TJEDAN KOŠARKE - II.

TJEDAN KOŠARKE - nastavak. Na slici stoje:

Miodrag Grgurić, Josip Lulić, Simo Vučinić, Mile Miljenović, Anton Stipetić, Veljko Wolf.

Donji red: Ivan Blažina, Nebojša Magdić, Milan Rodić, Jadranko Gerovac.

U tim prvim danima, igrali smo na „Crvenom“ a u jesen i zimu, u dvorani Društva za tjelesno odgoj - Partizan, današnji Sokolski dom. Svaki dan smo visili u dvorani, a za vrijeme praznika, od jutra do kasno u noć. U dvorani živjeli -  jeli i spavali.

Tu smo upoznali i čari zakucavnja. Pošto je koš bio montiran direktno na zid, u trokoraku smo se taj treći korak znali odraziti od zida, i zakucavati. Sjećam se da je Veljko Wolf (RIP) bio pravi umjetnik. Onako omanji, bio je i najspretniji i zakucavao s jednom rukom, sa dvije, iza leđa.

Onda se je klub malo organizirao. Dobili smo i predsjednika, poznatog društveno-političkog radnika. Sjećam se njegovog „bisera“ prilikom upoznavanja sa igračima. Onako demagoški, pohvalio je naš sportski angažman i rekao:
„Ja kada vas gledam, uživam kad vidim kako zabijate golove“. A mi igramo košarku. No dobro, nije bitno. Važan je bio njegov „poguranac“.

Dobili smo šlape Superge u kojima su igrali i reprezentativci Jugoslavije. Neprocjenjiva dragocjenost.  Bojali smo se igrati u njima da ih ne oštetimo. A onda, dobili i trenirke. Na kojima je pisalo „Jedinstvo“ a na leđima ime sponzora - TP „Zvijezda“. To je bila novina u gradu. Nitko to nije imao. Prvih smo dana spavali u njima i nosili ih u školu, preponosni i puni sebe, u svojim očima nekako posebno važni.

Ozbiljnije je košarka krenula izgradnjom vanjskog igrališta 1962. godine, kod Doma željezničara. Na to je mjestu 1924. proradila prva električna centrala na ugalj.

U to vrijeme, 60-ih godina, nije bilo natjecateljskih razreda kao danas, već je postojala  1.YU liga , pa onda kasnije, koliko me sjećanje ne vara, dvije druge lige, i gotovo. Sve ostalo se svodilo na neke turnire, sletove i prijateljske utakmice. Tek kasnije došla je u Hrvatskoj Republička liga, u kojoj  je KK „Jedinstvo“, u onim svojim najboljim danima,  uz zagrebačku Mladost, Trešnjevku i Medveščak, igrao glavnu ulogu.

Prije toga smo igrali, ne pamtim više kakvu ligu.  Čini mi  sada, nekakvu čudnu ligu. Recimo u Poreču, dvorana je bila tako mala, da smo iz zajebancije rekli: „Tko puca bliže od centra, dobiva vritnjak“. I pucajući tako, i igrajući s drugom postavom, pobjeda nije dolazila u pitanje.

Tada je u tom rangu natjecanja bio i Gospić. Imali su, tako su bar govorili, najboljeg igrača Like. Mislim, Devčić se zvao. Dali smo im 30-40 koševa razlike. Oni ispali, mi otišli dalje.

I onda kreće nešto ozbiljnije. Tih godina KK Jedinstvo natječe se u Hrvatskoj košarkaškoj ligi - zapad, koja je tada, drugi rang natjecanja, odmah iza jugoslavenske I. košarkaške lige. Košarka je polako Ogulincima ušla pod kožu. Na svim važnijim utakmicama, stadion je bio „pun k'o čep“. Igrali smo u „trokutu“ od Pule, do Vukovara i Šibenika. U Šibeniku je bilo uvijek najteže. Morao si igrati protiv domaće mončadi, protiv sudaca, protiv zapisničkog stola.

1967/68.  bila je vrhunac moje generacije. Bila je to do zadnjeg trenutka neizvjesna borba za prvaka Hrvatske lige – zapad. Izdvojila se četvorka najboljih. Tri zagrebačka kluba – Mladost, Trešnjevka i Medvešćak, i Jedinstvo Ogulin. Favorit je bila momčad Mladosti, u kojoj je igrala prva petorka juniorskih reprezentativaca Hrvatske. U Mladosti su igrale i dvije legende hrvatske i jugoslavenske košarke. Nikola Plećaš, koji je kasnije prešao u Lokomovtivu / Cibonu / a s Ratom Tvrdićem proglašen za najboljeg beka Europe. I Damir Šolman, koji je prešao iz Mladosti prešao u Split / Jugoplastiku/ i proglašen je za najbolje krilo Europe. Šolman i Plečaš bili su i članovi prve petorke reprezentacije Jugoslavije, koja je u Ljubljani 1970. postala svjetski prvak.

E sada, igrati protiv momčadi, u kojoj su igrači europskog kapaciteta, i svjetski prvaci, i pobjediti je, bila je velika stvar. Rezultat naravno ne pamtim, ali se sjećam, da smo se poslije tekme u „Kapeli“ našli s Plećašem, koji je kukao zbog izgubljene utakmice, tvrdeći da smo ih dobili zahvaljujući frenetičnoj publici.

U nastavku prvenstva Medvešćak je posustao i stvorio se začarani krug - Jedinstvo, Trešnjevka i Mladost. Mi imali dva boda fore a u zadnjoj utakmici u Karlovcu, sramotno smo pokradeni i izgubili tekmu. Pamćenje mi je slaba strana,  ali Toco mi reče, da nam je sudio karlovački sudački par Pšeničnik – Zahratka koji su nam sramno uzeli pobjedu.

No na kraju, ipak smo bili prvi, jer su bili u pitanju međusobni susreti.  Po tome, mi smo imali 6 bodova. Pobijedili smo Trešnjevku u Ogulinu i u Zagrebu, i Mladost u Ogulinu. Isti broj bodova imala je i Mladost koja je dva puta pobijedila Trešnjevku i jednom nas.  Toco i ja, onako iz zajebancije, odnesli smo sliku momčadi KK „Jedinstva“ u ondašnji Košarkaški savez Hrvatske, s posvetom – PRVACI HRVATSKE. Ali ne lezi vraže. U ondašnjem Košarkaškom savezu Hrvatske, u hodu su promijenili pravila i rekli: Ne igra međusobni susret, već koš razlika. I ostadosmo bez titule. Samo, da bude jasnije, glavni lik u to vrijeme u košarkaškom savezu, prezivao se MAMIĆ.

A što da vam dalje objašnjavam.

Zakucavanje. Odraz od zida... 

Ovako je izgledalo na svim važnijim tekmama.

 Nisam siguran, ali mislim da je ovo momčad Trešnjevke. 

KK Jedinstvo do lijeva na desno u bijelim dresovima stoje: M. Grgurić, S. Vučinić, A. Stipetić, M. Rodić, M.Miljenović i I. Blažina.

Donji red: J. Lulić, N. Magdić, V. Wolf, J. Gerovac.

21. 3. 2023.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće