.
Loše vrijeme natjeralo me na besmisleno lutanje još besmislenijim internetskim bespućima, i tako naletjeh na besmisleni post o šetnici oko jezera Sabljaci. Radostan, kao što uvijek jesam, kada se nešto dobro u gradu radi, složio sam mali post o tome. Evo što sam tada, 2. 9. 2017. godine napisao:
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Gradonačelnik Domitrović, svog zamjenika Vukelju zadužio je za "resor gradskih infrastrukturnih projekata “. Jedan od tih
zamišljenih projekata, hvale vrijedan, je šetnica oko jezera Sabljaci. Da bi se bolje upoznao s projektom, Vukelja se je sastao s
projektantima s kojima je razmotrio detalje. Na slikama ispod teksta, možete vidjeti idejno rješenje šetnice,nvidikovca i mostića preko zaljeva. Idejno rješenje mostića izradio je direktor HE Gojak, Milan Sabljak. Zanimljivo je pri tome da je ovo, ako me pamćenje ne vara, valjda prva konkretna suradnja, barem na ovaj način, HDZ-a i SDP-a. Sabljaka i Vukelje. Pitam se s nadom, radi li se o nekim novim vjetrovima na političkoj sceni, koji bi u grad „dopuhali“ neku novu klimu suradnje i zajedničkih napora da Ogulin konačno zajednički učinimo gradom ugodnog življenja. Živi bili pa vidjeli.
Šetnica je inače planirana oko cijelog jezera a izvodit će se u etapama. Koliko bude love. Za prvu fazu šetnice u izradi je
aplikacija za EU fondove.Gradonačelnik Domitrović je na svoj fejsu napisao:
"Svrha šetnice je da turistima i građanima ponudi dodatne sadržaje i time ih privuče na Jezero što će dati dodatnog zamaha našem turizmu koji je prema svim pokazateljima u rastu i koji pokreće kotač našeg lokalnog gospodarstva“.
U želji za boljom i kvalitetnijom komunikacijom,gradonačelnik je pri tome pozvao građane koji imaju nekakve sugestije, prijedloge ili primjedbe, da ih slobodno mogu komentirati ili na bilo koji način dostaviti njemu, njegovim zamjenicima ili gradskim službenicima. Hade neka se čuje i glas naroda. Možda ćemo zajedno biti uspješniji.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Napisao sam ovaj tekst pred dugih sedam godina. Od tada, od šetnice koliko vidimo, ništa. Ili je možda izgrađena u nekoj drugoj dimenziji, pa je ne možemo ni vidjeti. To me podsjeća na ono, "da živimo bolje ali to ne primjećujemo". Malo petljanja s visoke i lokalne razine, neće nam škoditi.
Što se dogodio s tim hvalevrijednim zahvatom. Koliko znam, ona „papirnata“ strana je riješena. Imamo projekt, imamo potrebne dozvole, HEP kao vlasnik zemljišta kuda prolazi šetnica, dao je svoj blagoslov. A od šetnice još uvijek ništa. Gdje je stalo. Gdje je zapelo. Imaju li građani pravo znati kada će obećano, konačno biti i završeno.
Gospoda koja vladaju „gradom koji raste“, vole reći kako moja beznačajnost laže i manipulira. Ne gospodo, samo pitam. I ja i građani. Kao što se i pitamo kada će, nakon najave od prije pet godina, konačno krenuti sortirnica. I kada ćemo se k'o ljudi moći provesti uređenom ulicom A. Šenoe, čijih 300-tinjak metara, gradimo već četvrtu godinu. I kada će krenuti kanalizacija čini nastavak gradnje čekamo sedam godina. i kada će ....... Ništa ništa gospodo, samo pitam.
Photo by Grad Ogulin
2. 9. 2017.
Nebojša Magdić
“Strogo namjenska sredstva”, “plan komunalnih prioriteta”, “riješena sela” – sve to zvuči ozbiljno, dok ne pogledaš kroz prozor.
Žegar – srušena kuća i nešto proširenja.
Salopeki – grad se nadovezuje na ono što je ŽUC već ranije riješio.
Sebljevo?
Smitovo?
Lišćevka?
Lako je nabrajati. Lako je reći "to vam sve piše u planu".
Jer papir sve trpi – i tablice, i stavke, i prioritete.
Samo ne gradi.
A građani ne hodaju po tablicama – nego po rupama.
Zato ni Sabljaci nisu tema zbog novca – nego zbog obrasca.
Dvije kampanje, ista šetnica.
Isti projekt, ista dokumentacija, ista nula rezultata.
HEP dao suglasnost, zemljište jasno, sve riješeno – osim volje.
A kad se nešto pita – odmah se odgovara "pa to vam sve piše tamo negdje".
Tamo. Ovdje. Onda. Možda.
I tako se vrluda, i tako se vlada.
I to je taj problem.
Ne novac. Ne plan.
Nego to da se svaka konkretna kritika razvodni birokratskom poezijom.
I da se umjesto završetka – isporučuje objašnjenje.
Sabljaci nisu rekreacija.
Oni su ogledalo.
I ako ni jedan kružni projekt oko jezera ne možemo zaokružiti –
onda je jasno tko cijelo vrijeme hoda u krug.
