PRIČA O EDI - PRVI DIO

Planiram neko duže vrijeme napisati nešto o čovjeku koga već dugo nema među nama, ali još uvijek, poput nekakve legende, živi u sjećanjima starijih Ogulinaca. I danas je on pojam, i danas je tema o kojoj se često govori, i danas je iz priča poznat onima koji se nisu ni rodili, kada je on živio. Bio je jednostavno rečeno - čudotvorac. Tko je on ?

Edo Grdić. Ili dovoljno, samo EDO. Po čemu je poznat, što je radio ? Ništa posebno. Jednostavno - namještao  ljudima zglobove, kralježnicu, kosti !!!. Gotovo da nema nekadašnjeg ogulinskog sportaša koji mu nije došao u ruke. Priča kaže da je Edo u Prvom svjetskom ratu učio na konjima ravnati kosti. Konji vukli topove, topovi teški, teren još teži, pa su često stradavali. Trebalo im je ravnati zglobove, koljena. I Edo to od nekoga učio i polako radio. Valjda mu je Bog dao taj dar, pa ga je Edo kasnije na ljudima doveo do čudesnog savršenstva. Kada sam prvi puta potražio njegovu pomoć, tamo nekih dalekih godina prošlog stoljeća, Edo je već pritisnut godinama, ležao u krevetu. To mu je bila „ordinacija“. I nikada, baš nikada, nije naplaćivao svoje usluge. Bojao se valjda čovjek. Još uvijek su bila neka zajebana vremena. I znao se običaj. Kad ideš Edi, ponesi cigarete. Jedino je to primao. A koliko ih je dobivao, mogao je sigurno otvoriti vlastitu trafiku. Ležao je u svojoj sobi već star i onemoćao, i kada bi neko došao po pomoć, samo bi se pridigao i sjeo na krevet. Uvod mu je uvijek bio isti:

„Kaj je bilo. Lopta, a, vrag je skeljil“.

I primio bi svojim staračkim rukama išćašene prse, zglob stopala, koljena, isčašeno rame, bilo što. I na jedan poseban, meni nikada  razumljiv način, u samo nekoliko trenutaka, vratio bi sve na svoje mjesto. A da pri tome, što mi je bilo fascinantno, nisi ni osjetio da nešto na tvojoj ruci ili nozi radi. Izgledalo je kao da posao obavlja ne dodirnuvši te. I onda  bi ponovno legao na visoko uzdignuto zaglavlje i uvijek imao isti recept:
„Namaži to s prašćom mašću i zamotaj kakvim rupcem. I miruj par dani. Sve će biti dobro“. I bilo je. Uvijek.

Priča o Edi širila se. Bez novina, bez radija, bez TV-a, bez interneta. Onako narodski, od usta do usta, kružila je priča o čovjeku, koji tamo, u nekakvom Ogulinu, radi čudesa s kostima. Slaže ih ko domino kockice. Bez greške. Za njega se znalo po čitavoj bivšoj državi. Možda izgleda čudno, ali vjerujte, ne pretjerujem. Dokaz tome je mala priča koja slijedi u narednom postu. Zanimljiva je i dirljiva.

28. 6. 2018.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće