SISVETI PRED JEDNO STOLJEĆE

Blagdan Sisveta, dan je kada pohodimo one koji nisu više među nama. Pohodimo naša groblja, te „gradove“ u kojima počivaju naši najmiliji. Tamo je naša povijest, naša sjećanja, tamo su tisuće i tisuće priča, sudbina, tuga. Sisvete se slave još od 4. stoljeća. Za ovu prigodu izdvojio sam, meni osobno zanimljiv članak o ovom blagdanu, koji je objavljen pred 103 godine, točnije 3. studenoga 1909. godine. Objavljen je u Ogulinskom glasniku, vlasnika Josipa pl- Pintera, koji je bio i glavni urednik. Prenosim ga u izvornom obliku. Članak je poduži ali preporučam da ga pročitate, jer radi se o našim ljudima koji su pred stotinu godina kročili ulicama dragog nam grada i u njegovu povijest ugradili djelić sebe.

OGULINSKI POKOJNICI - OGULINSKI GLASNIK 3.11.1909. GOD.

Rod bo samo koj si mrtve štuje

Na pošasti budućnost si snuje.

                       P. Preradović

Na milovidnom groblju sv. Jakova, koje se proteže na krasnom brežuljku iznad crkvice sv. Roka, prošetasmo se turobna srca na dan sviju svetih, da pohodimo vječno počivalište onih, koji su duboko vezan sa našom krvi, sa našom dušom, koji nam bijahu radost i sreća u našem životu i koje je Vječni Bog pozvao k sebi u sviet vječnoga duševnog a nama nedokučivog života. U tom milovidnom groblju opažamo krasne spomenike okolo crkvice poredane, kako nam pričaju o mnogim vriednim pokojnicima, koji su se duboko usjekli u dušu Hrvata Ogulinskih svojim značajem, svojim patriotizmom, svojom društvenosti i svojom živosti. Većina ih je preminula u mladoj dobi. Prodjimo kraj tih spomenika čuvstvom dubokog poštovanja.

OTMAR PL. BUŠIĆ

Eto nam neumornog Otmara pl. Bušića, kr. Županijskog tajnika, preminulog 1901. u 46 godini života, koji je u istoj našoj tiskati izdavao list „Rodoljub“, hvale vrijednom ustrajnosti. On je kao upravni činovnik pokazivao neobičnu pravničku spremu, široko znanje i pronicavost. Kao dobar hrvatski rodoljub podupirao je, dapače i osnivao društvenost u Ogulinu, te bio dobar pjevači prvi predsjednik hrvatskog pjevačkog društva „Klek“.

ŽUPNIK IVAN TURKALJ

Nad mirisavim cviećem i vijencima obasutim grobom mladoga župnika Ivana Turkalja, vidimo na spomeniku tog liepog i veoma simpatičnog čovjeka, preminulog 1901. u 32. godini života. Iz očiju sieva mu živa vatra pravog Starčevićanca i sva milina tople, umiljate hrvatske narodne duše.

MILAN PL. UZORINAC

U kutu prema ulazu, bjelasa se spomenik sudbenog viećnika Milana pl. Uzorinca, preminulog 1896. u 48. godini života. Premnogi od naših Ogulinaca nosi ugodnu uspomenu na tog veselog i ugodnog društvenjaka, pjevača i predsjednika čitaonice. Plemenitost njegove duše pokazuje vlastoručno pisana oporuka, pohranjena kod kotarskog suda, u kojoj on daje krasne opomene i upute za život, svojim sinovima. I na koncu tuži se da mu je smrt skrivio jedan visoki pravosudni činovnik tadanje Kuenovske vlade.

JOSIP STRAHULJAK

Od staraca ogulinskih jest Josip Strahuljak. Umro je u 81. godini i ostavio vječnu spomen dvama oltarima, koje je dao načiniti u župnoj crkvi sv. Križa, lievo i desno od ulaznih vrata. Oltari su od mramora i to lievi sv. Nikole a desni pres. Trojstva.

Autor dalje spominje grobove tada poznatih Ogulinaca: Ante Rogovića - poznatog Starčevićanca, Marka Vukelića – dugogodišnjeg načelnika, nadporučnika Ivana Grgurića - prvog obćinskog blagajnika, satnika Gjuru Turkovića– ravnatelja ureda, te dodaje:

„Svježi su još grobovi obćinskog zastupnika Petra Mihelčića, zamjenika državnog odvjetnika Antuna Vidnjevića i papice Dragutina conte Marchesi, s kojima smo još u ovoj godini znali ugodno porazgovarati i zabaviti. Kraj ulaznih vrata grobne crkvice sv. Jakova, nalaze se grobovi ogulinskih dekana Petra Vrbanića i Antuna Perkovića.

DR. ANTE JELENAC

Posave je zapušten grob dr. A. Jelenca, sudbenog viećnika, prem da je ostavio njekolike hiljade gotovine i mnogobrojne nasljednike. On je bio markantna ličnost. Pod stare dane polagao je doktorat prava na Ferdinandskoj univerziteti u Gracu, samo da postane predsjednikom suda. Ali mu to nije upalilo. Na to je otišao u mirovinu i htio se osvetiti madjaronskoj vladi. Na dan izbora narodnog poslanika u Ogulinu, 3. svibnja 1906. godine, kada je srušena madjaronština, spremao se je i on, mada teško bolestan, da se osveti Madjaronima i da da svoj glas dru. Nikoliću. U času tog plemenitog uzbudjenja, kada se oblačio, sruši se nasred sobe i ispusti dušu. Izbornika ogulinskih to se je na biralištu veoma dojmilo.

EMANUEL KOSTA

Najljepši grob je trgovca Emanuela Kosta, preminulog prošle godine u starosti od 63 godine. On je bio veoma plemeniti trgovac, koji je u puku Ogulina i okolice ostavio od sviju pokojnika najsjajniju uspomenu. Narod ga je obćenito zvao Emilom. Kad je koja sirotinja što trebala, otišla je k Emilu. On je davao gotovinu koju nikad ne bi natrag dobio. Sudbeno progoniti seljaka za dugove, nije htio. Tako je ostalo na hiljade i hiljade njegova novca i tražbina u našem seljačkom narodu. Žegar, Modruš, Zagorje puni su mjenica s Emilovim žigom. Kad bi došlo produljenje mjenici, on bi još sam od svoga platio kamate i dio glavnice. On je utro mnogoj siroti suzu sa oka i prati ga obćeniti blagoslov naroda. Bio je dobar otadžbenik te odlučnoproti madjaronima. U teškoj reumatičnoj bolesti – nemogući sa kreveta, naložio je neka ga u plahti nose na biralište, da glasuje proti madjeronima. Njegova smrt znači za Ogulin i okolicu, veliki gubitak.

Iz ovog razmatranja trgnu nas tužaljka iz snažnih grla „Klekovih“ pjevača, koji su skladno odpjevali pod velikim križem u sred groblja.

Slava ogulinskim pokojnicima“.

Eto tako je, pred više od jednog stoljeća, moj daleki kolega Josip pl. Pinter, u svom je Ogulinskom glasniku, pisao o blagdanu Sisveta. Ni sanjati nijem mogao, da će ta njegova šetnja grobljem Sv. Jakova, zahvaljujući za ono vrijeme nepojmljivoj tehnologiji, jednom biti dostupna cijelom svijetu. Inače, list je izlazio svake srijede a cijena lista bila je šest filira. Kasnije je Pintar, politički priznati pravaš i „starčevićanac“ izdavao Glas Hrvata, u kojem je mnogo vrlo zanimljivih podataka o životu u Ogulinu, tamo do 30-ih godina prošlog stoljeća. Inače, ovaj sam tekst pripremio još u srijedu, 31. listopada ali sam zaboravio ono najvažnije – stisnuti ikonicu – PUBLICIRAJ. To sam po svom dobrom običaju zaboravio i tako je ovaj post tek danas, u petak, ugledao svijetlo dana. No obzirom da se radi o novinarskom uratku starim jedno stoljeće, onda tri dana zaostatka, nadam se,  ne predstavlja nikakav problem.

2. 11. 2012.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće