HALUDOVO - SAM SVOJ ČETNIK ! ! !

Kaj je sad ovo ?. Kakav je ovo naslov ? . Kaj je sad smislil ?. Opet neku bedastoću. Kad će taj dojt pameti. Pa jebli ga četnici.......Prošlo je rpa godin od rata, on opet mlati po nekakvi četniki.

Ej, lagano. Eeeeeej. Sustavi. Ma budite bez brige. Sve je u redu a naslov je provokativan, tek onako da se zainteresirate i nastavite čitati. A zapravo, sve ovo nema veze s Ogulinom. Ili, kada povučemo malu paralelu, ima. No o tome na kraju.

Za ovu priču koja nema veze s Ogulinom, „napeljal“ me Vlade Cindrić - Zvrčak, poznati ogulinski klavijaturista. Bio je član najbolje rock grupe u gradu. „Krug“ su se zvali. Znali su nastupati u disku u Želji, kada su me odobrovoljili, pa sam im dao termin. Sjećam se da je Jež bio briljantan solo gitarista, sada svira negdje u Njemačkoj, Vlade je svirao orgulje, a onda glazbom obišao pola Europe, Đimi bio pjevač, sada je informatičar u Koprivnici i ....... dalje se ne pamtim. Oni s boljim pamćenjem, mogu me dopunit. Dakle, Žvrčak je toga davnog ljeta, 1988. ili 89. godine svirao sa grupom profesionalaca u tada najekskluzivnijem naselju na Jadranu i u ovom dijelu Europe – Haludovu. U hotelu Palace. Vrhunac kapitalističkog bogatstva i raskoša u onda otužnom socijalističkom okruženju. U Haludovo su masovno dolazili svjetski bogatuni, jer to je tada bilo IN. Nešto poput Azurne obale. Ili Tenerifa. Dolazili „belosvjetski“ tipovi najskupljim automobilima, skupocjenim jahtama ili privatnim zrakoplovima na novootvorenu zračnu luku na Krku. Dolazili ciljano u Malinsku. U Haludovo. Odmah po otvrenju 1971. godine, tamo je boravio američki bizmismen i vlasnik magazina Penthouse, Bob Guccione sa svojih 60 zečica, koje su bile zadužene zabavljati elitu u kockarnici napravljenoj po modelu onih najluksuznijih u Las Vegasu. Guccione je kockarnicu i formalno otvorio. Teško je nabrojati svu tu raju koja je pohodila to „socijalističko čudo“. Spominjem samo, za nepovjerovat, Sadama Huseina, sa svojom svitom od 100-tinjak ljudi i švedskog premijera Olafa Palmea, te čitavu plejadu svjetski poznatih glumaca, sportaša, biznismena. E da ne zaboravim i socijalističke bogatune koji su pili i žderali i na kraju, samo potpisali naruđžbenicu. Točio se, kažu, Don Perignon u potocima, klopali jastozi i kavijar, gubile se u kockarnici basnoslovne svote novca. I u takav, James Bondovski milje, pozva mene Vlade Zvrčak da ga posjetim. Kao ono, da mi pokaže kako svijet izgleda. Bio sam toga ljeta u pet kilometara udaljenim Njivicama u kampu, i ajde, mislim si ja, da vidim i to čudo. Žena me jedva nagovorila da ne idem po običaju bos, kao, nije u redu ipak je to eksluziva i tako to. Par minuta vožnje i eto nas na parkiralištu pred Palaceom. Parkirane „pile“ da ti pamet stane. Porschei, Mercedesi, Jaguari. A ja u Stojadinu. Žutom. Hrđavom. S šarafcigerom zaglavljenim u vrata, da mi drži staklo. U trapericama. Poderanim. U „Starkama“. Nikad nisam patio od autoriteta. Jeblo se meni pa da si i predsjednik Amerike, ko te šljivi. Ali, ušavši u hotel, u jedan svijet meni nepoznat i stran, prvi puta u životu osjetio sam strahopoštovanje. Prema raskoši, blještavilu, bogatstvu. Noge mi upadaju u tepih do gležnja, po sredini zdanja monumentalno stubište kao iz „Dinastije“, s jedne i druge strane nekoliko šankova, polukružni, fururistički uređeni separei, sve u čudesnim staklenim stjenama i ogromnim kristalnim lusterima. Kao u bajci. Konobari u smokinzima, gosti kako koji, u poznatim svjetskim brenodvima – Gucci, Versase, Fendi, Laurent. Ja u Riflama s Ponterosa. Koja smo bili ekipa !!!

Sa stubišta ulaziš i ljetnu terasu. Sva u zelenilu. Pravi botanički vrt sa svim mogućim egzotičnim biljkama i drvećem. Onako pametan, prepoznao sam samo palme. U unutarnjem bezenu zaostali kupači, a na vanjskom elita ispija koktele. Na terasi diskretna glazba, plesni podij i „parada“ ocvalih Njemica s debelim zlatnim ogrlicama, ko Mike Francuz. Odatle, etaža niže, stube vade ravno na svjetski uređenu plažu. Odmah uz hotelsku terasu, nekoliko teniskih terena. Popili smo s Zvrčkom piće i briši doma. Dugo se nisam mogao oteti dojmu koji je taj čarobni svijet ostavio na mene. Luksuz i bogatstvo vladalo je tako gotovo 20 godina. Sve do poznate hrvatske priče i čuvene „hrvatske privatizacije“. Godinama su se mijenjali vlasnici da bi sada, barem koliko sam informiran, većinski vlasnik bio ruski magnat Ara Abramyan. No, on navodno zbog problema s papirima, ne može početi s obnovom. I tako godinama. Dubioza do dubioze. Sada je nekadašnji biser ili dragulj našeg turizma, idealno mjesto za snimanje horora ili nekog novog nastavka Pobješnjelog Maxa. Strahota. Sve pokradeno, devastirano, opljačkano, uništeno. I to pod nosom mještana i valjda, nekave policije. Naprosto ne nalazim riječi, kojima bi opisao sadašnje stanje. Zato se držim one, da fotografija govori više od tisuću riječi. Uostalom, pogledajte sami. Ovo nam nisu napravili četnici, koji su nam godinama bili idealni dežurni krivci. U malom pitoresknom mjestu Malinska, u Hrvatskom primorju, niti je bilo niti će biti četnika. Ovo smo učinili sami sebi. Parafraziram nekadašnji list Sam svoj majstor i kažem – Sam svoj četnik. Gledajte i uživajte.

HALUDOVO - APOCALYPSE NOW

 Polako i oprezno molim, nisu prepone za starije gospođe.

Ovdje je nekada bila recepcija

Lijepi separei. Što su Bogu skrivili da su se našli na meti vandala ?.

Razbi staklo, razbi.

Crvenkapica zalutala u šumi!!!!!!!

Možda u ovom zaraslom dvorcu, Trnoružica sniva Hrvatsku privatizacijsku priču.

Koji su se ovdje komadi kupali. Da ti pamet stane.

Još malo natjecanja u razbijanju stakla. Svaka čast, dobro obavljen posao.

Ovakav si bazen mislim napravit doma. Samo malo čišći.

Zažmirite i pokušajte si zamisliti kako se oko ovog bazena ispijaju kokteli.

Da vam pravo velim, imam dvi dražice u Rašću i jednu stelnicu, i puno bolje izgledaju nego nekadašnji hotel Palace, srce Haludova.

Dio kuhinje. Kakvi su se ovdje specijaliteti spremali.

Kakvi su komadi nekad ovdje "šetale" svoje guze. Da poludiš. I od guza i od svega što je ostalo od luksuza.

Koji mentalni sklop moraš imati, da bi učinio nešto ovako.

Netko je i duhovit.

Photo by Nešo Škorašnik

SABLJACI - OGULINSKO HALUDOVO

I sada se vraćam na početak teksta. Povlačim malu paralelu između Haludova i našeg restorana na Sabljacima. 1990. je godina. „Kapela“, taj nositelj ogulinskog ugostiteljstva je na koljenima. Radnici štrajkaju, ne zna se tko pije ko plaća. Gradska vlast, mrtva hladna, ne reagira. Javljaju se kupci, koji bi kupovali bez love. Zašto da ne, pa to je tih godina bio trend u Hrvatskoj, cijenu kojeg trenda i danas plaćamo. I u takvom političko – kriminalnom kolopletu događaja, u restoranu na Sabljacima, događa se „malo Haludovo“. U objektu malo po strani, izvan grada, bez nadzora i čuvara, horde kreću u pljačku. Odneseno je sve što se je moglo. Od namještaja do ugostiteljske opreme – kafe aparat, ledomat, ledenice, hladnjaci, dijelovi šanka, tanjuri, vilice, žlice, noževi, wc školjke , slavine, riječju, sve što se je moglo odnijeti. Četnici, pretpostavljam da su ti bili oni, jer ne bi valjda mi Hrvati sebi radili takve stvari, Bože sačuvaj, na kraju su počupali vodovodne i električne instalacije, čak i zidne pločice, i od nekad reprezentativnog objekta, ostala je reprezentativna pustoš i ruglo. I nikome ništa. Ujel vuk magare. Na sreću, nismo izuzetak. Čitava je Hrvatska po istom modelu opljačkana. Ah, ti četnici.

Nebojša Magdić

7.3.2012.

• Pret
• Sljedeće