"Kada vlast zna sve – osim završiti."
ambiciozan render, press objava s obećanjem, "uskoro krećemo", par papira... i tišina sedam godina.
Papir pod ruku, fejs status na zid i doviđenja – tako se kod nas često „završavaju“ projekti.
A zanimljivo je nešto drugo – sve ključne pretpostavke su tu:
projekt postoji,
dozvole su riješene,
zemljište je pod kontrolom HEP-a koji je dao suglasnost,
šetnica se već godinama spominje u strateškim dokumentima.
Pa što se čeka?
Zato se s pravom postavlja pitanje – je li problem u novcu, volji, ili jednostavno u nesposobnosti da se stvari dovedu do kraja?
Jer ako šetnica nije realizirana unatoč svim preduvjetima – kako da vjerujemo da će itko riješiti ozbiljnije stvari poput:
sortirnice (najavljivane od 2019.),
nastavka kanalizacije (na čekanju 7 godina),
300 metara ulice Augusta Šenoe (u izgradnji dulje nego što traje srednja škola).
I onda se pitamo zašto građani više ne vjeruju nikome. Ne radi se o cinizmu – već o zamoru materijala.
Zamoru od izjava, od PR-a, od „evo sad ćemo“, od nevidljivih rezultata, od krivnje koja je uvijek negdje drugdje – u ministarstvu, vremenu, projektu, naslijeđu, prošlim vlastima.
Ogulin ne treba novu šetnicu samo za vikend izlet – treba šetnicu kao dokaz da nešto što se obeća može biti i završeno.
Jer kad ni to ne možemo – onda je jasno zašto je povjerenje građana ispod razine vode u jezeru oko kojeg se više sanja nego hoda.
Vrijeme je da prestanemo crtati snove i konačno sagradimo nešto stvarno.
I tu dolazimo do srži problema:
u Ogulinu se ne upravlja – ovdje se glumi upravljanje.
Za svaki neizvršeni projekt postoji duga priča, izgovor, fotogalerija i status na društvenim mrežama.
Ali zato za rezultate – nema ničega.
Sedam godina za šetnicu oko jednog jezera? Pa to ni na Mjesecu ne bi trajalo toliko.
A istovremeno – grad troši desetke tisuća eura godišnje na vlastiti PR, na medije koji će ti objaviti „grad raste“ dok hodamo po rupama, i na oglašavanje po portalima gdje se sve pretvara u idilu dok ti ljudi na terenu mole da im netko sredi slivnik ili rasvjetu.
Ovo više nije nedostatak kapaciteta. Ovo je institucionalna parodija.
Koliko još puta ćemo gledati isti scenarij? – projekt se pompozno najavi, – ode u ladicu, – izvadi se opet pred izbore, – pa opet nestane.
Je li vam to strategija? Ili samo forma preživljavanja na vlasti?
Dok se građani pitaju gdje je šetnica, gdje je cesta, gdje je zona, gdje je sortirnica – gradska vlast uporno gura bajke i citate o "suradnji", "rastu" i "boljem sutra".
A ja bih, iskreno, radije da imamo danas.
Jer kako vjerovati u ozbiljan razvoj, kad je svaka ideja ovdje talac jednog čovjeka, jednog ega, jedne partije – i niza šutljivaca koji tapkaju po ramenima dok grad stagnira?
Ovo nije više pitanje jednog projekta. Ovo je pitanje vjerodostojnosti.
Ili ćete pokazati da znate završiti ono što ste obećali –
ili građani imaju pravo reći: "Dosta je."
I ne, šetnica oko Sabljaka nije samo pitanje rekreacije.
To je pitanje – može li Ogulin napokon napraviti jedan normalan projekt bez izgovora, bez prepucavanja i bez sedam godina čekanja?
Jer ako ne može – onda znamo tko (ni)je sposoban voditi grad.
Tko je to radio obračun??
Vidim da ti sve znaš, pa daj napiši tko je radio izračun tog vašeg etata koji god to .... značilo. Da pojednostavim koji je to vaš SDP-ovac iz Šumarije radio obračun prije i sada, napiši kako se zove, inicajale barem.
Sav ovaj igrokaz je samo još jedan dokaz trgovine žabara iz tzv. HDZ-a iz Karlovca, koji su prodali Ogulin, i Grumfa da se stari postupak dovršava po novom propisu, to nema nigdje i nikada osim kad se nekome pogoduje, što je više nego očito, a jadnu naivnu Anđelku Salopek su gurnuli u vatru, bolje rečeno vulkan, da izgori, jadna mora biti žrtveno janje, da kao glumi kandidata ili će dobiti nogu s mjesta ravnateljice, a i s posla što bi joj se desilo da je odbila, jer ako odbije bit će smijenjena kao i Rudančić iz Šumarije što je morao biti žrtvovan radi taštine šaraf majstora, a sve u skladu s dogovorom da se ne dira karlovac i županija od strane partije, a Ogulin od strane HDZ-a. A obračun etata vršio SDP-ovac onda i sada. Zanimljivo.
Pa opet mora potpisati fiktivni zračun da bi dobio 99 posto popusta, iliti tiket za istražni