GODIŠNJICA RADIJA ?. NEMA ME TAMO VEĆ GODINAMA, A KAO DA NIKAD NISAM NI BIO.

Sretnem oko podne u gradu prijatelja, pravog, ne sa fejsa, i veli mi: Čestitam ti godišnjicu". Sad ja gledam i gruntam, da to on mene zajebava. Kakva kurčeva godišnjica . "Kakva, pa godišnjica radija". A jebo te. Ja ne pamtim ni svoj rođendan a kamo li nekakve godišnjice. Pa onda zavirim u mobitel. Ono pod "uspomene", kaj ste objavili na današnji dan nekih godina. I fakat godišnjica. Kobasica od teksta. Pa samo stisnem ono - podijeli. I tekst opetujem.

Pisao sam u par navrata o povijesti našeg radija. Evo danas mu je, 57 godina. Sigurno će kolege to proslaviti. Ja se samo mogu podsjetiti onih početaka, o kojim su mi pričali ljudi kojih više nema, i vremena, kada sam sam bio svjedok radijskih zbivanja.

Malo je dugačko. Joj kaj malo, puno je dugačko. Kaj korizma. Ko ruski roman. Kaj kobasica. Ko turska serija. Pa kad zemete vrimena, ako vam se da, i ako ste već čitali, opet čitajte.

---------------------------------------------------------------

U par navrata sam pisao o tome a ovdje sam sve spojio u jedan post. Kaj je za reč, reč je. Dugačko je. Probajte pročitati i izdržati do kraja teksta. Ako vam je Ogulin u srcu, biti će vam zanimljiv ovaj detaljčić njegove prošlosti i nekog projujalog vremena.

28. ožujka daleke 1965. godine, iz rijetkih radioaparat u Ogulinu, čulo se:

“ Ovdje radio stanica Ogulin, eksperimentalni program. Ovo je prva emisija naše radio stanice. Od danas možete nas slušati svaku nedjelju od 10 sati na srednjem valu i valnoj dužini od 197 metara“.

Bio jednom neki tip, neki Digić. Guglielmo Marconi se zvao. Nije imao pametnijeg posla pa je izumio radio. I ako ja mislim da je on od našeg genijalca Tesle, nešto tu ušićario. Ovo "ušićario" je lokalni eufemizam jer sam trebao napisati "posudio". Kao što je i Edison radio. Nisam rekao ukrao, ali……. no što je, tu je. Dakle da nije bilo tog tipa Marconija, ne bi bilo ni radija a ni mene u ovom nakaradnom obliku. Pa tako ni vi ne bi čitali ove moje besmislice. Jer bavio bi se nečim drugim. Bio bi recimo ……. čelnik neke glupe stranke s mjestom u boljem nadzornom odboru, ili čuvar pečata u HDZ-u, ili profesionalni turist SDP-a na Brijunima po dnevnoj cijeni punog pansiona od čak 7 kuna. Ili bi bio profesionalni prodavač magle, poput naših političara. Ili bi bio Vučko ili Banana i ne bi se zajebaval uz penziju od 2.800 kuna. Ili bi bio jebivjetar, kao što uostalom i jesam.

Dakle, da nije bilo tog Marconia, ja u životu ne bi bio nekakav, kakav već jesam, kukavi radijski novinar, nekakav voditelj, nekakvo piskaralo. U životu sam, ako zanemarimo „komade“, ima tri ljubavi: košarku, glazbu i radio.

Ovo je pričica o radiju.

Redakcija radija bila je u tadašnjem Turističkom uredu, odmah do Trokatnice. U malenoj prostoriji – Trio fantastikus. Tajnik Turističkog društva Branko Sušanj, Joso Dubić kao glavni urednik radija i moja malenkost. Tri generacije koje su bile svjetlosnim godimama udaljene. A opet smo dobro funkcionirali.

Studio je bio u vrhu kule, do hotela Kapela / Frankopan. Zimi da ti prsti otpadnu a ljeti je u studiju bilo 40-50 stupnjava jer je uzavrelu atmosferu dodatno grijao i kilovatni odašiljač. Čisti Danteov deveti krug pakla. Trebalo je to izdržat.

Program je prvih nekoliko godina bio samo nedjeljom a kada sam se ja zaposlio, produžili smo odmah dva dana tjedno - srijeda i nedjelja. I svi sretni i zadovoljni.

Srijedom od 15,3o do 17,oo sati a nedjeljom od 8,oo do 12,oo a onda „tuci“ po željama, dok ih ima.

Meni punom elana to naravno nije bilo dovoljno. Imao sam viziju svakodnevnog programa.

Ja kažem Josi:

„Ajmo Joso malo produžit, ne trebate Vi, ja ću delat“ .

A on će meni:

„“Mali ne budi benast, kamo surlaš. Daj spušči loptu“ .

Al' ja još mlad, pun elana, fali mi bedaku posla. A Josi je, sada mi je jasno, već tada bio pun kufer svega. No ja dosadan, navalil kaj bik u rivinu i svaki dan „vježbam“ Josu. „Pa ajmo delat duže, pa ajmo delat duže. Ajmo barem zericu“.

Josi valjda dopizdilo, pa dopustio. Sada smo emitirali svaki dan od 15,30 – 17,oo. Onda sam se napravil lud pa sam produžio program do 18,oo sati. Joso mjesec dana nije ni primjetio da radimo duže. Pa sam onako, „mic po mic“ stalno produživao program.

Onda smo zaposlili Ankicu Matijašić na poslovima knjigovodstva i spikiranja. Redakcija je iz Turističkog ureda prebačena u ulicu Josipa bana Jelačića, gdje je poslije bila vidoteka Foto Mire. Studio je još uvijek bio u vrhu kule gdje su vladali nemogući uvjeti.

Ničim izazvan, onako potpuno slučajno i bez neke posebene volje, na radiju sam se zaposlio 10. srpnja 1973. godine. Do tada sam volontirao. Onako, čisto iz zabave. Kad mi se dalo, vodio sam nekakve glazbene emisije i posuđivao radiju ploče iz svoje diskotete. 1973. se pokazala potreba za stalnim tehničarom i kako nisu našli nikoga pametnijeg i prikladnijeg, posao su ponudili meni. Nisam bio baš oduševljen jer biti nekakav službenik koji se svako jutro mora dizati i dolaziti na posao, nije mi izgledalo privlačno. Šljakal sam tada u discu subotom i nedjeljom, love je bilo koliko mi je trebalo, i previše, pa posao na nekakvom radiju, nisam puno šljivio. Deda mi je znal reći:

„Mali zemi taj posal, to ti je državna službica“.

A meni se živo jeb…lo i za državu i službicu. Kad bi mi tadašnji direktor S. Magdić nešto krivo rekao, ono u smislu ", pa daj se malo ošišaj" ili "nemoj mi dolaziti na posao bos", ja bi jednostavno bacio ključeve od studija i otišao kući. Onda su dolazili po mene. I tako je to trajalo par mjeseci. Ma prava sprdačina. Stalno sam tražio neku svoju pravdu i davao nekakve otkaze. A onda me je, kako kažu Ogulinci -„zelo“. Počeo sam voljeti taj posao. I radio ga s ljubavlju. Sve dok mi „po sili zakona“, na nećije opće veselje, nisu pred par godina, žurno dali nogom u guzicu. Jebo ga zakon, kud takva principjelnost baš kada sam ja u pitanju.

I evo male pričice o radiju, o kojem pišem u ovom postu na blogu „Ogulin u srcu“. Pišem o osnivanju radija u našem gradu. Što ni ja baš ne pamtim, ali sam na vrijeme, dok su bili živi, uspio skupiti sjećanja ljudi koji su radio osnovali. Ovo je priča o tome. Da se zapamti. Ljudi od kojih sam dobio ove podatke, nažalost više nema. Ali oni su stvarali ovaj radio, održali ga i ostavili svoja sjećanja koja vam prenosim. Priča je malo dulja ali iskreno se nadam da će te je imati strpljenja pročitati . Neki da se upoznaju s tim davnim danima a neki da se prisjete. Pa krenimo:

RADIO OGULIN SLUŽBENO JE OSNOVAN NA DANAŠNJI DAN 1965, u vrijeme kada su „lokalci“ nicali ko gljive poslije kiše i kada je bilo pitanje časti imati svoj radio. Inicijativa za osnivanjem radija krenula je od članova Radio kluba, koji su došli na ideju, da bi preko radio stanice i emisije „Po željama“, osigurali novac za rad svog kluba. Ideja sama po sebi bila je dobra, ali nikad ostvarena, tako da su ove dvije institucije uskoro krenule svaka svojim putem. Radio stanici je, kao i u mnogim drugim sredinama, predhodio gradski razglas. Kako mi je svojevremeno rekao Josip Dubić, inače prvi profesionalac na radio Ogulinu, razglas je osnovala Općinska skupština za potrebe raznih obavijesti. Mali „studio“ bio je smješten na ulazu u tadašnju Ekonomsku školu, današnju zgradu Policijske postaje. Sa sadašnjih pozicija to izgleda kao dječja igra. Imali su jedan gramofon, nekoliko izgrebanih gramofonskih ploča i mikrofon, a zvučnici su bili raspoređeni po lipama, kestenima i zgradama u glavnoj Ulici 1. maja, danas Frankopanskoj. Razglas je radio samo nedjeljom. Puštale su se pjesme, čitale obavijesti a za neke državne praznike, čitali su se i prigodni referati. Ljudi su dotjerani šetali, malo razgovarali, pa navraćali u Kapelu na špricer, pa opet šetali i malo slušali a i naručivali želje. Pravi nedjeljini obred. Danas to izgleda smiješno, ali takva su bila vremena. Kada se pokvarilo pojačalo, gradski razglas je ugašen.

Za njim više nije bilo ni potrebe, jer je proradilaprava radio stanica.

U Odluci o osnivanju piše:

"Radio stanica Ogulin (eksperimentalni program) jeste vlasništvo Radio kluba a informativni je organ SSRN. Radio stanicom Ogulin rukovodi Radio klub "Nikola Tesla" uz punu kontrolu SSRN Ogulin, Skupštine općine Ogulin i SUP-a Ogulin, a za neposrednog rukovodioca Radio stanicom Ogulin, postavlja se drug Slavko Magdić".

Za tehničkog rukovoditelja radio stanice postavljen je Željko Kosanović a stručna komisija radila je u sastavu: pravnik Franjo Bognar, te inženjeri Zdravko Goldner i Milan Šolić.

Bila je to u ono vrijeme prava senzacija i Ogulin je među prvim gradovima u Hrvatskoj imao svoj radio. Bilo je to vrijeme entuzijazma, čistog amaterizma, vrijeme izazova i vrijeme ljubavi za ovaj zajeban posao. Ljudi su na radio dolazili, odlazili i nitko sa sigurnošću ne može reći koliko ih je bilo u ovih pola stoljća. Stotinjak najmanje. Možda i dvije stotine. Ili više.

Prvi odašiljač od „moćnih“ 10 Wati, izradio je ogulinski radio amater Željko Kosanović. Čega se god prihvatio, polazilo mu je za rukom, pa tako i ova "novotarija".

Željko je „program“ emitirao iz svog stana u naselju Proce a prvo probno emitiranje, bilo je, kako mi je rekao, 28.3.1965. Tom su prigodom čitani rezultati izbora. Čitao ih je Ivan Gal na mikrofon telefonske slušalice. Željko se biciklom vozio po gradu i ispitivao čujnost, a program se je mogao pratiti u krugu od pet do sedam kilometara – do Oštarija pa do Hreljina. Prve prave vijesti emitirane su iz Proca 4. travnja 1965. godine a čitao ih je Stjepan Spoja. Na sačuvanoj snimci može se čuti na početku klavirska izvedba „Poputnice Kleku“, Ivana pl. Zajca a zatim:

“ Ovdje radio stanica Ogulin, eksperimentalni program. Ovo je prva emisija naše radio stanice. Od danas možete nas slušati svaku nedjelju od 10 sati na srednjem valu i valnoj dužini od 197 metara“.

U toj prvoj emisiji bilo je riječi o izborima za odbornike, o proslavi „oslobođenja“ Ogulina a u sportskim vijestima je najava nogometne utakmice između ogulinskog Jedinstva i Metalca iz Zagreba. Sve je tada snimano unaprijed. Osnivač radio Ogulina bio je SSRN a prvi direktor Slavko Magdić.

Slavko Magdić se je u to vrijeme angažirao na spasu derutne Frankopanske kule, a imao je viziju, pa je u potkrovlju kule uredio mali studio, u koji se je iz stana Željka Kosanovića, preselila radio stanica. Prvi pravi studio bio je u kuli do hotela Frankopan.

Slavko Magdić je u tim prvim danima držao na životu radio, jer je kao poznati društveno-politički radnik, svojim utjecajem osiguravao neophodna sredstva. Kasnije su zaradu donosile emisija po željama i reklame. Jedna solo želja koštala je 500 dinara, kolektivna (više želja, jedna pjesma) 300, jedna obavijest 1.000 a reklame za poduzeća od 3.000 na dalje. Prvih nekoliko godina radilo se samo nedjeljom. Nakon pet godina kupljen je moderan RIZ-ov odašiljač od 50 wati a uskoro i snažniji od 1.000 wati, koji je izradio Teodor Mohar iz Ljubljane.Tada se program Radio Ogulina mogao pratiti i u susjednoj Sloveniji, a posebno je dobro bila radijskim signalom pokrivene Bela Krajina.

Bila su to za današnje pojmove čudna vremena. Tako je između ostalih modela kontrole rada radio stanice, postojala i „Komisija za stručno rukovođenje stanicom“ u kojoj su bili Franjo Bognar – pravnik, Milan ing. Šolić i Zdravko ing. Golner a u uredništvu su bili Stjepan Spoja, Nikola Perić, Ilija Drakulić, Jure Dubravčić, Tomislav Zrnc, Vjekoslav Žgela – stariji, Jaša Luić, Joso Boban, Zlatko Dujmović, Vlado Stošić, Ivan Gal, Duško Čurčić, Anton Stipetić, Franjo Bognar i Željko Kosanović. Kakva su onda bila vremena, najbolje govori činjenica da je postojao i kontrolor emisija. Upravni odbor za kontrolora je odredio Ivicu Magdića a članovi su bili Josip Gržin, Jaša Luić, Tomislav Zrnc i Jure Dubravčić. Oni su naizmjence svake nedjelje slušali čitav program i o tome referirali svom glavnom kontroloru. To je bio neki „drug Višnjić“ s tri člana SUP-a, koje je on izabrao. No ustvari, kazao mi je Željko Kosanović, sve je to bilo samo „proforma“. Mrtvo slovo na papiru.

Na početku je kroz radio stanicu prošlo mnogo ljudi. Neki su bili nekoliko dana, neki nekoliko mjeseci, odlazili, pa dolazili drugi.

Joso se je pokušao prisjetiti imena nekih ljudi, koji su kroz radio prolazili tih prvih dana. Tako mi je spomenuo prof. Marija Pajerla, Vilka Stipetića, Miju Špehara, Veljka Stipetića, Rozaliju Balon, Blaženku Kosanović, Đurđu Magdić, Vladimira Krevelja, Ivanku Puškarić, Ines Krizmanić, zatim Nenada Zbučića, Željka Krznarića, Slavka Šušnjića, Damira Magdića, Ljubicu Basić, Matiju Cindrića....... Toliko je bilo ljudi reče mi Dubić, da je nemoguće svih se sjetiti. Nakon Slavka Magdića za direktora dolazi Milan Mandarić, zatim se radio udružuje s Radničkim učilištem pa je direktor bio Stjepan Spoja.

Radio tada seli u zgradu današnje Ivanine kuće bajke. E to su već bili kakvi takvi uvjeti za rad. Pun elana i mladenačkog zanosa, uvodim emisiju „OG radio kontakt“. Za ono vrijeme bila je to prava novina. Moderna mozaik emisija s puno glazbe, kratkih priloga, sporta, zabavnih igara i kvizova. Zanimljivo je da je tada forma kviza bila iznimo popularna i u program su se, želeći valjda provjeriti svoje znanje, javljali profesori, liječnici, inženjeri, pravnici, studoši. Danas te intelektualne kreme grada, u programu radija više nema. Ne znam zbog čega, nešto se promijenilo.ž

Jedna od rubrika koja je za ono vrijeme zvučala politički malo problematično, bila je „Trice sa špice“. Kroz humor i satiru, kritizirao sam "nježno" aktualnu vlast. Ondašnjim socijalističkim gazdama baš nije bilo pravo ali vrata demokracije već su bila lagano otvorena, duh demokracije pušten je iz boce i nije se moglo natrag.

Nakon Ivanine kuće bajke, radijski studio smješten je u zgradu današnjeg Pučkog otvorenog učilišta, u prostor gdje je kasnije bila prodavaonica pekare Mivit, danas je tamo BIPA. Nabavljen je i UKV odašiljač čime je čujnost znatno povećana. Ali u studijsku opremu nije se godinama ulagalo, pa je došlo u pitanje emitiranje programa. Kako ondašnja vlast (SSRN) nije pokazivala namjeru pomoći, a kako sam ja bedak bio zaljubljen u svoj posao, dao sam svoju tehničku opremu ( mikseta, gramofoni, magnetofon, mikrofoni ) i nekoliko smo mjeseci radili s tom opremom. Kada sam konačno popizdio i opremu "odbrantao" kući, hitno su se našli novci da se stvar riješi.

Nakon nekog vremena selimo se na kat, u onaj dio prema „Matanu“, gdje imamo već prave uvjete za rad. Posebno redakcija, posebno režija, posebno studio. I ekipa je komplatirana. Joso, ja, Nenči, Duda, Goran, Kava. Zajednički nam je nazivnik bio – BIJEDNE PLAĆE. U prosjeku, najniže u gradu.

Bila je tu i čitava hrpa vanjskih suradnika, zaljubljenika u radio, koji su uglavnom radili besplatno ili uz simboličnu naknadu - Denis Stioetić-Bimbo, Neen Dubravčić - beli, Zdravko Puškarić-Balta , Mate Pavković, Tihomir Pavlović, Miro Panker Županić, Marinko Puškarić-Rike, Saša Vukelić, Zdravko Magdić-Foka…….Radili smo svaki dan do 18,oo sati uz noćni program petkom, debelo iza ponoći, do 03-04 sata.

U emisiji "Po željama", želja je bilo ko u priči a samim time i hrpa love. Rekord nam je bio 1989. godine, kada smo jedan vikend imali 1.ooo pjesama i 1. 400 želja. Radili smo taj puta bez prekida, od petka do ponedjeljka prijepodne. Ali na našu žalost, umjesto u opremu i naše plaće, zarađeno smo morali dijeliti s ostalim djelatnicima ondašnjeg Radničkog sveučilišta, jer njihovi dotadašnji izvori financijranja – obrazovanje odraslih i kino, nisu više donosili dohodak. Činili smo sve da se izdvojimo iz sastava Radničkog sveučilišta ali nas politika nije puno šljivila. Imam osjećaj da su nas namjerno zajebavali, ne dozvolivši da se osamostalimo. Takav odnos radio - vlast, nastavio se sve do pred par godina. Sada vidim, sve pršti od simpatija s obije strane. Zašto, pravim se kao da ne znam odgovor.

Pa sam onda ja, još uvijek „buntovnik bez razloga“, želeći samostalni radio, organizirao štrajk. Popratila su nas gotovo sva ondašnja sredstva informiranja, jer to je bio presedan. Mislim da je to bio prvi štrajk u elektronskim medijima u čitavoj Jugoslaviji. Međutim, uzalud nam trud svirači. Efekti od štrajka – nikakvi. No, moram doduše pošteno priznati, i kazne su bile – nikakve. Valjda više nisu imali snage za kažnjavanje. Ili su se već dovoljno nakažnjavali. Ili nas uopće nisu doživljavali.

U tom prostoru uveli smo petkom Noćni program, što je tada bio pravo osvježenje. Petkom je išla emisija „Rally mladosti“, pa sam ja onako polako, mic po mic, pomicao vrijeme emitiranja sve dublje u noć. Svi smo voljeli taj posao i ništa nam nije bilo teško. Noćni program pretvorio se je u pravi radijski hit. Mi smo se lijepo zajebavali, ljudi zabavljali, sve pet. Podataka o slušanosti onda nije bilo ali telefonski pozivi stizali su iz Velike Kladuše, Bihaća, Cazina, Čabra, Gospića, Velike Gorice, Karlovca……. Prof. Zvonko Ranogajec, kao zaljubljenik u sve ogulinsko, koji je onda radio u Otočcu, davao je zadatak učenicima da slušaju radio Ogulin pa bi drugi dan „ispitivao“ što su zapamtili. Nije se smijelo dogoditi da netko sluša neki „krivi“ radio. A u programu je bilo svega i svačega. Rally lista. Dugo vremena listu sam vodio ja, pa prepustio Goranu. Imali smo najnoviju glazbu. Jednom tjedno dolazile su novi hitovi iz Njemačke a preko Belog, (Dubravčića) sa „Stojedinice“ je stizala također pošilka noviteta. Top listu narodnjaka – Zemlj-zrak, vodila je Duda. Zatim smo u „noćnom“ imali kviz, rubriku Visoki C u kojoj su se u pjevanju natjecali slušatelji što je bila vrhunska zajebancija. Pa cantry glazba i Tihomil Pavlović, Govorimo o rocku i Mate Pavković koji je imao jednu od najbogatijih kolekcija rock glazbe u Hrvatskoj. Tijekom cijele večeri i dobar dio noći kontaktirali smo sa slušateljima i malo podilazeći, ispunjavali glazbene želje. Tako su se u emisiji, rame uz rame, znali naći Stonesi ili Zepelini, s Miroslavom Ilićem ili Šabanom Šaulićem. Čudo jedno. I svi su bili zadovoljni. U kasni ponoćni sat, kretali bi s Trenutkom poezije. Slušatelji su znali pripremiti prave poetske bisere. Oni bi recitirali a mi smo im birali adekvatnu glazbu. I svi smo uživali. Doduše u tom uživanju, nama je pomagao Laški rizling, a ni dragi slušatelji sigurno nisu do kasno u noć slušali suha grla. Meni je to bilo nezaboravno. Pamtim kada je u jednu od prvih emisija Noćnog programa, došao g. Luka Rukavina i iz svoje legendarne gastronomske ljepotice „Laterne“, donio piće i klopu. Platu „Tatjana“. Smazali smo u trenu.

Piće kao pogonsko gorivo za Noćni program uglavnom nismo kupovali, možda samo u početku. Kasnije su ljudi donosili sami uz redovito pitanje:

“Do kada ćemo noćas ?.

A mi bi poentirali:

„Odgovor je u boci“.

Volontera je bilo bezbroj. Riskirajući da mnoga imena propustim, pokušavam se podsjetiti onih koji su duže vrijeme radili u programu: Vjekoslav Žgela, Srećko-Hrvoje Matanović, Denis Stipetić, Ružica Neralić, Zlatko Kolaković, Miro Županić, Darko Pribanić, Višnja Sekulić, Draško Puškarić, Marija Magdić, Lovorko Magdić, Kristijan Špehar, Jadran Turkalj, Miro Županić, Neven Dubravčić-Beli, Jasmina Magdić, Zvonko Ranogajec, Mate Pavković, Tihomil Pavlović, Iva Kišesondi, Nataša Kirasić, Miroslav Krevelj-Kec, Krešo Polić, Saša Vukelić, Josip Magdić te više članova vjerskog programa. I svi su naravno, radili besplatno ili uz simboličnu naknadu.

Dužnost direktora tada je obavljao Damir Pešut, pa nakon „demokratskih“ promjena Ivan Tironi, Željko Lipoščak, Josip Drenšek, Nebojša Magdić i sada Dubravka Vuković.

Danas su na radiju zaposleni Dubravka Vuković – direktorica, Nenad Višnjić, Goran Crnković, Dubravko Dragičević, koji je koliko čujem, nova zvijezda programa. Tu su još Mihaela Milanović Poljak i Tina Trivanović.

I na kraju, ne znam da li griješim, da li je to sentimentalni osobni dojam, da li su godine u pitanju, ali mi se čini da je onda radio bio nekakav drugačiji. Kao da smo svi, i mi, i slušatelji, bili jedna velika radijska klapa. Imam osjećaj da je onda, prije rata, radio bio nekako više gradski, urbani. Kao da smo svi bili nekakvi radijski prijatelji, koji se možda nikada nisu vidjeli, ali su se izvrsno slagali i funkcionirali na istoj frekvenciji. Ne znam. Možda su godine nešto promijenile u meni ili je sve to samo posljedica uspomena. A uspomene. Pa one uvijek moraju biti lijepe. Iz jednostavnog razloga, što su lijepa bila i ta stara vremena.

Iz ove kuće ( Majetićeve ), između sedmerokatnice u Procama i željezničke stanice, prvi se puta oglasio Radio Ogulin.

Prvi studio u vrhu Frankopanske kule. Ljeti za poludit od vrućine a zimi se moglo raditi samo i toplim bundama.

Nenči i mali Vjekoslav Žgela.

Vjekoslav Žgela. Dugi niz godina radio na tehnici.

Žgela i Srećo Hrvoje Matanović. Tehnika je bila njihova briga.

"Profići" i amateri.

Stoje: Bimbo, Žgela,  Goran, Alen i Nenad.

Sjede: Nebojša, Dubravka, Iva, Nataša i Drenšek.

Panika. Opsadno stanje.  Godina je 1998. Raja ide u vojsku. 1.000 pjesama i 1.400 želja. Trebalo je to odradit.

Joso, Bimbo i moje StarkeDogovor oko emisije po željama.

Slavko Magdić. Osnivač radija i prvi direktor - volonter.

Željko Kosanović. Pasionirani radio amater. Napravio prvi odašiljač. Čujnost od Sv. Roka do Sv. Petra. Možda mrvicu dalje. 

Josip Dubić. Prvi profesionalac na radiju. Duša od čovjeka.

Noćni program. Bilo je svega - rock, zabavnjaci, narodnjaci a iz zejebancije smo znali pustiti i "Zbor Židova" iz Nabuka, poneki bečki valcer ili završni dio Ero sa onoga svijeta.  Na slici moja malenkost i Mate Pavković, koji je imao iznimno bogatu rok kolekciju, u rubrici "Govorimo o glazbi".

Nenad Višnjić-Nenči  i Ivica Kaurić-Kava. Tehnika.

ONI SU BILI PRVI. Sa slušalicama Zdravko Goldner, stoji Željko Kosanović. Sjede Josip Dubić a za gospođu ne znam koja je. Molim ispriku.

Nebojša Magdić. Ružna vremena - ratni studio. Ipak dalo se nekako kad je bilo vinčeka.

Otkrivanje spomenika Ivani Brlić-Mažuranić. Spomenik-bistu otkrio je predsjednik ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Grga Novak.  Vezano uz to,  jedan zanimljiv detalj. Akademik Novak obratio se Ogulincima riječima:

"Dame i gospodo, drugovi i drugarice.......". Kad je završio govor, krenuo sam u studio montirati prilog. Tadašnji direktor potrčao je zamnom i rekao:

"Ovo dame i gospodo, odmah briši".

"Pa kako ću, radi se ipak o akademiku a i drug Tito, malo kenjam ja,  se u inozemstvu obraća riječima: "Dame i  gospodo". E kada Tito tako kaže, onda u redu.

Izgleda malo smiješno, ali takva su bila vremena.

Zdravko Puškarić - Balta s zadnjim modnik krikom - kokoticom i moja malenkost. Nešto sam sav smotani.

Studio u Pučkom otvorenom učilištu. Sada je tu Bipa.

4. 4. 2023.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće