ZIMA ZIMA A GDJE JE ?

Zimu sam uvijek obožavao. I zato mi žao što smo svojim nemarom poremetili prirodu, pomiješali godišnja doba, napravili totalnu zbrku da više ne znaš, hoće li sunce, kiša ili snijeg. Znanstvenici nešto prtljaju oko metana i ugljičnog dioksida, kao, ti staklenički plinovi stvorili su efekt staklenika pa se Zemlja zagrijava, drugi opet razloge ovoga što nam se događa s vremenom vide u promjeni sunčevih aktivnosti a neki opet tvrde da su razlog, klimatske promjene na Marsu. Što bilo da bilo, zima, onakvih kao nekad, u doba mog djetinjstva, više nama. Evo na ovaj Badnjak 14 stupnjeva u plusu. 20 na suncu. Sjedio na terasi u kratkom mudantama u klopao ribu. Umjesto da sam zameten snijegom. A  noćas, zadnji dan 2012. godine, snijega ni u talonu. Za prvi dan Nove, najavljuju južinu.  Nekadašnje su zime, bojim se, prošlo svršeno vrijeme.

A nekad bi bio najsretniji kada bi onako iznenada, tiho i gotovo nečujno, došao prvi snijeg. Stigao bi već negdje krajem studenoga ili početkom prosinca, i ostajao tamo, sve od konca ožujka. Kao iz onih ilustracija iz dječjih knjiga, prekrio bi pute a u hladnim zimskim noćima, samo bi treperila svjetla u malim oknima, u peći veselo pucketala vatra i svatko si je, uz malo mašte, mogao zamisliti kako Domaći skaču oko ognjišta. A na njima, kako naša Ivana piše, kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sive kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. Eeej, kakva su to bila djetinjstva…….Ujutro zaleđena okna, „sriž“ na njima a vani čarobna bjelina snijega. Doma smo imali svega – kobasica, čvaraka, porezbušta, šunke, masti, brašna,soli....... ma svega i nije ti bilo potrebe ići u ondašnji Konzum, Radničku, Martinu ili Srs po namirnice. Pripremljena su bila i drva i sav je posao bio ujutro nahraniti i napojiti blago. Iskidaš usku stazicu do štale i to je sve. A po prigradskim naseljima, gdje danas u svaki i najmanji kutak mora „zaviriti“ ralica, bile su bezbrojne uske prtine u snijegu do pasa. I svi bili zadovoljni. A hladnoća da i ne govorim. Najniža temperatura u Ogulinu izmjerena je u veljači 1956. godine, čak minus 28,5 stupnjeva. Ako si se golom rukom neoprezno uhvatio za kvaku, za nju bi se ruka jednostavno zalijepila. Najviše snijega napadalo je u ožujku 1955. godine – 118 centimatara.

Mi Žegarani, najprije bi se skijali na Škorašniku, onda na Krlencu a kada bi se malo usavršili, odlazili bi na Vučiće ili Kranjčevku. Tamo su Ferdo Uršan i Joso Špehar izvodili skijaške bravure na skijama s „binderima“ ili „kandahar“ vezovima, što je za nas klince bila čista znanstvena fantastika. Jer mi smo imali skije iz kućne radionice, s remenčićem u sredini, u koji si onda ugurao bakanžu. Štapovi su bili ljeskovi. Skafandera naravno nije bilo. Standardna oprema je bila – hlače špicerice, zimske vunene čarape, nekakva jakna i bakanđe s brukvicama. Na glavi vunena kapa s kuglicom na vrhu. Za utjehu, tako obučen, zlatne je medalje osvajao jedan od velikana alpskog skijanja, Žan Klod Kili ( ovo je po Lupusu ). Na Kranjčevki sam rijetko skijao jer sam do tamo imao osam kilometara kroz grad, u oba pravca. Na skijama.

Kad bi se Dobra zamrzla, na Jankovom jazu igrali smo nekakav improvizirani hokej a omiljena zabava bilo je klizanje današnjom Frankopanskom ulicom. Bilo je nekoliko sklizaljki od Hačka do kina a klizalo se i staro i mlado. Niz Sveti Jakov bilo je glavno sanjkalište. Rijetki su bili automobil a i oni zimi nisu baš mnogo vozili, i djeca su mirno mogla uživati u zimskim radostima.

Za razliku od danas,kada se čisti svaki puteljak, snijeg je čišćen samo u užem središtu. Čistio ga je Munja s konjima koji su vukli improviziranu ralicu. Mi klinci radosno bi posjedali po ralici da bi bila teža. Za visoka snijega, glavna je ulica izgledala kao veliki, čarobni, bijeli tunel. Kroz grad su se znali neki provesti na „kripi“ u koju su bili upregnuti konji. Ogrnuti u tople gunjeve malo su kružili ulicama, pravili se važni, da bi završili kod tete Kate Pepićke, na kuhanom vinu. Mi klinci, samo smo ih ljubomorno gledali.

Grudanje je i onda bila omiljena zabava. Ako ti se neka djevojčica posebno svidjela, za nju si pripremio posebne, što tvrđe grude. Tek kasnije sam shvatio da baš i nisu bile oduševljene takvim izljevima ljubavi. Nešto tvrdo da, ali ne gruda.

Danas se čovjek s nekom tihom nostalgijom sjeti tih dana djetinjstva, tog minulog doba, tih starih dobrih vremena. Živjelo se nekako mirnije, bez danas stalno prisutne presije gdje svi nekuda žure, nitko za nikoga nema vremena. A prije. Zapao snijeg. Pa kaj onda. Kako došal, tako će i projt. A dok ga ima, saberi prijatelje, peci police, reži špek i uživaj. A kada bi po završetku zimskih praznika došli u školu, često smo znali zateći gotovo prazan razred. Lička „Školica“ negdje zapela u snijegu, poput onog vlaka Mate Lovraka. Učenici-putnici nisu došli i ……. praznici na opću radost produljeni još za tjedan dana. I tako je bilo gotovo svake godine. Danas bi od toga napravili dramu a nekada je to bilo tako malo važno. Moram priznati. Radi sebe i svojih sjećanja a najviše radi klinaca, želim da se vrate te čarobne zime i ta prošla vremana. Da bi u njima zajedno mogli uživati.

Do tada, ostaju nam samo fotografije prvog ovogodišnje snijega s iznimno kratkim rokom trajanja. Bijaše par dana i odeeeee.

 UZ OVE LIJEPE ZIMSKE MOTIVE, SRETNA VAM I USPJEŠNA

NOVA 2013. GODINA

Vaš "Ogulin u srcu"

Klek slikan s gradskog nogometnog stadiona

 Klek - vječiti motiv 

Alpski ugođaj

 Marenićeva vikendica - idila ispod Krpela -

 Božićna i  novogodišnja drvca pod snijegom

 Krlenac u svojoj ljepoti

 Zrinski trg

Nekad su Frankopanskom kružile saonice s konjskom zapregom, klizali se klinci, sve prštalo od dječje radosti. Danas, gužva konjskih snaga pod haubama limenih ljubimaca, bez koji se ne možemo ni popišat.

 Zameten put na Skorašnik

 Vlakovi su kasnili već kod prvog snijega.

 Josica vrijedan po običaju. Uživa u zimskim radostima.

 Park izviđača

 Golubica pod snijegom

 Nekoliko dana kasnije, umjesto zimske idile, ovdje je bila poplava.

 Terasa Staroga grada, čeka toplija vremena.

 Zimska idila na jezeru u Ribarićima. Labudovi došli u goste županu. Čarobni trenutak "uhvatio" Zvonko Ranogajac.

 Gajeva ulica noću

 Frankopanska ulica - nogostup.

 Trg hrvatskih rodoljuba

 Novi most već je zašao u pubertet.

I to je to - još jednom, sretna Vam Nova

31. 12. 2012.

Nebojša Magdić

 Photo by Nešo - Škorašnik

• Pret
• Sljedeće