Izbori bili, pa prošli. Nekako tiho, bez euforije, bez pretjeranih emocija. Ostvarilo se ono što su svi analitičari i sve ankete pokazivali.
HDZ je, ma koliko se sada njihovi čelnici opravdavali nekakvim neravnopravnim položajem spram ostalih stranaka, / nikako mi nije jasno što bi to zapravo trebalo značiti /, doživio žestok poraz. Dobili su jedan mandat više nego 2000., ali u koaliciji. Da te koalicije nije bilo, dobili bi najmanje mandata u svojoj povijesti. I u našoj Županiji, HDZ-u inače sklonoj sredini, SDP je sa svojim partnerima trijumfirao. Rezultat: Kukuriku 42 % i devet mandata, HDZ 22 %, gotovo jedanput manje, i četiri mandata.
Ogulin je pri tome, posebna priča. Punih 20 godina, Hrvatska demokratska zajednica, naš je grad s pravom smatrala svojom neosvojivom tvrđavom. Svojim vlasništvom. Redovite pobjede na parlamentarnim i lokalnim izborima, kod oporbe su već stvorile opasne frustracije, gotovo očaj, i samo zahvaljujući ogulinskom Robespierru, Ivanu Vukoviću, išlo se uporno dalje. Do pobjede. Do simboličkih ali važnih 400 glasova više. Išlo se uporno do pada ogulinske Bastilje.
Zašto je pala ?
U prvom redu zbog kolapsa HDZ-a na razini države. Afera za afrom, suđenje za suđenjem, punjenje Remetinca s do tada nedodirljivim, eminentnim uznicima. U Ogulinu, dobro se vidjelo, da stranački brod pušta na sve strane, a majstora da ga popravi i spasi od potonuća, ni u talonu. Živeći pod staklenim zvonom svoga zadovoljstva i privilegija, naši lokalni čelnici, dovoljni sami sebi, ni primjetili nisu sve veće nezadovoljstvo građana, čak i onih, do tada, njima najvjernijih. U vrijeme kada su mnogi visjeli na rubu siromaštva, umjesto u radna mjesta, gradska je vlast, ne znajući što bi sa svojevremeno punim proračunom i ne znajući bolje, poput pijanih milijunaša, ulagala u Potenkinova sela, tako da nam je grad izgledao „ izvana gladac, iznutra jadac“. Gradom su vladali argumentom snage, /glasački stroj-dizači ruku/, umjesto snagom argumenata.
U čemu su griješili.
Zaboravili su svoju bazu, zaboravili one čestite ljude iz 90., koji su ne kalkulirajući, svim srcem stali uz Hrvatsku demokratsku zajednicu. I bili prevareni. Zapustili su kompletno gospodarstvo, tako da su „šaptom pali“ nekadašnji giganti – DIP, Sintal, Ventilator, PKS, ....... koji su hranili Ogulin.
Sagradili su u Hrvatskoj jedinstvenu tenisku dvoranu, s dorskim ili korintskim stupom u sredini, kakve nema ni Split, grad Gorana Ivaniševića, pobjednika Wimbldona. Srušili su poput zadnjih vandala gradski park, bez da bi barem, onako demagoški, reda radi, zapitali građane što oni o tome misle. Ulupali su ogromne novce u poslovnu zonu koja ne posluje. Ušminkali su središte grada, valjda zbog toga, što se tu nalazi najveća ogulinska tvrtka – Zavod za zapošljavanje s preko 2000 nezaposlenih. Ostavili Bjelolasicu na cijedilu i 150 ljudi bacili u očaj. Lagali nas godinama kako će Ogulin obraniti od poplave, a još nisu riješili niti ono najosnovnije – imovinsko pravne odnose. Gradili su i grade enormno skup objekt Pučkog učilišta, radili bi skijalište jedinstveno u svijetu, na 300-400 metara nadmorske nizine, napravili su sprdnju oko otvaranja knjižnice i za to optužili, vidi ti njih, koga drugog, do li zločeste novinare. Krasio ih je nepotizam, bahatost, arogncija i ....... neznanje. Alfa i omega ovoga grada, župan Ivan Vučić, glumeći tolerantnog demokrata i pragmatičara, učinio je kardinaalnu grešku – pokušao je vladati bez tima, bez ekipe. Vladao je u pomoć grupe ljudi, kojima ne bih dao da vode ni najlošiji trećerazredni županijski nogometni klub. Rezultat svega, svima je vidljiv. Ogulin je postao grad u kome je lijepo roditi se i umrijeti, ali, u njemu je teško, sad već i gotovo nemoguće, živjeti. I zato su Ogulinci, i lijevi i desni, HDZ-u su okrenuli prst dolje. I pokazali im usput i „srednji prst“. Stoga, ako HDZ želi već na lokalnim izborima povratiti povjerenje građana, predstoji im krvava borba za, u "političkim bespućima,“ izgubljene glasove. Imaju li oni za to snage. Vučić je tu sam na vjetrometini, i bez obzira na svoju mudrost i snalažljivost i „selsku fiškaliju“, teško da nešto može učiniti. Priču si je uostalom, sam složio. Jer u HDZ-u na žalost ne mogu reči: I mi konja za trku imamo. Jer nemaju. Imaju samo nekoliko isluženih „političkih raga“, koje osim sebi i svojima, nikome ne koriste. Spasiti ih mogu samo „Kukurikavci“, ako budu kukurikali prerano, u krivom tonalitetu i u krivo vrijeme.
Ivan Vuković, 20 godina u oporbi. Budući šef HŽ-a ???????
Ivan Vučić - dobar izbornik, ali loša momčad i loši igrači, koje ni genijalni Mamić ne može prodati.
7.12.2011.
Nebojša Magdić