga i potom otišli na Slunj. Misleći valjda da nam pokažu, kako se više ne bismo usudili napasti. No, mi smo Bljeskom zapravo provjerili svoje snage i vidjeli da su spremne za završnu operaciju oslobađanja

 

Je li srpska strana znala da pripremamo Oluju?

 

Mislim da nisu, jer su Bljeskom bili potpuno iznenađeni. Očito su smatrali da će UNPROFOR zaštititi to što su držali okupiranim.

 

:: Od kada se pripremala Oluja?

 

Od 1992. pripremali smo vojsku, organizirali, planirali i provodili stožerne trenaže kako bismo se što bolje pripremili za oslobađanje okupiranih područja, jer smo shvatili da protivnici to mirnim putem nikada neće dpustiti. Oni su vjerovali majčici Srbiji i do kraja joj ostali vjerni.

 

:: I onda smo mi održali mimohod na Jarunu. Koliko je tada vojsci trebalo za pripreme?

 

Pripremali smo se petnaestak dana i mimohod je bio jako uspješan. Bilo je to naše pokazivanje mišića. Niti jedan vojni mimohod ne organizira se bez razloga, održavaš ga ili da nekoga lupiš po nosu ili da tvoj protivnik shvati da je pametnije da se povuče.

 

 

:: U kojoj je onda funkciji ovogodišnji mimohod u Zagrebu na 20. obljetnicu Oluje?

 

On nije takvog karaktera. Organizira se radi veličanja naše pobjede u ratu i da bismo pokazali kako smo modernizirali vojsku i da smo u nekim segmentima i spremniji nego tada.

 

:: Diplomatski odgovor, no recite nam kakve su reakcije bile nakon mimohoda 1995. na Jarunu?

 

Strani su nam diplomati govorili da ne idemo u vojnu akciju, da će to riješiti međunarodna zajednica diplomatskim metodama. No, mi smo se već uvjerili od 1992. do 1995. da međunarodne mirovne snage ne samo da nisu ništa učinile nego su i učvrstile okupaciju naših teritorija. Bilo nam je potpuno jasno da to moramo odraditi vojnim putem.

 

:: Je li netko iz međunarodne zajednice uopće vjerovao da možemo vojnom akcijom osloboditi okupiranu Hrvatsku?

 

Nitko. Većina stranaca uvjeravala nas je da se u to nikako ne upuštamo. Pojedini su govorili kako su pobunjeni Srbi dovoljno jaki da se odupru. Amerikanci su nam, primjerice, govorili da imamo sedam dana vremena za dovršetak vojne akcije i da će se u protivnom stvari početi komplicirati. Mi smo bili uvjereni da ćemo to riješiti i prije tog roka.

 

:: Koliko ste bili sigurni da se Vojska Jugoslavije neće uključiti?

 

Nismo bili sigurni da se neće uključiti, ali smo bili sigurni da se neće moći trenutno uključiti. Procjenjivali smo da bi se snage iz Srbije mogle uključiti ako se akcija u sektorima Sjever i Jug odulji. Stoga smo na istoku Hrvatske i bili spremni na obranu.

 

:: A to je u sklopu Oluje bio vaš zadatak?

 

Jedan od zadataka. U to sam vrijeme bio pomoćnik načelnika Glavnog stožera OSRH za borbeni sektor i bio postavljen za zapovjednika na isturenom zapovjednom mjestu u Đakovu, koje je trebalo koordinirati obranu istoka Hrvatske.

 

:: I kakav je bio vaš plan u slučaju ulaska jedinica iz Srbije?

 

Plan sam znao u globalu, a zapovjednik toga borbenog područja bio je general Hrvoje Dečak. Dan prije početka Oluje i nisam bio u Đakovu, nego u Ženevi kao član hrvatske delegacije, kamo smo otišli na posljednji razgovor sa Srbima, 3. kolovoza 1995. Kad smo se vratili iz Ženeve, referirali smo predsjedniku Franji Tuđmanu. Vođa delegacije bio je Ivić Pašalić, a tu je bila i Vesna Škare-Ožbolt, Smiljan Reljić i ja. Pregovori su održani u jednoj vili u Ženevi koja je imala prostran vrt. Toga jutra održali smo zajednički sastanak, na kojem nam je Stoltenberg objasnio kako će razgovarati naizmjenice sa svakom delegacijom.

