MATURANTI 2017 - ODLAZI JOŠ JEDNA GENERACIJA

Još jedna generacija maturanata odlazi. Ni svjesni nisu da

napuštaju najljepše godine života. I uvijek im tom prilikom želim

napisati nešto lijepo, nešto što će pamtiti zajedano s ovim

slikama. Jednom sam tako nešto napisao, pa sada ovako lijen,

samo ponovim tekst, malo ga prepravim, dotjeram i to je to. Evo

ga još jednom, za još jednu generaciju.

"Godina je neka davna. Puno se stvari dogodilo u svijetu,

beskrajno važnih stvari ali ono najvažnije, još puno važnije,

u prvom A razredu  Gimnazije, jednom maturantu, jedne nebesko

plave oči, otkrivaju tajnu prve ljubavi.

Prvi puta u životu oblačim odijelo, vežem prvu kravatu za maturalnu zabavu u Domu željezničara. Sam sebi izgledam blesavo ali tradicija se mora poštovati. Opraštamo se od Gimnazije, od prijatelja, od djetinjstva. Bučno i radosno. Pred nama je život i tisuće planova. Koji se većinom nisu ostvarili.

 I tako godinama…….škole ostaju, generacije odlaze. Isto i ove – 2017-e.

Poput bisernih kapi nekog čarobnog slapa, poput bezbroj bijelih pahulja prvoga snijega, poput ptica beskrajno slobodnih u nebeskom plavetnilu, već danima svojom pjesmom i ljepotom, razdragana i sretna, gradom “jezdi” ogulinska mladost. Još jedna generacija maturanata broji zadnje dane jedne čudesne zajedničke priče, dane koji se više nikad neće vratiti. Jednom, kada vrijeme proteče poput rijeke, negdje daleko gdje ptice ne pjevaju kao u krošnjama kestena rodnog grada, shvatiti će s nekom tihom tugom u srcu, da su pod Klekom živjeli jednu neponovljivu priču. Sada još ne znaju da je priči kraj, da se rastaju s djetinjstvom. Sada su raspjevani, razdragani, bezbrižni. Već s prvim žutilom jeseni, svaki će krenuti svojim životnim putem, viđati će se sve rjeđe, tek možda za godišnjice matura, ako i tada. Netko će u životu uspjeti, netko će vječno nositi križ, neki će otići daleko, da se možda nikad ne vrate, neki će u nekim brakovima, trajno čuvati tajne neke možda još uvijek nepreboljene maturantske ljubavi. Sada, ovih ludih svibanjskih dana, oni su ukras grada, oni su raspjevana bezbrižna mladost, naša ljepota, naša budućnost. Ili možda budućnost nisu. Jer mnogi će krenuti iz grada svoga djetinjstva u potrazi za nečim boljim. Krenuti će niz neke životne trnovite ceste, niz nepoznate pute, nekud daleko, daleko. Ostavit će za sobom krpene lutke i malog plišanog medu, i tajne bilježnice s tajno napisanim pjesmama o nekim tajnim ljubavima. Ostavit će za sobom i vrelo Cesarovac – mjesto mnogih prvih ljubavi, gdje su danas već neki zaboravljeni Ogulinci smišljali čudnovate priče o životu „negdje drugdje“. I odlazili. Vraćali su se rijetko, pa rjeđe, pa nikako, a nama ostavili brigu o vrelu svog i našeg djetinjstva. I djetinjstva onih prije nas.

I ovih dana ponovno odlaze maturanti. Onako neprimjetno, poput zvižduka vlaka u noći, nestaju iz naših života. A kad jednom odu, falit će im gradski park njihove mladosti,  falit će im omiljeni kafići i dragi prijatelji, kojima će se tek ponekad vraćati. Svakom godinom, sve rjeđe i rjeđe. Ova je mladost, ovih proljetnih dana sretna ne znajući da je kraj jednom djetinjstvu, kraj mladenačkim ludostima, kraj bezbrižnosti. Jer uskoro postaju ljudi, slični svojim mamama i tatama, sa hrpom briga, kreditima, iznajmljenim stanovima i ljutitim gazdaricama, s nadama i planovima, koji se možda nikada neće ostvariti. Riječju – čeka ih život. Tko zna kakav i tko zna gdje. Za maturalnu zabavu, za onaj konačni trenutak rastanka, neke, do jučer djevojčice, zasjati će u raskošnim haljinama u punom sjaju tek procvale ljepote a neki momci, po prvi puta vezati će kravatu i biti beskrajno ozbiljni i važni. I na šanku nonšalantno, kako da ih se ništa ne tiče, trusili će po prvi puta viskije i praviti bedastoće.

I zato, ako ovih dana malčice prekrndaše u svom veselju, pokušajte im oprostiti. Jer ljudi moji, valjda niste zaboravili da ste i vi nekada bili mladi. Neki nedavno, a neki davno. No to ništa ne mijenja na stvari. Sve je zapravo isto kao nekada. Maturantska priča iz godine u godinu uvijek se ponavlja. I vjerujte, uvijek je, potpuno jednaka. Samo s drugim likovima. I prohujalim godinama . I čini nam se da su ovih dana neke drage žene pored nas, još uvijek one razigrane djevojke na početku puta u život. Da su još uvijek maturantice. Jer one su u duši iste djevojčice, koje ljubomorno čuvaju tajnu, neke, možda još uvijek nepreboljene maturantske ljubavi.

 Krenuli su Frankopanskom

Netko mora paziti i na red, ako se dečki malo "zaigraju". Ali to naši polismeni rade onako diskretno.

 Malo u Kulu, malo van.

 Svaki se pronašao svoje mjesto pod suncem. Ili krošnjom.

 Valjda će biti dosta

 Maturantski aperitiv

 IV. B

Ravnateljica Gimnazije Sanja Dubić

 Ravnateljiva Obrtničko-tehničke škole Zrinka Ceranić-Jurković

 Posljednji službeni nastup gradonačelnika Jure Turkovića

 Malo poziranja za uspomenu

 Da ne bi slučajno ostali bez pića. Na daj Bože...

Na norijadi su proglašeni i najbolji  učenici generacije. Iz   Gimnazije je to Luka Turković,

 A iz Obrtničko-tehničke škole - Dino  Cindrić

 Ajmo fotkanje

 Zgodna ekipa

 Joj Mihaela, daj makni tu glavicu

 Ma svi su zgodni

  4. B

 Takva nam policija treba

 Speenovci - redoviti na Norijadi

 Solistica Spinovaca. Da me ubijete ne znam kako se mlada dama zove, ali znam da pjeva izvrsno.

 Malo bakljade

Osim najboljih učenika generacije, proglašeni su i najbolji učenici pojedinih razreda:

Obrtnička i tehnička škola Ogulin:

4.a - Dino Cindrić
4.b - Leo Domitrović
4.c - Valentino Radošević
3.d - Frane Stanković

Gimnazija Bernardina Frankopana Ogulin:

4.a - Luka Turković
4.b - Filip Nikolaus
4.c - Ana-Marija Kiš
4.d - Karla Kolaković
3.e - Luka Sušanj

I to je to. Dok sam još bio na Norijadi, svi su bili radosni i raspjevani. Sada, jel kasnije  netko po običaju malo dublje zavirio u čašicu, to vam ne bi mogal povidat.

P-S. Isprika mladim članovima grupe "Jama snova". Morao sam za poslom pa nisam zabilježio njihov nastup. A rekoše mi da su dobri. Čekajmo neku drugu priliku.

Photo by Nešo - Skorašnik

19. 5. 2017.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće