STOŽAC - NOVO SKLONIŠTE

U ovo čudno vrijeme depresije i općenarodne tjeskobe, kada nam se više gotovo ništa ne mili, kada smo bezvoljni i razočarani svime što nam se događa, nekako nestvarno djeluje da netko, onako, iz čista mira, radi nešto besplatno za opće dobro. Jebo te, gdje to još ima. Ne odustaj. Čitajte.

Negdje pred mjesec dana, ničim izazvan, zaputio sam se preko Vučića na Malo polje, pa na Kneju. Malo se odmorim, gledam prema Stošcu i kontam:

Bil gori, ne bi. Bil, ne bi. Gori sam zadnji put pred pedeset iljad godin. Kaj kebar sam bil. Sprtil sam se na vrh dok si rekal keks. E sad, kako ću s ovi sto kil žive vage, po Mijinim štigami. Jebi ga, ajmo probat. Trebalo mi je trifrtalj vure spentrat se do one barakice. Kad tamo – gradilišće. Gledam i ne mogu verovat. Nikakvi ljudi deladu novo sklonišće. Kaj iz bajke. Jedan žaga, drugi zabija čavle, treći „tuče“ po pivkanu – Karlovačkem, i priprema nikakvo jilo. Još ih se par petnra odozdol i vučedu nikakve žaganice. Sve se trese od smija i zajebancije ali i dela. Bože moj kaj nis zel aparat za slikanje.

„Ki je tebe bis simo donesal, mogal si krepat putem s tum kilažum“, dočeka me pozdrav.

„Pa kaj vi tuj delate, jeste pobenavili, kaj nimate pametnijeg posla“uzvraćam ja.

I lijepo mi onda ispričaše priču, kakvu danas rijetko možemo čuti. Uz uvjet da ne spomenem ničije ime. Kao da su uhvaćeni u krivolovu a ne u jednoj iznimnoj i hvale vrijednoj akciji izgradnje skloništa na Stožcu.

„Ovdje se radi o inicijativi grupe građana koji neopterećeni bilo kakvim odnosima žele pomoći i podržati svaku ideju koja bi koliko - toliko vratila dušu i srce građanima grada bilo u nekim tradicionalnim vrijednostima ili izgradnji nečeg novog što će pridonijeti boljoj i ljepšoj ponudi našeg grada“.

Njih trojica su krenula s idejom i na kraju se oko tog simpatičnog projekta okupilo preko 50 ljudi. Pa su tako, već prema sklonostima i mogućnostima, jedni tražili i našli sponzore, drugi nosili materijal na 808 metara, treći gradili.

Stari objekt, koji je postojao gore, također je bio plod dugotrajnog rada zaljubljenika u prirodu, ali zbog zuba vremena više nije bio za uporabu, te su, kažu, nakon dugog vijećanja odlučili srušiti ga i sagraditi novi. Svakodnevno su nosili i radili snalazeći se na sve moguće načine. Rezultat je lijepo uređeno sklonište u kojem su u prizemlju postavili veliki stol, kažu da ima preko sto kila a pokušati će negdje“isfektati“ štednjak. I sada još trebaju urediti potkrovlje gdje će biti kreveti za spavanje. I tu će naravno tražiti sponzora, pa sve si mislim, da bi bilo lijepo da im „Buco-promet“ malo pomogne.

Evo, meni je pričica zgodna. U današnje vrijeme kada se ogorčeni svime što se događa oko nas, dijelimo ko amebe na lijeve, desne, žute, plave, crvene, zelene, oker narančaste i slično, grupa ljudi raznih svjetonazora, zanimanja, sklonosti, okupila se je oko jednog malog projekta, svima na korist. I ne traže da im se kaže, ni hvala. Rijedak ali lijep primjer.

 Vlastitim trudom Mijo Stipetić je uredio prilaz do skloništa načinivši stubište od 303 stube, uredivši nekoliko vidikovaca.

Danas na žalost, od "Mijini štig" ostali su samo ostaci. U to vrijeme

Mijoje vikendom dežurao u skloništu.

Stari objekt na Stožcu.

Niče novi. Trebalo je svu tu građu "dojakerit" na vrh.

Pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol.

Stol kažu ima 100 kila. Koliko tu odojaka može stati.

Klupa za umorne planinare.

P.S.

Žao mi je što na slikama nema ljudi koji su gradili ovaj objekt, ali to je bila njihova želja i ja to uvažavam.

22. 10. 2014.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće