Biti će tome skoro četvrt stoljeća, a možda i je, slab sam s pamćenjem, kada je stari Plavi most odvučen u povijest. Nekako mi ga bilo žao. Navikao na njega kao mnogi Ogulinci, jednostavno nisam želio sam sebi priznati da je njegovo vrijeme prošlo. Za druženja na njemu, za sjećanja, za pogleda s njega u nabujalu Dobru, ostalo mi je samo nekoliko rečenica. Onako za oproštaj. Jer odlazio nam je prijatelj. Evo što tada napisah:
Sutra ili prekosutra – odlazi nam prijatelj. Star i oronuo. Čini se da više nikome – potreban nije. "Najstariji" Ogulinac, odlazi tiho iz naših života. Sutra ili prekosutra, moćne će dizalice otrgnuti stari "Plavi most" iz njegovih korijena, te ga odvesti u zaborav. Umoran i dotrajao, ležat će negdje kao hrpa starog željeza bez svrhe i smisla. Pada mi u ovom trenutku na pamet glupa misao – može li most pamtiti ?. Ako može, pamti li naše mladosti, tuge, radosti ?. Pamti li neka davna vremena, u požutjelim knjigama tek zapisana ?. Pamti li neke od stotina tisuća, od milijuna velikih i malih nogu, što žuraše preko njega, u 118 godina dugom životu ?. Pred kraj, više ga nismo voljeli. Postao je prepreka našim ubrzanim životima, na svojim onemoćalim leđima više nije mogao nositi naše metalne ljubimce i jednostavno…….išao nam je na živce. Kao što svaki starac, ide na živce mladima. A sada kad odlazi, najednom shvaćamo – odlazi prijatelj. Neki dobar, dragi prijatelj. Ali, nije u pitanju niti ljubav, niti prijateljstvo. U pitanju su samo naša sjećanja, na vremena kada smo bili i mlađi i ljepši. I zato ustvari – ne odlazi nam samo most. Odlazi s njim i dio naše mladosti, dio naših ljubavi. Kao što sve u životu – odlazi i nestaje.
Hvala Buggy na fotkici
3. 9. 2018.
Nebojša Magdić
A ne ne ZNA SE u čijem đepu
Bože odakle i s kojim si razlogom to pobrao.Trudim se ali ne vidim smisla.
A ova druga dvojica opet po politici. Pa do kada.
Plavi most je samo metafora na neko proslo kronolosko vrijeme , medjutim u psiholoskom smislu vrijeme ne postoji , odnosno proslost ne postoji kao sto ne postoji buducnost , postoji samo sada . Nazalost um mehanickog covjeka nije u stanju sagledati tu prostu cinjenicu .
Zbog toga sto je svaka ljudska misao kondicioniranje proslosti ili mastanje o buducnosti , dakle potpuno iracionalna. Imao sam ili imati cu, glavni je obrazac mehanickog uma ,zbog toga je malo tko zadovoljan sa imam sada i ne treba mi nista vise.
Misao na ovom nivou mehanicke svijesti ne dolazi iz tisine i sustine , vec je to puki eho kojeg stvara ego.
To je nas , odnosno civilizacijski problem a ne plavi ili crveni mostici i autici ili nostalgija ova ili ona .