Jučer napisah kako zbog neophodnih poslova oko kosidbe nemam vremena pisati. Danas malo, bježeći od 33 celzija u hladu, prošaram internetom i nađoh zgodan materijalčić.
Iz gradske uprave i radio stanice, razmjenjuju javno „izljeve ljubavi“, optužujući se međusobno zbog neprofesionalnog odnosa prema javnosti. Čitajući na stranicama radija priopćenje sa sastanka Vijeća za prevenciju i komentar poslije toga, vidim da se ništa nije promijenilo. Smetnje na vezama između Grada i radija, koji je u većinskom vlasništvu Grada, i dalje postoje. U Priopćenju koje potpisuje Savjetnica za protokol i odnose s javnošću Karmela Matić, izražava se žaljenje što je na tako važnom sastanku, citiram: „ izostala nazočnost medija“. Gospođa Savjetnica je vjerovatno htjela napisati da su sastanku izostali novinari. Kako je mogla izostati nazočnost, nije mi baš jasno. I nije mi jasno da li su novinari pozvani. Ako jesu, nema opravdanja za nedolazak. Jer dobiti službeni poziv za neki sastanak u gradskoj upravi, pravi je događaj i to se ne smije propustiti. Pošto iz čisto „poetskih razloga“, od trenutka kada sam pod hitno uvršten među penziće, nisam niti jednom u minule dvije godine slušao radio kome sam posvetio sav svoj radni vijek, malo sam konzultirao prijatelja koji redovito prati vijesti. Po njemu, a nemam razloga da mu ne vjerujem, u vijestima je pročitano Priopćenje a odmah potom, neka vrsta komentara na Priopćenje. Vidi, vidi. Pa to mi je nešto poznato. Odmah vraćam film, sjećajući se kada sam svojevremeno govorio o Bjelolasici i u toj vijesti komentirao odnos ministra Primorca i lokalnih vlasti prema tom centru. Svi su se u strukturama vlasti odmah digli na zadnje noge, neki su čak promptno, bolje rečeno bedasto, na hitno sazvanoj sjednici Nadzornog odbora, tražili da mi se da otkaz, a završilo je novčanom kaznom. Podigla se je prava medijska bura. Nije bilo novina, radija, portala koji nisu objavili vijest o kazni novinaru na radio Ogulinu. Iza mene stali su kolege iz Hrvatskog novinarskog društva, dajući mi potpuno pravo na komentar a meni je tom prilikom obrazloženo, da sam kažnjen zbog toga što sam pročitao vijest o Bjelolasici i odmah je komentirao. To nisam smio učiniti tada, već eventualno drugi dan, jer takva su pravila novinarske struke !!!!!!! Bilo bi žalosno da nije bilo smiješno. Uglavnom, meni su lovu maznuli, informaciju munjevito skinuli s našeg portala i izbacili iz Tjedne kronike, te dan danas mnogi ne znaju o kakvoj se zapravo informaciji i komentaru radilo. Sada se, vidim, ponavlja gotovo ista priča - komentar novinara na priopćenje iz gradske uprave, u istoj emisiji. Kako to ?. Da li to sada, za razliku od mog slučaja može ?. Jesu li se promijenila pravila novinarske struke ?. Vrijede li sada neka druga pravila ?. I hoće li novi Nadzorni odbor reagirati kao onaj stari, kome je na čelu bio svevremenski Željko Lipoščak, pod čijim mi je blagoslovom odrezana novčana kazna. Nadam se ipak da urednica neće proći kao ja, i da se je osobni stav novinara ipak počeo više cijeniti. Bez obzira na razno razne Lipoščake, Huduroviće i ostale provoditelje rigidne, zna se, čije politike.
21. 6. 2012.
Nebojša Magdić
Svakom blogeru dozvoljeno je pisati kako hoće ili umije, a naša je stvar hoćemo li ga čitati.
No, učitelji, nastavnici, profesori, spikeri i novinari moraju znati standardni jezik i moraju biti i pismeni. Pismenost je ono; da znaš sročiti rečenicu.
Zato sam mislio na komentar Radija. Gradska priopćenja pišu političari, oni su izvan svake kategorije.
Ovo odgovaram Alanu Fordu, a ne Vivi Pivi, on je korienski ovamo zalutao.