TJEDAN KOŠARKE III. - VJERNA PUBLIKA.
.JPG)
Početkom 60-ih godina, u bivšoj državi, košarka je polako postajala sve popularnija. Radivoje Korać, Ivo Daneu, Josip-Pino Đerđa, bili su već prave zvijezde. Zahvaljujući entuzijastima Rudolfu Salopeku i Dušku Ćurčiću, košarka je ozbiljno krenula i u Ogulinu, tako da je neko vrijeme, uz nedodirljivi nogomet, bila sport broj jedan u gradu.
Dolazile momčadi iz Rusije, pa reprezentacija Nigerije, pa jugo prvoligaši. Na utakmice muške i ženske momčadi dolazilo je sve više publike, tako da je stadion često bio krcat, do zadnjeg mjesta. Isto tako i kod naše lokalne, „Ljetne lige“.
Koliko je publika živjela s nama, dovoljno govori zanimljiv podatak, pomalo bizaran, da su navijači znali na željezničkoj stanici čekati Riječanina Josipa Lulića – Lunju, koji je dolazio iz Rijeke igrati za nas, i na ramenima ga nositi u „Kapelu“ na spavanje. Lunjo je inače bio juniorski reprezentativac Hrvatske, igrao u riječkom „Kvarneru“, pa prešao u „Kozalu“. Mi tu „Kozalu“ nakantali doma, i za nagradu, išli „Mikanu“ na večeru. Došli i dečki iz Kozale. Nakon večere, uzeo Đuđa gitaru, Robi-Rubi (Keser) violinu, i udri pjesmu. Mi smo inače, što mi danas izgleda nekako bedasto, stalno pjevali. I prije tekme, i poslije, i na treningu, i u parku, ma svuda. Lunjo se dignul i došao za naš stol, sa nama pjevao. Inače, s Miodragom Grgurićem – Grgom, Lunjo je znao u Zagrebu haklati, jer su bili na istom faksu. Grga ga je pozvao da nam se pridruži a i on je imao želju da dođe u Ogulin, u „Jedinstvo“. Uz pjesmu je pao dogovor. Lunjo došao i završio na ramenima navijača.
Publika nas je jednostavno voljela. Tako sam jednom prilikom, u susretu momčadi Pule izazvao incident. Trčeći u kontru, neki mi je momak podmetnuo nogu, tako da sam dosta nezgodno pao. Dignuo se, i onako „sportski“, otvorenom šakom, pogodio momka u glavu. Bilo je i malo krvi. Tada se s klupe Puljana diže onako masivni tip, pamtim ga dobro, Đani Jovanović se zvao, i krene na mene. Moji se ukipili na mjestu, samo promatraju a ja kamo ... bjež u publiku. Na sigurno. Kao po dogovoru, navijači mi otvaraju „tunel“ i odmah ga zatvaraju, tako da je Jovanović naletio na neprobojan bedem, a najprije na šaku našeg vjernog navijača, Ivice Košenskog. Za taj „nestašluk“, dobio sam pauzu od pola godine.
Momčad iz SSSR-a - Alma Ata. Ja sam bio vidovit i znao što će se događati, pa sam već onda Rusima udario sankcije i nisam nastupio.
Godina naravno ne znam koja je ali momčad znam. Zadar.
U gornjem redu, s lijeva na desno: A. Stipetić-Toco, I. Stipetić-Cilinadar, Mile Miljenović, Nebojša Magdić, Simo Vučini, košarkaška legenda Krešo Čosić i I. Miše.
Donji red: Kupršanin, Klarić, Wolf.
Rezultat tekme ne znam ali koliko se sjećam, bila je mala razlika. Za Zadar, naravno.
Ja u prvom planu. Ma vidi ti te mišiće. Kakva sam bil mrcina, ne mogu verovat.
J. Luluć-Lunjo, Riječanin na privremenom radu u KK "Jedinstvo" u Ogulinu.
22. 3. 2023.
Nebojša Magdić
Kontakt e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Je.
Kosarka je spala na razini drzave na niske grane pa je za ocekivati da je situacija ista svuda. Gledam ovu zadnju sliku.
Daj molim te reci koliko si kila imao tada. Ako nije tajna.
I drugo. Zasto nisi igrao protiv crnaca. Rasisto jedan
Vidiš nimam pojma zač nisam igral. Valjda sam imal seno na Skorašniku...
A pobježe ja u publiku, jer je ovaj Jovanović, koji je vjerovatno prominenio ime, kao Šprajc prezime, bio onako ojači, a ja ko kostur od 70 kg. pa kaj je sigurno, sigurno je.