 

:: Jeste li se barem vidjeli sa srpskom delegacijom?

 

Vidjeli smo se, bili smo na stotinjak metara udaljenosti. Što nam je otežavalo ispunjenje posebnog zadatka koji nam je, meni i Reljiću, dao Tuđman.

 

:: Kakav je to zadatak bio?

 

Da u tijeku razgovora pokušamo razgovarati s generalom Milom Novakovićem, dotadašnjim zapovjednikom vojske RSK, a tada već zapovjednikom specijalnog korpusa snaga RSK. Prenosili smo Tuđmanovu ponudu da nakon sastanka sjedne s nama u avion, dođe u Zagreb i ako prijeđe na našu stranu, dat ćemo mu mjesto zapovjednika domobranske pukovnije na Baniji (ha, ha).

 

:: I danas ta ideja zvuči nevjerojatno. Kako je završila ponuda?

 

Nismo uspjeli nasamo doći do Novakovića. Imali smo povremeno zajedničke odmore, no kad se Mile dizao da prošeta, uvijek smo se dizali Smiljan i ja i išli prema njemu. A kad bi on to vidio, uvijek bi bježao od nas, tako da nismo uspjeli uspostaviti kontakt i prenijeti mu ponudu.

 

:: S kakvim ste zahtjevima došli na pregovore u Ženevu?

 

Naši su zahtjevi bili ultimativni. Vjerovao sam da oni ne mogu i ne smiju prihvatiti naše uvjete, pogotovo zato što je u njihovoj delegaciji bio i jedan Miloševićev ambasador, koji ih je nadzirao. Tražili smo trenutno otvaranje svih komunikacija, uvođenje kune... O Planu Z-4, koji je Srbima davao široku autonomiju, već se prije razgovaralo, a naša je sreća što ga je Mile Martić bio odbio. To nam je onda bio valjan argument da krenemo.

 

:: Pregovori su u Ženevi propali, što je bilo poslije povratka u Zagreb?

 

Sjećam se, Tuđman je gledao Dnevnik pa smo malo pričekali. Potom mu je Pašalić referirao i rekao da su Srbi odbili naše prijedloge, na što je Tuđman samo kratko kazao: „Dobro, onda sutra krećemo." Ta me je izjava iznenadila. U Glavnom stožeru bio sam nekakav faktor, ali nisam znao da je prethodno, na drugom sastanku na Brijunima dogovorena akcija. Ja sam bio na prvom sastanku, dakle tajming Oluje pomno se tajio.

 

:: Je li tadašnji načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko znao tajming Oluje?

 

Pretpostavljam da jest. Kad sam se vratio s referiranja Tuđmanu u stožer, prenio sam Červenku što je Tuđman rekao, nije bio iznenađen, nego mi je samo rekao: „Pa, spakiraj se i idi u Đakovo." Vratio sam se kući, malo odspavao i oko 4 ujutro krenuo u Đakovo. Kad sam bio kod Popovače, čujem topovi gruvaju, i to naveliko. Stigao sam u Đakovo, obišao zapovjedna mjesta i otišao generalu Dečaku u Osijek na dogovor.

 

:: Koliko smo mi tada imali snaga na istoku Hrvatske?

 

Nešto više od 50 tisuća vojnika. Znači, nisu to bile male snage. Bili smo dovoljno jaki i spremni da se odupremo i jačim napadima s istoka. Moja je procjena bila da tim snagama možemo desetak dana braniti istočnu Slavoniju.

 

:: A dalje?

 

Prema planu Oluje, kad se oslobode sektori Sjever i Jug, sve elitne postrojbe, posebno gardijske brigade, trebale su biti prebačene u istočnu Slavoniju, plus dio pričuvnih brigada, te da onda žestoko udarimo i razbijemo protivničke snage na istoku Hrvatske. Takav je bio plan. I sada kažem, sreća je što se taj plan nije realizirao, jer bi bilo velikih žrtava.

 

:: Koliki bi bili gubici?

 

Po nekoliko tisuća vojnika sa svake strane. Bili bi to izravni sukobi u ravnici, nepovoljan teren, nadmoć u ljudstvu odigrala bi svoje, no bilo bi to nešto slično Srijemskom frontu 1945.

 

:: No tada, potkraj prvog dana Oluje zovu vas iz Zagreba?

 

Zvao me Červenko i rekao da Tuđman traži da se hitno vratim. Pričekao sam jutro i 5. kolovoza krenuo u Zagreb. Pred stožerom čekali su me Červenko i ministar Gojko Šušak i kazali da idem odmah k predsjedniku. Rekao sam im da ne mogu odmah jer sam prljav. Ušao sam u stožer i na brzinu, u umivaoniku sprao slavonsko blato s čizama i oko podneva smo bili kod predsjednika. Tuđman mi je pružio naredbu o imenovanju, kojom me postavlja za zapovjednika u sektoru Sjever. Rekao mi je: „Preuzmite zapovjedanje." Pokušao sam mu reći da se u borbi ne smjenjuju zapovjednici, a onda pitao što ću s generalom Ivanom Basarcem. „Priopćite mu da je smijenjen", kazao mi je Tuđman. Što ako ne posluša? upitao sam. Tuđman mi je već ljutit odgovorio: „Uzmite vod vojne policije i vežite ga!"

 

:: I, što je bilo potom?

 

Krenuo sam s vodom policije na Boričevac u Sisak. Došao sam do Basarca i rekao mu: „Ivane, smijenjen si, predsjednik je donio takvu odluku, ali da ne bi bilo pomutnje među vojskom, ostani ti u svom uredu, a ja ću naći drugu prostoriju." Poznavao sam sve te zapovjednike, preuzeo zapovijedanje i napravio analizu zašto su akcije bile neuspješne. Obišao sam teren i vidio da su kod vojske „potonule galije". Prvog su dana, naime, poginula dva zapovjednika, 18 gardista i bilo uništeno pet tenkova i tri transportera. Održao sam sastanak i ujutro smo krenuli u napad prema planovima, a prethodno sam obustavio napadna djelovanja na pokupskom pravcu. Jer u planovima Oluje bio je ocijenjen kao nepovoljan. Sutradan, 6. kolovoza ušli smo u Petrinju, Kostajnicu i izbili na Žirovac. I time je Banovina bila odsječena, na Unu se više nije moglo. Jedino su se žestoke borbe, sve do kraja, do predaje 8. kolovoza, vodile oko Dvora na Uni.

 

:: Nakon što vam se predao cijeli srpski korpus, neki povjesničari i danas tvrde da se zapovjednik Čedomir Bulat s vojskom izvukao na čelo izbjegličke kolone i ostavio narod?

 

To nije točno. U izbjegličkoj koloni bilo je oko 25 tisuća ljudi, od čega 5-6 tisuća vojnika. Nakon što nisam uspio privoljeti te ljude, izravnim obraćanjem u Topuskom, da ostanu na svojim ognjištima, došli su mi srpski predstavnici s idejom da sami drže red u izbjegličkoj koloni i za to tražili 50 pištolja. Odobrio sam im 100 pištolja, svi njihovi oficiri zadržali su osobno naoružanje jer sam smatrao da treba poštovati vojnički kodeks. I onda su oni sami organizirali red. Čedo Bulat bio je ponosan; odbio je moju ponudu da ga osobno zbrinem u svom automobilu i da se presvuku u civilnu odjeću kako bi smanjili opasnost od incidenta tijekom izvlačenja. „Ne, ne. Ja idem sa svojim narodom", odgovorio mi je. I danas sam sretan što je to izvlačenje prošlo bez ijednog ozbiljnijeg incidenta.

 

:: Protivnička strana i dalje tvrdi da su nam u Oluji vojno pomogli Amerikanci?

 

To apsolutno pobijam i tvrdim da Amerikanci nisu ništa oko Oluje radili, niti su mogli raditi, jer planove smo radili mi. Oluja je proizvod isključivo naših glava. Amerikanci su poslije sudjelovali, kada su vojna djelovanja prenesena u BiH i kada je ZP Split s dijelom snaga djelovao u BiH. Ali u Oluji sve ciljeve gađala je naša avijacija.

 

:: Kako je odlučeno da se Srbe iznenadi napadom na Knin preko Dinare?

 

Bila je to genijalna zamisao, da se s tog pravca napadne Knin. Imamo podatke iz Drugoga svjetskog rata kada je 4. partizanska armija „odozdo"napadala Knin, koji su držali Nijemci i ustaše, i nije uspijevala više od mjesec dana. Mi si takvo što i tolike žrtve nismo mogli dopustiti. Zato su se i dogodile akcije Ljeto i Zima, koje je u graničnom području BiH provodio general Ante Gotovina, te smo prethodno ovladali Livanjskim poljem, zauzeli Bosansko Grahovo i Dinaru te smo Knin imali na dlanu. Po vojnoj logici, ništa im drugo nije ostalo nego izvlačati snage prema Srbu i Lapcu.

 

:: Čija je ideja bila taj napad preko Dinare?

 

Generala Gotovine i generala Janka Bobetka, koji je do pred samu Oluju kreirao politiku Glavnog stožera.

 

:: Je li bilo planirano da se Srbima ostavi koridor za bijeg?

 

Nije. Naš je plan bio da svugdje izvršimo proboj do granice, a onda da se pričuvnim brigadama pročešlja teren. Komunikacije smo im zatvorili na Banovini. No, činjenica je da su se oni planski pripremili za bijeg i prije početka Oluje.

 

:: Kako gledate na odluku službenog Beograda da na isti datum kada mi slavimo Dan pobjede oni proglašavaju 5. kolovoza danom sjećanja na stradale Srbe?

 

Mogu oni proglasiti što hoće. Mogu i plakati, kao što to njihov premijer Vučić kaže. Pa neka plaču. Oni su pet godina pod okupacijom držali dio RH, a te krajeve vratili smo u veličanstvenoj, vojnički čistoj operaciji i sad „kom obojci, kom opanci". Tko želi plakati, neka plače, a tko želi slaviti, neka slavi. Nažalost, plaču i neki kod nas što imamo mimohod, i to oni od kojih se to ne bi očekivalo.

 

 

Dok još nije bilo odluke o pokretanju Oluje, postojao je plan da se poduzme samo vojna akcija za spas Bihaća?

 

Kad je Bihać pod srpskom ofenzivom bio u kritičnom stanju, zapovjednik 5. korpusa Armije BiH Atif Dudaković molio je za pomoć, međutim mi smo procijenili da još nije toliko kritično i da mogu izdržati. No, kada su se u napad uključile Abdićeve snage zajedno sa snagama Republike Srpske Krajine, mi smo zaprijetili i to je bio jedan od razloga da Oluja krene baš tada kada je krenula. Jedan od važnijih ciljeva Oluje bila je deblokada Bihaća. Jedan od operativnih ciljeva bilo je spajanje sa snagama 5. korpusa Armije BiH. Mi smo, istina, očekivali da će Srbi nakon Srebrenice na isti način krenuti rješavati i Bihać, a naša je odluka bila da ćemo to spriječiti. No, razvojem situacije oko Dinare i Knina, oni su osjetili opasnost i snage RSK prekinule su napad na Bihać i počele se vraćati prema Kninu. Vjerojatno su procijenili da ćemo ih napasti.

 

Inače, sva logistika za Bihać i 5. korups išla je preko Hrvatske?

 

Dobar dio. Mi smo im cijelo vrijeme noću dostavljali oružje našim helikopterima koji su slijetali kod Cazina. Imali su i oni svoj helikopter, no oboren je. Naši su natrag prevozili ranjenike, a osim oružja u ta područja prebacivali su i njihove dodatne vojne snage.

 

Davor Ivanković

4. kolovoz. 2015

• Pret
• Sljedeće