KUPANAC U VELIKOM VIRU

Kad se rodiš u Ogulinu ili živiš u njemu, iz njega nikada ne

možeš uistinu otići. On ostaje stalno u tebi. Kamo gdje pošao

prati te vizura Kleka, šum Dobre, neponovljivo djetinjstvo, prate

te prve ljubavi. Ogulin uvijek čuvaš u sebi kao dijelić nečega

lijepog što se više nikada neće ponoviti. I ako je  veliki dio života

proveo u Zagrebu, Zoran Maleš-Čićo, Ogulin uvijek nosi u sebi.

Evo po prvi puta da se na ovom blogu, sa svojim postom javlja

netko drugi osim mene. I to mi je posebno drago Evo što piše

Čićo.

Ogulinke , Ogulinci i Nešo bog !!
Dugo se spremam da tragom tvojih krasnih članaka o malo znanom Ogulinu napišem par riječi , naravno ne tako dobro ni lijepo kao ti ,ali više da navedem fakte a ti da ih malo ofarbaš ! Preko ruba , u pozitivnom smislu , me rinulo pisanje Ice Blažine kako bi se moral okupati u Velikom i Malo viru ?? Na stranu koja bi to sada avantura bila, ja se želim nostalgično sjetiti kako je to nekad bilo uz zamolbu da mi svi koji imaju neke spoznaje o temi pomognu i dodaju detalje koje znaju! Unaprijed hvala svima!!
Velikom i Malom viru i tom dijelu Jule ( Jaz Jankovog mlina ) gravitirali su dečki iz Struge , Hačka , Bolničke i Sv. Jakova. Kažem dečki jer su cure bile rijetke osim na livadi lijeve obale jaza po koja tu i tamo.Logično jer smo najbliže stanovali. Sjećam se jedne obitelji koja je dolazila iz „daleka“. Čavrak, tri brata, jaki dečki mislim iz Žegara. Kasnije su iselili u Švedsku , i imali su sestru koja je bila prekrasna. Mali vir je bio manji , plići (cca 2m ) a na sredini je imao poluotok „ malu Italiju „ ispod koje se moglo preroniti , a to je bila upisnina da više nisi „klinac“.Oblik tog kamena strašno je podsjećao na Apeninski pokuotok i Sredozemlje. S jedne stijene iznad bio je zgodan pristup za skok na noge s visine cca.4 metra.
Veliki vir imao je, a kako drugačije - veliku Italiju. Ona je sezala do dna vira koji je bio vrlo dubok ! Ineresantno je kako su ta dva vira bila slična i po detaljima ( dvije Italije ) i obliku uz veliku razliku u dubini. Iznad Velikog vira bila je visoka stijena cca. 7 m,  s koje su skakali već pravi dečki ! Oba vira spajalo je suženje kao mali potočić a istek iz Velikog vira bio je plići i širi prema Filipovičevom mlinu.  
Vjerujem da ćeš napraviti i poneku sliku kao popunu ovom opisu ! Ovo je samo uvod u priču o jednom zaboravljenom „sportu“ na tim terenima a zvao se banalno - lovica. Igrala se u Velikom viru!
Tada, a to je početak 60-tih, nosile su se kupaće gaće „maratonke“, da bi ih plastično opisao, slične današnjim muškim slipericama. Bile su uglavnom crvene i plave s obaveznom vertikalnom crtom naprijed obično bijelom. Iznimka su bila dva dečka koja su imali gaće iste samo ručni rad , od domaćeg platna , bijele sa dva gumba ili žnjiranjem sa jedne strane. Bio je i jedan dečko koji se već onda kupao u boksericama. Zbog dramaturškog zapleta imena ostavljam za kasnije ! Glavni igrači ,stariji od nas,  prilikom dolaska zaticali su „borilište“ slobodno jer klinci su već zauzimali mjesta za gledanje. Najpoznatiji po kvartovima bili su :
Sa Hačka Ams Otmar (RIP), Perka Ivoševič (RIP), Neđo Ivanišević (RIP).Pokraj  Varteksa bio je Mile Kurde (RIP). Iz Bolničke Mate Parcan  za koga ne znam dali je još živ, silno spretan u vodi otuda mu valjda i nadimak , prezime mu na žalost ne pamtim. Iz Sv.Jakova Vilko Stipetić – Bimbo (RIP). To je bila 1. Liga !! Uz svu spretnost igra je bila praćena i duhovitim komentarima i podj……..! Mate Parcan i Bimbo imali su  bijele gače ručni rad spretne šnajderice gđe.Stipetić. Bokserice je jedini imao Perka. Pravila igre bila su ista kao za lovicu na suhom a prvi lovac birao se igrom „par-nepar“. Kakve su tu vratolomije izvođene pravo je čudo da se nikad nitko nije povrijedio ili davio.
Primjer, jedan igrač stoji na vrhu stijene ( oko 7 m ), lovac se penje vrebajući, igrač preko njega skače na glavu u vir –lovac za njim.  Padaju u vir u razmaku koje sekunde,voda se pjeni, izranja lovac a plijen se pojavljuje na drugom kraju vira. Bilo je puno mjesta tzv. škrila pod vodom,udubljenja i pukotina gdje se moglo skriti. Svi ti heroji vira znali su sve napamet !
Ne treba naglašavati da je onda voda bila bistra i vidljivost dobra , pa je prava nauka bila sakriti se, izdržati što duže pod vodom, ili biti pri ronjenju toliko brži da pobjegneš.
Mi klinci iz Struge (bila je najbliža) puno smo vremena provodili pecajući , skrivajući prve dimove cigareta ili izležavajući se na deki (krovu) Jankova mlina. Na desnoj obali tog kanjona visoko na vrhu bila su dvije livadice 25-30 kvadrata, prva je imala pristup iz kuče obitelji Krznarić iza Varteksa a druga iza kuče obitelji Kušer, u nastavku te kuče bio je šusteraj Špehara mlađeg.Tu su se znale sunčati kćeri , tri Krznarić i na drugoj dvije obitelji Kušer. Jasno je da su nam pogledi često znali zalutati prema gore !!!

Eto, bilo je to malo sjećanje Zorana Maleša. Zagrebačkog Ogulinca.

I jedna slika ali znatno starija - iz 30-ih godina minulog stoljeća . Kupanje u Dobri. Slika je vlasnika Janka Lipoščaka.

P.S.

Ovdje bi itekako dobro došle neke fotografije, kojih naželost nemam

a koje bi najbolje ilustrirale kako je to onda izgledalo. To su bila

redovita natjecanja a publike je bilo ko u priči. Mi klinci visili smo

ko šišmiši po stjenama i čekali da jednom odrastemo i postanemo

zvijezde "lovice" ili "lovičobe". Danas je od Velikog i Malog vira

ostala sasmo žabokrečina. I kanalizacija. I naše uspomene. Kao ova

Malešova.

Teško je povjerovati da se je ovdje, u Velikom viru, na početku

šetališta Krlenac, 60-ih godina, a vjerovatno i ranije, znalo okupiti

velik broj kupača a još više promatrača čuvenih lovica. Nije bilo

interneta, TV je bila u povojima pa nije čudo što su Ogulinci u

ovome pronalazili redoviti zabavu. Nedjelja je bila "udarni" dan. I to

poslije podne, nakon utakmica NK "Jedinstva",  odlazilo bi se kod

Velikog vira, gdje je već sve spremno bilo za "lovičobu". Sada nema

više većine od tih dečki. Otišli su. Negdje  u nekim nebeskim

virovima, igrasju istu lovicu. Nama, nešto mlađima, ostala su samo

sjećanja.

8. 9. 2017.

Nebojša Magdić