UKRADI, UNIŠTI, RAZBI.

Ovo što sada pišem, zapravo nema nikakve veze s ničim. A pošto je ovo blog koji također nema veze s ničim, hajde da i ovo prodam. Odgovaram Đebadaji na jedan komentar u prošlom postu i priča se razvija.......

Za ĐEBEDAJU:

Taj tvoj prijedlog za druženje u prirodi bio bi dobar štos ali bi onda svi otkrili svoj inentitet što pak ne bi išlo. A da vas prijetelji sve pozovem u svoju vikendicu, malo je teže, jer upravo sam se vratio sa Škorašnika gdje je policija obavila očevid na tom mom skromnom zdanju. Ne mogu vjerovati što se događa. Moja generacija bila je luda na svoj način. Ko i svi mladi po malo otkačeni, nemirni, zaigrani, ali nismo bili destruktivni. Napravili smo s uživanjem neko sranje, po neki psinu, ali nikada štetu. Stoga ne mogu neke stvari koje se sada događaju, shvatiti.  Ne mogu shvatiti da živimo u općem kaosu, koji nas iz dana u dan sve više vuče u anarhizaa,  divljaštvo i vandalizam.  Dolazim danas u pola bijela dana, oko 17,oo sati kod te vikendice a ono četvorica klinaca od 14-15 godina u punom pogonu, sjekirama razvaljuju žaluzine, vrata i prozore. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Tinjeđerska destrukcija na djelu. Jebi ga, nisam ih mogal stignut, zbirsali su junaci u šikaru i izgubili se u vidu magle. Dolazi policija. Znam dečke, dobri ali čini mi se u svom poslu sputani i nemoćni. Opišem im jednoga a oni: ma znamo toga, taj je stara mušterija, stalno radi pizdarije a mama ga uporno brani. Ne možemo ništa. Slušam i ne vjerujem. Kaj mu je mama Čedo Prodanovići ili Nobilo,  ili je mladi delikvent zakonom zaštićen ko medvjed . Još nemam pojma što su unutra ukrali, čini mi se neki radio, neko piće, baterije, meglajticu, naprvili materijalnu štetu i t. d. Ali smo našli jaknu koju je junačina ostavio u bijegu. Jakna posve specifična, nema ih sigurno dvije iste u gradu i iskreno se nadam, da će sutra, nakon krim obrade, policija lako otkriti počinitelje. Ako ne uspiju, gubim nadu u ovaj sistem, u sustav, policijsku učinkovitost, u poštenje, kućni odgoj, školu, crkvu ....... u sve. Pišem ovo u ovaj kasni sat da izbacim iz sebe jal, bijes i tugu, jer sam uz taj mali objekt sagrađen od greda starog 100-godišnjeg šajera, vezan ko čamac uz obalu djetinjstva. U tom skromnom prostoru gdje nalazim svoj mali kutić mira u smiraj dana, gdje Krpel govori nekom čudnom tišinom, gdje s "onom svojom" samo šutim, ne govorimo nekad ništa a sve znamo, slike su moje obitelji. Požutjele fotografije mojih predaka, one tradicionalne slike Srca Isusovog i Marijinog, koje su stajale u gotovo svakoj ogulinskoj kući, tu je stari feral, petrolejka, srp, skije moga oca, pegla na ugljen i sitnice jedne obične obitelji. "Magdić Jose Tone, postolar, Žegar 52 ", stoji na porculanskoj pločici mog djeda. Detalji su to koji me vežu uz jedno djetinjstvo, uz živote predaka koje pamtim samo po starim slikama, detalji za koje bih želio, da i oni koji dolaze poslije mene, u njima uživaju. POLICIJA IMA RIJEČ. Dokaza koliko voliš za amatere, a za profesionalce, da i je govorim. Vjerujem našim Cro Copima, jer ako ostanemo i bez vjerovanja, što će biti s nama. Hoće li nam razuzdani klinci bez roditeljskog nadzora, krojiti sudbine. Ili ćemo, ne želim ni posmisliti, mi sami, da bi se obranili,  uzeti stvar u svoje ruke. Bože sačuvaj.

Kutak za uspomene i trenutke predaha

Nebojša Magdić

21. 10. 2012.

DEČKI IZ POLICIJE SLUČAJ RIJEŠILI U TRI DANA. NEKE OD UKRADENIH STVARI SU MI VRAĆENE, POČINITELJI OTKRIVENI. NE BI ULAZIO U DETALJE SAMO BI ZAHVALIO NAŠIM POLICAJCIMA. ŽELIM IM I U DRUGIM SLUČAJEVIMA MNOGO USPJEHA.

Nešo

24.10.2012.

• Pret
• Sljedeće