OVDJE RATA NIJE BILO

Za nedavna posjeta Karlovačkoj županji i Gradu Ogulinu, predsjedniku Josipoviću omaknula se izjava, koja je, duboko sam uvjeren, bila isključivo plod njegove mirotvorne i uljudbene retorike, te želja da uvijek gdje to može, spusti loptu na zemlju i na taj način ublažuje tenzije. Predsjednik je, ne odbijajući nikada novinare, ma o kako se osjetljivim temama radilo, nakon zatvorenog dijela sastanka, između ostalog rekao:

„ Čuo sam od predstavnika Grada i od predstavnika manjinskih institucija ovdje, da je bilo dobrih iskustava. Najvažnije, zajednička baština zajedničkog života je to što ovdje nije bilo rata, ovdje nije bilo oružanih sukoba kao što je nažalost bilo u drugim krajevima naše domovine…….“

„Ovdje nije bilo rata…….“

Predsjedniče. A djeca u podrumima, a oduzeto djetinjstvo, a par tisuća ljudi ovog kraja na bojišnici, u ratu, a mladost otrgnuta od prvih ljubavi i pokopana uz suze grada, a život bez smisla, bez perspektive i ....... kako onda „ovdje nije bilo rata“.

Koliko je majki i očeva, djece i supruga, braće, sestara, prijatelja, povrijeđeno ovakvom jednom neodmjerneom izjavom. Za koju predsjednik nije kriv. Kriv je jedino što je vjerovao u ono što su mu servirali. Iz neznanja, iz nesposobnosti ili…….

Zanimalo bi nas koji su to predstavnici Grada i manjinskih institucija, koji su obmanuli predsjednika u iznimno osjetljivoj temi. Jer nažalost, tragična je istina da je ogulinski kraj dao preko stotinu mladih života u Domovinskom ratu. I oko 450 ranjenih. I sada su oni, u jednoj olako datoj predsjedničkoj izjavi – jednostavno izbrisani. Pa kako to onda dragi predsjedniče „ovdje rata nije bilo“ ?.

Predsjednik naravno ne mora i ne može znati što se je tijekom rata događalo u svakom djeliću Hrvatske, ali si ne može dozvoliti ležernost nepoznavanja kraja u koji dolazi. Naravno da on osobno pri tome ne treba guglati po internetu, jer za taj posao ima hrpu i više nego dobro plaćenih savjetnika, koji su ovom prigodoim očito zakazali. A u Ogulinu su ga, uz brojno osiguranje pratili savjetnici Siniša Tatalović, Saša Parković i Patra Kuga. Niti oni, niti itko od „naših“ predstavnika Grada, nije našao za shodno da predsjednika ispravi. Da kaže da je pogriješio. Da je ovdje i  itekako bilo rata. I žrtava.

Pitam se, da li se je predsjedniku  prilikom posjeta Spomen sobe poginulih hrvatskih branitelja u Gradskom muzeju, možda upalila lampica. Jer kako to -  Spomen soba poginulih branitelja, u kraju u kome nije bilo rata. Fin, uljudan i ljubezan, kakav već je, predsjednik bi možda trebao jednom skinuti rukavice, prestati biti „fikus“, reagirati oštro u ovakvim slučajevima i okrenuti ploču kada su u pitanju razno razne savjetničke nespretnosti. Jer dan prije, u Vukovaru, kiksale su obavještajno-sigurnosne službe, previdjevši nemila događanja i nacionalnu sramotu. Predsjednik Josipović je izjavio da će o ovom kiksu tražiti detaljan izvještaj i raspravu. Možda bi to isto trebao učiniti i u ovom našem, ogulinskom slučaju. Jer što će ti savjetnici nego da te savjetuju. Točno. Istinito. Pošteno. A uz onih glavnih 16-17 savjetnika, još ih je čitava ergela s gotovo izmišljenim radnim mjestima i funkcijama. Ukupno njih – 74. Za koje mislim ni predsjednik ne zna što rade.

I na kraju, još jedna zanimljivost vezana za plejadu predsjednikovih savjetnika. Na početku njegova mandata otkriveno je kako niti jedan od ondašnjih 17-ak predstavljenih savjetnika novog predsjednika nije prošao sigurnosnu provjeru. Ne zbog toga jer predstavljaju opasnost za fizičku sigurnost predsjednika Josipovića, već zbog toga da se vidi jesu li  podobni za rad u državnoj službi. Podobni očito jesu. A sposobni ?. To je dilema koju danas svi mi plaćamo.

28. 11. 2013.

Nebojša Magdić