TORNADO

Tornado i Optičari - zajednički nastup na nekoj maturalnoj večeri u domu JNA.  S lijeva na desno: Jadranko Gerovac-Gery,Ratko Rubeša, Ivan Blažina, Slavko Kojić i Nebojša Magdić.

P.S. Pun mi je kufer izbora i izbornih podjebavanja. I pun mi je kufer prostačkih i neumjesnih komentara nad kojima moram dežurati i filtrirati ih. Zato do izbora - KOMENTARA JOK.

A do tada, ako imate vremenai živaca za čitanje, neka vam ovo posluži kao mala lokalna lektira. Nekima da se upoznaju a nekima da se prisjete tih dalekih vremena.

TORNADO

Ovo je mala priča o jednom odavno prohujalom vremenu. Vremenu kada smo otkrivali traperice Super rifle s Ponte Rossa, šlape Superge, električne gitare, dugu kosu  i neku novu glazbu. Ovo je pričica o malom, beznačajnom glazbenom bendu u gradu, ali po nečemu prvom. Tornado, zaboravio sam kako smo mu dali to ime, bio je prvi VIS - VOKALNO instrumentalni sastav u Ogulinu. Do tada je, kroz niz godina, bilo mnogo raznih sastava ali svi su uglavnom bili instrumentalisti, bez pjevača.

Godina je 1964. Martin Luther King dobiva nagradu za mir ( I have a dream ), Sartre za književnost ali je odbija, Miroslav Cerar osvaja zlatnu medalju na Olimpijadi u Tokiju, rođeni Nicolas Cage, Goran Karan, Russell Crowe, Lenny Kravitz, na festivalu u Opatiji pobjeđuje Lado Leskovar s „Potraži me u predgrađu“, Crveni koralji su najpopularnija grupa, Stonesi na američkoj turneji i izdaju „Little red rooster“, Beatlesi sa „Love me do“na prvom mjestu singlova u USA, KK „Split“ (Jugoplastika) na turniru u Ogulinu plasira se u Prvu Jugo ligu i kasnije postaju prvaci Europe. Te daleke godine Sava poplavila Zagreb, trećina grada pod vodom a u Ogulinu rođena grupa Tornado. Prvi bend koji je za razliku od svih drugih, imao pjevača. Kako baš nisam sjajan s pamćenjem, malo me je na početke Tornada, podsjetio Ivan Blažina, naš ritam gitarista.

„Mali Simon je doma tambural sa svojim starim i znao je dobro svirati. Boško mu je bio susjed te mu se to dopalo i došao na ideju da oformi grupu .Ne znam kako je došao do tebe i do Gerija ali znam da si ti trebao biti pjevač a Geri bubnjar no ispalo ke obratno. Još vam je jedan falio pa ste se sjetili mene da znam nešto svirati ( tamburali smo na Sabljacima) te sam ja postao ritam gitara, iako sam znao tri dura ( kasnije me je Simon naučio ostalo) Prema tome orginalna postava Tornada je bila:

Franjo Simon solo gitara, Boško Kurteš bas gitara, Ivan Blažina ritam gitara, Nebojša Magdić bubnjevi i Jadranko Gerovac vokal. Vježbali smo u pordumu u ex domu Partizan, sada Sokolski dom. Puno tajni skriva taj podrum. Nikad ne znam tko je nabavio luftmadrac“.

Bilo je to zanimljivo vrijeme. Svaka ulica, u svakom gradu u bivšoj Jugi, imala je svoj sastav. Svoje „električare“, nazvane tako jer su počeli masovno koristiti pojačala. Naše prvo pojačalo koje smo nabavili imalo je 5 wati !!!!!!!!! Ej ljudi, čak pet wati !!! Naravno da danas, kada u autu imate razglas od barem stotinu wati, to izgleda smiješno. Na pojačalo je bio spojen mikrofon i solo gitara. Za ritam gitaru koristio se radio aparat a bas giraru i gitaristu, imali smo tek da popunimo broj i izgledamo kao pravi rock band.

Franjo Simon - solo gitara

Simon je u bendu bio najmlađi ali i najbolji gitarista. I uz to imao pravu električnu gitaru. Blažina je imao klasičnu gitaru s magnetom i bio je izvrstan pjevač, to im je valjda porodično, a Bošku je pokojni Tone Bišćanin – Bišće, napravio gitaru identičnu onoj koju je imao Paul McCartney. Ja sam od bubnjeva ima samo doboš i činelu a Geri nekakav bijedni mikrofon. I možete si zamisliti, kada je ta „moćna mašinarija“ od pet wati zagrmila u domu Žegar. Ondašnji klinci čepili su uši jer nitko na takvu „snagu“ nije bio naučen. Kasnije su se prilagodili. 

Nebojša Magdić - pokušava pjevati

Prvi nastup imali smo upravo u domu Žegar a prvo „gostovanje“ bilo nam je za ondašnji Dan Republike, ni manje ni više, nego u Tounju. Možete si zamisliti kako smo Tounjcima izgledali onako malo čupavi i to još ------- bez harmonike. Nema harmonike !!! Jebo takav bend. A svirali smo u početku svašta. Za danas nepojmljivo. Satisfaction pa Užičko kolo, onda The last time - pa polku, pa onda opet Stonse - pa kolo, pa opet Stonese....... Jebi ga, morali smo zaradit za pojačala pa smo se eto u početku prostiturali svirajući svašta.

Kasnije smo nabavili pravi razglas. Dinacord king 2 x 100 wati. Čudo tehnike. Još da smo znali svirati, gdje bi nam bio kraj. Ali, imali smo ipak nešto „ono“, što je publiku privlačilo k nama. Malo čupavi, malo otkačeni, malo krivo nasađeni. I pjevali na engleskom. Ej, ne engleskom.

 TORNADO – OPTIČARI

 Vis Optičari, braća Mazor i Rubeša, koji su od nas glazbeno bili sto puta bolji, u popularnosti se nisu mogli s nama mjeriti. Oni sviraju u Domu JNA, mi u Domu Željeznčara. Kod njih prazno, kod nas sve puno. Jebi ga, kad smo mi bili vrhunski prodavači magle. To mi je ostalo do danas, samo što je magla sada jeftina. I teže se prodaje. A oni su svirali besprijekorno. Svaku pjesmu gotovo kao original. Jedan ili dva glazbena broja, trenirali su po cijeli tjedan. A mi smo imali onaj sistem:

„Jesl li čul ono snoć na radio Luksemburgu. Nis, kako ide. Kako ide ? Germa nešto odmumlja - lalalaa, Franje uhvati dureve, ja ritam i za par minuta mi to sviramo. Bio je čisti fuš ali prolazilo je. A čaga je trajala od 19,oo do 22,oo sata. U 22,30, više ni žive duše u gradu. Nepojmljivo, pogotovo klincima koji danas tek oko 23,oo odlaze u noćni provod. Kažem, neko drugo vrijeme.

Nebojša Magdić, Ivan Blažina i Božidar Kurteš

GITARIJADA

Na prvoj gitarijadi u domu Žegar, publika nije mogla stati u dvoranu. Mnogi su ostali pred vratima.To je bio događaj o kome se danima prije pričalo. A sve se znalo unaprijed. Mi naravno prvi od publike, Harlekini prvi od žirija. Simonova mama sašila nam je za tu prigodu košulje na cvijetiće a Simon je imao i hlače i košulju i kravatu – sve na cvijetiće. Samo nam je trebala karta za San Francisko. Flower power je bio na vrhuncu.

ENGLESKI

Osim što smo svirali „svoje čudnovate“ verzije poznatih rock hitova koje smo samo mi mogli prepoznati, legendaran je bio i Gerijev engleski. To mi ni danas ne ide u glavu. On naravno nije imao pojma o engleskom a pjesma je morala obvezno engleski zvučati. I onda bi Germa naprosto izmislio engleski tekst cijele pjesme – od A do Ž. Te riječi naravno ništa nisu značile, s engleskim to nije imalo blage veze ali na sreću, ni naša vjerna publika o engleskom onda nije imala pojma. Ono što me i danas fascinira, to je činjenica da bi Geri nakon što je jednom izmislio tekst neke „engleske“ pjesme, taj tekst, kroz nekoliko godina koliko smo svirali, otpjevao uvijek isto od riječi do riječi. Makar nije značilo ništa. Još i danas pamtim ovu njegovu jezičnu tvorevinu:

„Črajen črajen tu gen, bat no en juket vil.......“. Ništa to nije značilo ali bilo je „engleski“. Ne mogu vjerovati kako je u ono vrijeme svašta prolazilo. Ali, bilo je lijepo, neponovljivo. Možda danas, tamo negdje gore kamo je Gery otišao, netko i skuži njegov engleski.

 Jadranko Gerovac - Gary - vokalni solista 

MALO FRANCUSKI

I ja sam, i ako totalno bez sluha, znao nekad zapjevati Donovanovu Chat the wind – Uhvati vjetar. Kod nas su je prepjevale beogradske Siluete a puno kasnije i Stublić s Filmom. A pjevački izazov mi je bila Blowing in the wind ali u francuskom prepjevu Karla Metikoša. I to je bilo strašno. S T R A Š N O. Dao bi desnu ruku da to danas mogu čuti. Blage veze s francuskim nije imalo. Jednom su našeg dragog prof. Turkalja doveli u „Želju“ da vidi to čudo od od „električara“ i njihovu svirku. Jer „električari“ su onda bili atrakcija. Ko danas mi je ta slika pred očima. Ja pjevam „francuski“ a profesoru niz debeljušaste obraze teku suze. Najprije se čudio, ispala mudonja vilica, onda je bio zaprepašten a na kraju, lako može biti, da de i upišao od smijeha od mog pjevanja...... „Ževu pli, la pari, la pari, ževu pli, mona mur, žtem...“. Ma strašno. Ali prolazilo je. Ko alva.

MALO RAZBIJANJA – TO RADILI WHO-evci PA ETO, I MI

Kroz bend su proilazilo dosta dečki. Uz već spomenutu prvu postavu tu su bili Valter Pernar, Aleksa Krajnović, Slavko Kojić-Mutavi. (današnji Bandićev ministar financija). Mutavi, kome je stari bio vojno lice, u Ogulin je došao iz Kopra. I odmah smo se nekako skompali i uključili ga u bend. Jednom je na čagi u domu Željezničara upriličio pravi swow. Sjebo gitaru. Svirao, svirao i odjednom pao u istinski trans. Bacio gitaru na pod i počeo je gaziti nogama. Mi mirno sviramo dalje i smiješkamo se. No kad je počeo čupati golim rukama žice, pobojali se da si ne odsječe prste. Jebe nam se za njegove prste ali stari mu je bio major, komandant grada, sve nas je mogao smjestiti u JNA u Strumicu. I onako smo bili na lošem glasu. Mutavi je onda bacio ostatke gitare s pozornice i nastala je prava tuča oko toga među rajom. Svatko je želio imati dio gitare, neke cure te komadiće kasnije nosile kao privjesak.......ma luda vremena.

Slavko Kojić u ozbiljnijem izdanju

BITNICI – BEOGRAD

Jednom su u gradu gostovali Bitnici iz Beograda. Lud sastav. Kose do pola leđa, kožne jakne, pravi instrumenti. Ma pravi bend. Svirali su po cijeloj Jugi. Imali su nešto kao koncert u domu Željezničara. Naravno da smo se odmah skompali po glazbenoj liniji a mislim da smo i mi nešto tamburali, onako tobož, kao njihovi gosti. Nakon koncerta otišli kod „Mikana“ na klopu. Tamo par „Prevozovih“ šofera cugaju a među njima i pokojni Boban iz Hreljina. Sve ljudine od 100 kila. Skoro su im ispale čaše iz ruke kad su Bitnike vidjeli onako dugokose. I odmah bez prava na žalbu, odlučili da ih ošišaju. Nema kod šofera pregovora. Ne uvažavaju se nikakvi argumenti kad oni nešto odluče. Trebalo je puno diplomacije i umijeća da spasimo dečke. S Bobanom smo bili dobri i to je izgladilo stvar. Drugi dan Bitnici su nastupali u Puli. Na koncertu su, valjda da bi bili u trendu, totalno razbili razglas i sve instrumente. Sve novine pisale o tome. Kažem, ludo neko vrijeme.

I onda smo se raspali. Mili moji, kud koji. U glazbi smo ostali ja i Simon koji je kasnije svirao s drugim bendovima a onda se prebacio na tamburaše. Ja sam, pošto sam nabavio kompletnu bateriju bubnjeva, svirao s raznim grupama. Dečki imali sastav ali ne i instrumente. Imaju bubnjara ali bubnjar nema bubnjeve. I onda sam ja upadao kao „renta bubnjar“. Jedno godinu dana. A onda krenuo s discom. A to je već druga pričica.

P.S.

Na žalost nemam sličica iz doba Tornada. Samo ovo što je ovdje. Ako netko sasvim slučajno ima neku fotkicu ovog "čuvenog sastava", bio bi mu zahvalan da mi je mejla ili osobno dostavi. A neke sam stvari sigurno i propustio. Što se može. Prošlo je od tada puno vremena.

14. 5. 2017.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće