TJEDAN KOŠARKE. POČETAK.
.JPG)
Do sada sam na blogu „Ogulin u srcu“, pisao o nekim stvarima, s kojima sam se manje ili više bavio. O sviranju u grupi Tornado, o prvom discu u gradu, o utrkama koje sam vozio, o radiju gdje sam protratio o-ho-ho godina. Prije svega, nešto sam napisao i o košarci, ali negdje mi se taj tekst zagubilo u bespućima mog laptopa, i tek sam ga prije 3-4 dana, sasvim slučajno pronašao.
Dulji je to tekst, pa sam ga podijelio u nekoliko postova, što znači da vam, ako nemate ništa pametnije i ako se odlučite na avanturu čitanja, slijedi - TJEDAN KOŠARKE.
Nije mi bila namjera kronološki pratiti razvoj košarke u gradu, ulaziti u detalje, robovati datumima ili brojkama, a ni sa sjećanjem baš ne stojim najbolje. Prenosim dakle ono što osobno pamtim, a pomogli su mi u tome nekadašnji suigrači dr. Anton Stipetić – Toco, i Ivan Blažina. Prvi post sam već objavio ali ga ponavljam, da sve bude u jednoj cjelini.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pratim kako Miljan Vorkapić, sa svojom ekipom, uporno i marljivo radi na propagiranju košarke u našem gradu. Bez takvih ljudi koji sebe daju cilju koji su si zacrtali, ne bi bilo sporta. Na sreću, košarka sada ima Miljana. A prije njega imala je Rudolfa Salopeka i Duška Čurčića. Sa njima je košarka u Ogulinu, ozbiljno krenula.
Kraj je 50-ih godina. Nogomet je u gradu pod Klekom, sport broj jedan. Nogometaši NK „Jedinstva“ za nas klince, pravi heroji. Bili smo na svakoj utakmici i na treninzima. Nismo imali drugog posla. TV u povojima, jedan program. Reemitira se talijanski RAI 1. Nema kafića, nema diskaća, u „Kapelu“ ili „Tri palme“ gdje je bila glazba, klinci nisu mogli ni povirit. U novootvorenom kinu u redu se čeka na kupnju karata. I to je sve. A onda se nekim klincima i klinkama, dogodila košarka. Bivša država počela postizati zapažene rezultate. Dolazi vrijeme naših idola - Radivoja Korača, Ive Daneua, Josipa Pina Đerđe....... I sve to, odrazilo se i na Ogulin. Ondašnji Košarkaški savez Jugoslavije, čini sve na popularizaciji košarke. U Ogulin, kao instruktor i promotor dolazi Ladislav Demšar i priređuje školu košarke. U školama su nastavnici tjelesnog odabrali one koji su imali nešto smisla za sport, te su nekoliko dana išli u spomenutu basket školu.
60-ih godina nije bilo natjecateljskih razreda kao danas, već je postojala 1.YU liga , a kasnije druge dvije druge lige i to je bilo to. Sve ostalo svodilo se na neke turnire i prijateljske utakmice. Tek kasnije su došla Republičke liga, u kojoj je KK „Jedinstvo“, u svojim najboljim danima, uz zagrebačku Mladost, Trešnjevku i Medveščak, igrao glavnu ulogu.
Prije dolaska moje generacije, nitko nije ozbiljnije trenirao, već su košarku, uglavnom gimnazijalci, igrali onako skupljeni na brzinu. Najprije na „Školskom“ - igralištu kod škole I.B. Mažuranić, a zatim na „Crvenom“. Košarka tada, početkom 60-ih godina, u društvu postojećih ogulinskih klubova, postaje sve popularnija. Pokojni Rudolf Salopek „uhvatio“ se muške momčadi KK „Jedinstva“ a Duško Čurčić zadužen je za žene. Košarka se onako rekreativno igrala i prije, ali ja u ovoj priči, govorim o svojoj generaciji, koja je, neka mi dečki koji su kasnije igrali ne zamjere, bila najbolja u povijesti ogulinske košarke. Generacija, koja je, uz žensku ekipu, učinila košarku sportom broj jedan u gradu. A počeci su bili, za današnje pojmove, gotovo nestvarni. Igrali smo na lešu, na „Crvenom“ igralištu. Prije treninga nosili smo koševe na iscrtane dimenzije igrališta a kasnije ih vraćali da bi oslobodili prostor za rukometaše, mali nogomet a istom mjestu igrao se i tenis. Možete samo zamisliti kako je izgledalo kada bi pala kiša. Kožnata lopta ( plastične tada još nisu postojale ) natopila bi se vodom i bila teška par puta više od normalne težine. I kao takvu, voditi je između nastalih lokava, bila je prava umjetnost. Ali, nismo odustajali. Sanjali smo betonirano igralište. Međutim u to vrijeme, to je bila znanstvena fantastika. No ipak, tražeći uporno, našli smo privremeni izlaz- I ako taj privremeni izlaz, s današnjih pozicija izgleda baš smiješno. Naime, dvorište pošte bio je betonirano, i mi smo, uz dozvolu, znali i tamo trenirati. Ni malo jednostavan zadatak. Jer tamo nije bilo koševa, pa smo svoje, s „Crvenog“ igrališta, kroz grad nosili do pošte. Ni dan danas mi nije jasna takva volja, želja i upornost. A vidim da i današnji dečki sve to imaju. Jer imaju istu ljubav kao i mi – košarku.
Moje prvo „službeno“ natjecanje je bilo juniorsko prvensvo Hrvatske u Splitu. Računali smo da bi nešto mogli postići. Al' grdno smo se prevarili. Prva tekma bila nam je s domaćinom „Splitom“, koji je nakon par godina, na turniru upravo u Ogulinu, izborio plasman u I. Yu ligu kao Jugoplastika. Sve dalje je, što se tiče splitske košarke, povijest.
Istrčali dakle mi na teren. U nekim jadnim dresovima, Borovo šlapama. Žgoljavi, mršavi 15 godišnjaci. Nešto ko fol muljamo sa zagrijavanjem, pravimo se važni, izvodimo neke finte a nekolicina još nije znala ni trokorak. Kad odjednom netko vikne – smokva. I dok si rekal keks, pola momčadi na smokvi i u njedra trpa slatke plodove. Jedva nas je trener vratio na teren. Izlaze i domaćini. Dvometraša u životu nikad nismo vidjeli, kad se odjednom prvi pojavi Skansi. U par koraka pretrči igralište i zakuca svom snagom. Ni to nikad vidjeli nismo. Onda to isto radi i Prug. I još neki igrači. Zakucavaju lijevom, desnom, sa dvije ruke, zakucavaju iza leđa. Mi šokirani. Vilice nam se opustile. Tresemo se ko šibe na vodi. Trljamo oči. Gledamo i ne vjerujemo. Nitko od nas ne može skočiti ni do obruča, oni manji ni do mrežice, a ovi zakucavaju ko ludi. I da skratim. Već početkom drugog poluvremena nabili su nam stotku. Krajnji rezultat – katastrofa. Više ga i ne pamtim.
U finalu „Split“ je igrao s „Zadrom“. Domaćini su pobijedili ali im je kasnije prvo mjesto oduzeto jer su „švercali“ Ratu Tvrdića, koji je već bio prerastao juniorski staž. Mi smo bili, a što drugo, nego zadnji. Predzadnji su bili Riječani iz „Kvarnera“. Na kraju su, tješeći sebe i nas rekli: „Neka, doći će i naše vrijeme. Prvi se mačići u vodu bacaju“. A mi smo shvatili. Ako želimo igrati košarku, onda je trebamo naučiti.
Na gornjoj slici s lijeva na desno: trener Rude Salopek - Rumbek, drugoga ne poznam, zatim Mike Lovrić, Dadić Brozović, Špehar - Šiljo, Tomica Stipetić, Stipe Matijašić i Dražen Grgurić. Slikano u dvorani Sokolskog doma. Ex DTO Partizan.
Fotkica sa "Crvenog". Generacija prije moje. Malo je lošija sličica pa ne mogu prepoznati sve igrače. Koliko vidim, neki su igrali i bosi a vidim da je i kiša pala. Ali dečke ništa nije moglo iznenaditi.
Članak prof. Ivana Tomića u Večernjaku.
20. 3. 2023.
Nebojša Magdić
Kontakt e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Mozda da pojasnis kaj za tebe znaci bit najbolji.
Dobiti sto vise kosevi ili dati?
Nisam gledao Nesinu generaciju jer nisam ni mogao. Jos me nije bilo. Ali slusao sam mnogo o njima ipo pricama malo je tko mogao dobiti tekmu u Ogulinu. Valjda ce biti vise o svemu u narednim postovima.
Pa dobro. Malo sam pretjeral s tim koševima....... 120 koševa početkom drugog poluvremena !!! Ne bi baš išlo. Kud si me upravo tu ozbiljno shvatio. Čista licenca poetika.
Nakon novog posta biti će ti sve jasnije.
I ne napinji
dailly and obtain nice facts from here all the time.