SVETI NIKOLA

O Bože moj, koliko sam nekih davnih godina djetinjstva, onako mali, vjerovao u bezbroj divnih likova iz bajki – u Petra Pana, Zvončicu, Palčicu, Tintiliniće, Snježnu kraljicu, Regoča, Kosjenku, nešto kasnije u dragoga Malog princa. A iznad svega, vjerovao sam u Sv. Nikolu. Samo zbog njega mi je žao što sam odrastao. Da sam ostao onako mali, šmrkvai i musavi, opet bi mi se po tko zna koji puta, ponavljala ista čarobna priča. Priča o dragom svecu, koji dobroj djeci, u tihoj blistavoj noći, nosi u prozor darove. Nekada, dok su zime bile duge i hladne, već početkom prosinca zalepršalo bi prvi snijeg i ostajao tamo do ožujka. Čini mi se da je sve nekako bilo drugačije nego danas. Nekako ljepše, s puno više ljubavi, dječjih radosti, s puno više vjerovanja, s nadanjima, snovima. I snijeg je bio nekakvo više bijel, i noći zvjezdanije, i jutra blistavija. Ili će to ipak biti samo radi toga, što smo bili djeca. Jer kad jednom odrasteš, ta čudna ljepota djetinjstava nekako netragom nestajte ili je ti, eto, možda više ne primjećuješ. Tko će ga zanati. I zato je šteta što odrastamo. Da smo ostali mali, i vi, i ja, lijepo bi pravili snješka, hvatali vrapce pod sito, pravili likove u snijegu, grudali djevojčice, posebno one u koje smo bili tajno zaljubljeni, i ……. pripremali se za Svetog Nikolu. I mnogo bi ljepše na svijetu bilo. Kao nekad. A tada, tih davanih dana, tjedan-dva unaprijed, znao sam smišljati što bi mi to lijepoga dragi svetac mogao donijeti u prozor.

Nove skije, hlače špicerice, kapu s „cufom“, čokolade, bombone…….

A večer uoči, čistio bi cipele, dugo i uporno, glancao do visokog sjaja, vjerujući da će u ljepšoj cipeli biti i ljepši dar. Čim sam malo odrastao, bio velik i imao sedam godina, već sam počeo mudrovati, pa sam umjesto cipele u prozor stavljao gumenu „Batinu“ bucu, u koju, računao sam, više stane. S uvijek jednom istom željom: večeras moram vidjeti Sv. Nikolu, moram, moram. I onda bi pod debelim poplunom, dok su oko tople peći letjeli Domaći a vani lepršao prosinački snijeg, smišljao priče u kojima sam bio glavni junak, letio s Petrom Panom među zvijezdama, malo bio u Šumi Striborovoj i malo s Alisom u zemlji čudesa i sve vrijeme budno, budno motrio na prozor, očekujući najdražeg gosta. A u prozoru igraše čudnovati likovi, kakvih nema niti u jednoj bajci. Igraju veselo kolo, igraju, igrajuuuuu …….. i vode me u carstvo snova. A onda odjednom, jutro, i dedin glas:

„Diži se mali, ajmo vidit jel nam kaj Sveti Nikola donesal“.

A ja u piđamici, s „fusekli“ na nožicam, onako sneni tapkam ka prozoru, nesretan što ni ovoga puta nisam dočekao dragog Nikolu ali sretan u iščekivanju, što mi je eto noćas ostavio u prozoru. A prozor sav u ledu, „sriž“ na njemu sa stotinu čudnovatih likova. I u cipelicama pravo „bogatstvo“: nekoliko bombona, mala čokolada, suhe smokve nanizane na špagu, par oraha, i ……. naranča.

Velika, okrugla, predivna naranča. Nikada više takvih naranči kao u dane moga djetinjstva.

I prolazile su godine. Sv. Nikola dobro je znao da rastem i darovi su bili sve praktičniji a ja sve pametniji. Doduše, i dalje sam uporno noću čekao da ga vidim, da mu kažem jedno veliko dječje – hvala, ali nikada mi to nije uspjelo. Radovao sam se njegovim darovima ne znajući da jednoga dana divnoj priči mora doći kraj. Dugo sam odbijao činjenicu da mi darove u prozor stavljaju moji najdraži. Nisam želio odrasti, želio sam zauvijek ostati mali šmrkavi i musavi dječarac, i zadržati čarobnu iluziju. Zadržati svoj neobični svijet junaka iz bajki i biti dobar sa Svetim Nikolom. Ali, nije išlo. Čovjek odraste. Dođu druge ljepote i radosti ali ono lijepo iz djetinjstva, ono zauvijek ostaje u nama. A dok god u vama živi dijete, vi ste sretni. Kao ja. Jer jutros sam opet u svom prozoru našao poklon. Netko drag, koji u meni još uvijek vidi dijete, ostavio mi je poklon. Dragi svetac i noćas me nečujno pohodio.

5. 12 2016.

Nebojša Magdić