OGULIN - GRAD BAJKE

Razgovaram s jednim posjetiteljem Festivala bajke. Čovjek je s obitelji došao iz Rijeke i ne može se nahvaliti ljepotom našega grada. On, kao i mnogi koji nam onako vikendaški dolaze u posjet, oduševljeni su Ogulinom.

Grad je ušminkan, čist, s urednim kafićima, fasade uređene, park s dječjim igralištem, spomenikom kralju Tomislavu te crkvom i Fraknopanskom kulom djeluje kao cjelina skladno i lijepo, ljudi ljubazni i susreljivi. Nema se kaj za reć. Gradom je bio pri posjetu Ogulinu oduševljen i ex premijer Milanović. U propagandnoj emisiji na radiju, na moje pitanje kako mu e dopada Ogulin, Zoki je otprilike odgovorio:

„Grad vam je vrlo lijep, uređen. Vidi se da se njime dobro upravlja !!!!!!!“.

Malo sam ga čudno pogledao a onda sam skužio, da mu partijski kolege sigurno nisu rekli da je u gradu na vlasti HDZ. Uglavnom, ogulinska lokalna vlast dobila je najljepši kompliment i to, ni manje ni više, nego od svog najvećeg političkog suparnika. No i Milanović, i onaj posjetitelj Festivala bajke iz Rijeke s početka ovog posta, nisu se maknuli mnogo od glavne gradske ulice. Jer da jesu, opći umjetnički dojam o gradu, sigurno ne bi bio tako upečatljiv. Shvatili bi da su nam park i glavna gradska ulica, svojevrsno Potemkinovo selo. Sve izvan toga, više nije tako sjajno. Jer samo stotinjak metara od samog središta, imamo Đulin ponor, koji, umjesto da bude ukras i atrakcija, postao je gradski deponij zarastao u šikaru ukrašenu plastičnim vrećicama. Stariji Ogulinci još dobro pamte kada je direktor ondašnjeg Komunalca bio poznati sportski djelatnik Đuka Ivošević. Za njegove „vladavine“, iz Malog parka vodile su drvene stube sve do ulaza u Đulin ponor. Uz stube bila je i drvene ograda, i na svakoj serpentini, malo odmaralište. Zub vremena polako je učinio svoje i danas od tog turistički iskoristivog stubišta, nije ostalo ništa. I mlinovi u samom središtu grada su uništeni a do njih mogu samo alpinisti, članovi HGGS-a ili Indiana Jones. A nekada smo se uz njih, u njihovim jazovima, masovno kupali. Sada su zapušteni i porušeni a mogli su tako lijepo biti iskorišteni u turističke svrhe. Kanjon Dobre je priča za sebe. On je najbolji pokazatelj nas kao građana i ljudi koji vode grad, odraz našeg mentalnog sklopa, našeg odnosa prema prirodi.

Nizvodno od jezera Bukovnik prema Đulinom ponoru, svoje parcele uređuje samo par vlasnika. Ostalo je đungla. Tko bi se o tome trebao brinuti ?. Vlasnici parcela, HEP, čuvar voda (to vam je još jedna hrvatska neunčinkovita izmišljotina ), ili možda Grad. Grad bi, po mom skromnom mišljenju, u svakom slučaju trebao uzeti stvar u svoje ruke i nekoga prisiliti da održava svoje parcele uz kanjon Dobre. Kako, to bi oni trebali znati. Ima ih dovoljno da nešto smisle. Dok se oni dosjete jadu, ja se moram zajebavat s tuđim nemarom, kositi šikaru jer iz kanjona svakodnevno plaze zmije po cesti i uvlače se u dvorišta. A tko želi imati takvog stanara. Pogotovo kada je u blizini malena unučica. Evo par slika Đulinog ponora od jezera Bukovnik do Jankovog mlina. Jedna uređena površina koja se vidi na slici je ona odvjetnika Maravića. Svoju parcelu uređuju i njegovi prvi susjedi, zatim na toj strani vrijedni Bojan Tomić a na drugoj obali, braća Vučić. Evo nešto sličica da odgovorni u ovom gradu vide što im se događa pod nosom. Riječju - SRAMOTA.

Slikano dok još nije bilo zelenila, da se bolje vidi  kako kanjon izgleda. Kod S. Maravića i njegovih susjeda, redovito pokošeno i uređeno.

Detalj s početka ulice Šetalište Krlenac.

Jankov jaz. Nekada gradsko kupalište, danas šikara.

Ova će drva kad tad završiti u ponoru i dodtno ga zaštopati. Tko je dužan da ih otkloni ?.

Detalj s parkirališta iza kioska kod Tri palme.

Netko je drvo srušio ali i ostavio da ga nabujala Dobra naplavi u ponor.

I ovo je na samom koritu. Jel možda o svemu više brige treba posvetiti nekakav "čuvar voda" koji postoji u našem gradu. Što radi, dragi Bog zna.

Kosim da šikara ne "preuzme" cestu.

Još jedan detalj obale Dobre i opet pitanje: Tko o svemu brine .

Klasičan primjer mara i nemara. Dok jedni kose i uređuju, odmah do njih drugi su svoju parceli prepustili šikari.

Photo by Nešo-Skorašnik

12. 6. 2016.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće