AUTO TRKE U NEKO ZABORAVLJENO VRIJEME

Start ispred bivše pekare Makek

Nakon nekoliko godina pauze, staza Klek, najpopularnija brdska staza među hrvatskim vozačima, ponovno ove godine kreće u funkciju. Zadnjega vikenda u kolovozu, opet će ljubitelji brzina moći uživati u vožnji ponajboljih domaćih automobilista.

Inače, Ogulin ima dugu tradiciju ovakvih natjecanja. Sjećam se ko mali moto utrka, mislim da je bilo za 1. maj, kada su se u gradu okupljali ponajbolji hrvatski motoristi. Kakva je to aktrakcija bila u ono vrijeme, ne treba ni spominjati. Čista znanstvena fantastika. Danima se živjelo za taj događaj a za vrijeme utrke, sve što se moglo kreteti, slilo bi se u grad. Kesteni u Frankopanskoj još nisu bili razgranati kao danas, pa smo mi klinci utrku mogli pratiti s krova trokatnice kod semafora. Vozilo se je iz grada, kroz Lomost i Bolničku, pa na Prapuće i Sv. Petar ponovno u grad. Najpoznatiji natjecatelj bio je Šnajder, čovjek koji je 14 puta bio prvak države. A imali smo i naših dobrih vozača – Kolić, Turković ....... te stari Špehar, koji je sa svojom Đilerom bio atrakcija.  Eto, jedino se njih mogu sjetiti. Bio sam mali a bilo je to davno.

PRVA MAKINA - FIĆO

Onda je tamo, 70-ih godina prošlog stoljeća, krenulo s auto

trkama. Tada sam nabavio i prvi auto. Fiću. Malo od pokera, malo od disca. Bio je to „sveti“ auto jer sam ga kupio od velečasnog Ive Peranića, omiljenog ogulinskog svećenika. Doslovce iz njega nisam izlazio. U godinu dana napravio sam 100 tisuća kilometara. Za ne povjerovat. Većinu po gradu a nešto malo duljih tura. Odlazili bi u T rst u 4,00 sata, malo prolunjali po Ponte Rosu i onda tražili auto otpad....... To nam je bio pravi raj za oči. U Jugi si tada muku mučio s dijelovima a tamo.......Solexov karburator, sportski volan, turn celer,alumijijske felge...ma čudesa. Kupuj kaj ti srce zaželi. Pa onda doma. Na brzinu se nešto pojelo pa ajde u Zagreb u kino i po povratku još sat kruženja po gradu pustom ko.......Dinamov stadion. A najmilije mi je bilo kad je grad bio pun, upaliti auto, ubaciti u prvu, povući lagano  ručni gas a onda se polako u vožnji prebaciti na desno sjedalo. Lijevu sam ruku držao nisko na volanu da se ne vidi i upravljao. Ljudi su zaprepašteno gledali jer je izgledalo da auto nitko ne vozi. Kada su me nakon nekog vremena skužili, taj štos sam prodavao u Karlovcu. Baš je bilo zabavno.

NOĆNE UTRKE

Danas, kada prometna policija čeka u zasjedi na čukama po čitavom gradu i kažnjava vozače i za najmanju sitnicu, gotovo nestvarno zvuči podatak da su nama u ono vrijeme, milicajci torelirali noćne utrke po gradu. Za ne povjerovati. Naime, promet je bio rijedak i poslije 21,oo sat, gotovo da ga nije ni bilo. I onda smo nekolicina nas ... Minja, Pepa, Busa, Brcko, ja ....... nastupali sa svojom „lovicom“ po gradu. Vozilo se žestoko, bez ikakvih pravila, samo onako za gušt. Ja sam jedno 3-4 puta završio na krovu. Onda bi brzo vratili Fiću na kotače i ravno u Auto moto društvo. Minja je imao ključ od radionice i odmah se popravljalo. No pošto šef Bimbo nije dozvoljavao ulazak u radionicu noću, sve smo, da nas ne bi otkrio, radili u mraku. Ravnali lim, kitali i farbali. A u mraku nismo naravno mogli složiti pravu boju tako da je auto, kada bi se u jutro probudio i vidio ga, izgledao kao seoski krdenc. 50 nijansi plave boje.

 ZAJEBANCIJA

Ko mladog vozača, oni stariji su mi često radili spačke. Kakvih je tu bilo ideja treba mi cijela knjiga da sve opišem. Ali evo jednog štosa. Pije društvo kod Poljaka i nakom podosta rundi, dva sata iza ponoći, ajmo doma. Sjednem u auto, upalim, ubacim u brzinu, puštam kvačilo i dodajem gas a auto na mjestu. Ni makac. Mi milimetar da se pomakne. Pojačam gas do daske, auto se sav trese, pola Lomosta se budi, ali opet ništa. Fićo ni da bi. Ukopal se na mjestu ko zabetoniran. Malo mi je glava mutna od gemišta pa sporo kopčam. Izađem ipak van da vidim u čemu je stvar a ono ....... auto na klocama. Dok sam u birtiji mlatio po gemištu, jebivetri mi skinuli kotače i postavili auto na drvene trupiće. I tako ja dodajem gas a auto u zraku. A ovi „mudraci“ u transu od veselja vire iza Poljakove kuće. I valjaju se od smijeha. I sada mi vele da nekada nije bilo dobro. Ma bilo je predobro.

 RALLY - NACIONALNA KLASA

Onda je tamo, 70-ih godina prošlog stoljeća, krenulo s auto trkama. Točnije, rally vožnjama u sklopu kojih je bio jedan brdsko-brzinski ispit i na kraju, vožnja spretnosti u središtu grada. Naroda, ko oblaka. Organizator je bio Auto moto društvo Klek i agilni direktor društva, Vilko Stipetić – Bimbo. Iz cijele Hrvatske vozači su stizali na ovo natjecanje, jer je bilo u službenom kalendaru Auto moto saveza. Natjecanje se zvalo „Rally mladosti“ a to ime sam uzeo za emisiju koja je kasnije na radiju išla negdje oko 20 godina. Na radiju smo uz pomoć motorola pratili uživo cijeli tijek vožnje. A onda sam se i ja odlučio malo natjecati. Ne znam koja je bila godina – 71-a 72-a ili 73. Rally je kretao točno u ponoć, ispred Makekove pekare. Moj suvozač bio je Ljupko Trivunović, koji mi je i propremio auto za natjecanje. Kod rally vožnje morate u kontrolnu stanicu stići točno u određeno vrijeme. Zadani prosjek je bio prilično velik ali sam pred kontrolnu stanicu stizao uvijek prije vremena. Onda sam morao stati i čekati vrijeme ulaska u kontrolu, jer u slučaju da u kontrolnu stanicu uđeš prije ili poslije zadsnog vremena, dobivaš kaznene bodove.

I vozimo se tako ja i Ljupko onako krvnički prema Duga Resi, pa na autoput i onda do Skrada i Ravne Gore prema Vrbovskm i Ogulinu. Na ulasku u Vrbovsko, točnije u Senjskom, u punoj brzini onako u mraku sa slabim svjetlima, profulam glavnu cestu, nagazim na kočnicu ali jbg, maznemo u nekakvu brinu ispod trafo stanice. A Ljuko će onako hladnokrvno:

„ Što si sta ođe. Što nisi sta uz neku birtiju“.

Rezultat – razbijen prvi kraj. Malo smo, onako na silu izravnali haubu i blatobran, i dovukli se do Ogulina. To je bila točka na i u mojoj vozačkoj karijeri. Poslije sam komentirao natjecanja u vožnji spretnosti po gradu s prozora „Kapele“. Lijepo sam s visoka gledao vožnje, cucal pivu, zabavljal narod, zaradio koju pinku i imao neoštećen auto.

 OSVOJIO PEHAR

Jedini pehar koga sam osvojio bio je za nekakav državni praznik. Vozilo se iz Ogulina do Drežnice, uz ispit spretnosti. Na toj dionici bilo je svega nekoliko kilometara asfalta. Sve ostalo bijela cesta za koju je bila potrebna sasvim drugačija tehnika vožnje. Uglavnom, mjesec dana prije utrke, barem sam 13-14 puta odvozio tu dionicu, tako da sam znao svaku rupu i svaki zavoj na cesti. Glavni favorit bio neki tip iz Beograda, koji je vozio FIAT 125 – SPECIJAL. To je kao da danas vozite najboljeg BMW-a. Ali malo mu je to vrijedilo. Dok je on „pimplao“ po cesti, ja sam svaki zavoj vozio poprijeko, pod punim gasom. A u vožnji spretnosti nije mi momak bio ni blizu. I tako ja osvojih svoj prvi, i jedini pehar.

 OSTADOH BEZ PEHARA

 A pehari nisu ko sada bili dostupni ni jeftini. Bilo ih je teško nabaviti. Ali sticajem okolnosti, ostao sam i bez tog jednog jedinog pehara. Kako ? Tih godina redovito se na Crvenom održavalo prvenstvo grada u malom nogometu. Zanimanje je bilo ogromno. Tada se igrala finalna utakmica, mislim, između Dinama (Žegar-Podvrh) i Prapuća. Pobjednik je trebao dobiti pehar. Predsjednik omladine Boro Mihelčić, išao je po njega u Zagreb, ali se putem u vagon restoranu malo „zaigrao“ i pehar je otputovao u Rijeku. Nastala panika. Neki od lokalnih političara trebao je uručiti pehar pobjedniku, a pehara nigdje. A Crveno puno ko čep. I onda se netko sjetio:

„Nešo je osvojil nikakav pehar prošli tjedan na nikakvoj utrki. Zemimo ga samo dok se proglasi pobjednik i onda ćemo mu ga vrnit“.

I dadoh im ja pahar. Neki političar, ne sjećam se koji, uručio je pobjednički pehar Prapućanima. A oni, usprkos obećanju da će mi ga odmah vratiti, zadržali ga u trajnom vlasništvu. A meni mandalo.

Onda je nastala mala pauza da bi se opet aktivirali ogulinski vozači. Alenka Jurašić bila je svakako najuspješnija. Muške kolege trpala je u mali dđep. Bila je višestruka državna prvakinja u autoslalomu, zatim se zakačila s AMS pa se prestala aktivno natjecati. Neko vrijeme bila je instruktorica u auto školi u Zagrebu a nakon toga vozila je šlepere po cijeloj Europi. Zamislite si sitnu Alenku u grdosiji DAF 95.430. - dimenzija šlepera: širina 2,5m, dužina 18m i visina 4m. I Alenkin otac Mijo bio je iznimno talentiran vozač ali se je više posvetio poslu pa je natjecanje palo u drugi plan. Šteta. Iz tog doba treba spomenuti i pokojnog Zdravka Ninkovića – Limuna. Bio je dobar vozač, imao srce ali nije dovoljno u svemu bio in. Sve je shvaćao kao zajebanciju. Tu je onda bio Brcko, pa najuspješniji ogulinski automobilist Milan Brozinić – Paga i još neki dečki, kojih se eto ovog trena, ne mogu sjetiti. Onda dolazi plejada dobrih mladih i uspješnih vozača ali to više nisam pratio pa ih poimenice ni ne spominjem. Netko tko više zna, može nadopuniti ovaj post.

Ovdje sam "maznul" prvi pehar.

Stigli pred Drežnicu i čekamo ispit spretnosti.

Vodstvo utrke. Nekih više nema - Vlado Žagrović, Vilko Stipetić - Bimbo, Stanko Mazor, Ilija Čikara - RIP. Možda još nekoga nema ali ne mogu ih sve prepoznati.

P.S. "Tanak" sam sa slikama iz tog vremena. Ako netko ima neke fotke, zamolio  bi ga da mi ih na kratko posudi, kako bi ih mogao objavit.

21. 8. 2017.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće