EKONOMISTI PRVA GENERACIJA. 60 GODINA MATURE.

Prošli tjedan, prva generacija ogulinske Ekonomske škole, proslavila je 60 godina od polaganja mature. Ovo je mala pričica o tim dragim ljudima, koji se svaka godine okupljaju u povodu svoga ispita zrelosti. 

Godina je 1960. Bilo tada, svega i svačega. Evo recimo, osnovani su Beatelsi, Boris Dvornik počinje veliku karijeru filmom „Deveti krug“,  u bivšoj državi ima otprilike 20.000 TV-prijemnika. Sada, u vrijeme interneta i društvenih mreža, malo nam je čudno što je u to vrijeme omiljena zabava bila radio, kino, plesnjaci i koncerti zabavne i narodne glazbe.

Održan je prvi Splitski festival, a Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, na Opatijskom festivalu, pobjeđuje Đorđe Marjanović. Nogometna reprezentacija Jugoslavije osvaja te godine zlatnu medalju na Olimpijadi u  Rimu.

U Ogulinu već godinu dana radi novo kino, u jednoj od najljepših i najmodernijih dvorana u bivšoj državi.

Godinu prije počinje s radom i HE Gojak i dobivamo „Ogulinsko more“ – jezero Sabljaci. I manji Bukovnik.

DIP je najveća firma, zapošljava 2,5 tisuće radnika i radi punom parom.

Vrijeme je to kada kose postaju duže, a suknje, na radost muške populacije, kraće.

I upravo te, 1960. godine,  u Ogulinu se upisuje prva generacija ekonomista. Zbog potrebe gospodarstva i sa željom da se mladim Ogulincima osigura školovanje u njihovu gradu, odlukom tadašnje vlasti osniva se Ekonomska škola. U prvoj nastavnoj godini, upisano je u tri razreda, 124 učenika – dva „putnička“ razreda i jedan „gradski“ a prvi direktor bio je Nikola Crnković.

Za početak, mladi ekonomisti klupe „glancaju“ u zgradi bivše Gimnazije, sada OŠ Ivane Brlić – Mažuranić.

Već drugi razred ( 1961/62 ) sele u novoizgrađenu zgradu, koju dijele s gimnazijalcima.

Nakon toga, torbe pod ruke, i ponovno se sele, da bi treći i četvrti razred završili u zgradi gdje je danas smještena Policijska postaja.

Tu, 1964. godine, maturira  prva generacija ogulinskih ekonomista. Od upisana 124 učenika, maturira ih samo 43. Valjda su tada i pitanju bili daleko stroži kriteriji nego danas.

Razrednik IV-a razreda bio je profesor  Vjekoslav Petrić a IV-b razreda, prof. Mario Payerl. Direktor je tada bio Miro Dinter.

I od tih dana, prohujalo je punih 60 godina. Neki mi kažu – prošlo kao treptaj oka. Kao da je bilo jučer. Jer još sada su, i ako pritisnuti godinama, oni isti razigrani momci i djevojke, sa svojim sjećanjima na grad, školu, prve ljubavi.

I profesore pamte, kao da još stoje pred njima. Štovali su njihovo znanje. Štovali su trud koji su ulagali da ih usmjere na pravi put. Puno su im ti dragi „profači“ davali, ali su i puno od njih tražili.

I nakon ispita zrelosti, razletjeli se u neke druge prostore. U neke nove živote. Putevi ih, kao rakovu djecu, odveli na sve strane. Ali veza, ona neraskidiva veza sa tim školskim danima, uvijek ih vraćala u njihov grad. Da proslave dan, kada su postali ljudi sa svojim zanimanjem.

Kada su se pred 10 godina okupili da obilježe 50. obljetnicu mature, zaključili su, da nema više ciklusa sastajanja od 5 ili 10 godina. Za tako nešto, više nema dovoljno vremena. Biologija radi svoje. I zato se od tada, sastaju svake godine. Tako i ove, kada su proslavili 60 godina od ispita zrelosti. Okupiše se njih 14 pred nekadašnjim kinom.

Pali zagrljaji, poljupci, priče već ispričane prošlih godina ali, da se ne zaboravi, valja  ih stalno ponavljati. Sve dok budu dolazili. I dok ih bude bilo.

Posjetili su na vječnim počivalištima i one koji su krenuli nebeskim putevima. Položili im na grob svakome po ružu  i upalili svijeće. Na ogulinskim grobljima počivaju im kolege: Damir Domitrović, Josip Magdić, Ivica Puškarić, Bernarda Jurković Tironi, Vladimir Belančić i Miloš Vujnović.

U Ogulinu počivaju i neki njihovi strogi, ali dobri i dragi pofesori: Stanislav Mavrinac, Ivan Tomić, Ivan Jurjević i Milivoj Turković – Cicko.

I onda su, u hotelu Frankopan, (za njihovih školskih dana, to bijaše hotel Kapela), sjeli i prepustili se sjećanjima. Uz čašicu pića, i čašica razgovora.  O malim mirovinama, o bolestima koje ih uporno ali vjerno prate, malo priča o prošlim vremenima, o unucima, a bome i o praunucima, o još toliko sitnih stvari koje čine život.

A onda onako lagano, istiha, i pjesma je pala. Sjetili se tako naši maturanti nekih dragih napjeva i pustili glasnicama da ih pjesmom vrate u neka daleka vremena. Vremena mladosti, i radosti.

I na kraju, kao i na početku - zagrljaji starih prijatelja, poljupci za oproštaj i ono obvezno – vidimo se i druge godine. Jer kako kažu: „Idu danci kao sanci, a godišta kao ništa“.

A godišta ipak, lagano prolaze.

Prvi red s lijeva -  Milka Bertovic Brckan, Marija Ceranić Kolić, Neda Porubić Jaksić, Marija Rajnović Višnjić, Mira Brajdić Lovrić, Marija Sertić Ožbolt i Marija Bertović Škvorc. Drugi red Manda Salopek, Milka Turkalj Buzolić, Ivica Maljevac, Milka Pauković Ćehulić, Ivica Belobrajdić, Ivan Malnar i Emil Crnković.

 

 

 Ovakve zajedničke slike maturanata, uvijek su bila izložene u izlogu knjižara u ulica 1. maja, sada Frankopanskoj.

 

 

Ekipa mala,al' je pisma pala: "Sve ptičice iz gore, spustile se na more. Samo jedna ostala, koja nam je pjevala, koja nam je pjevala, o našoj ljubavi......."

 

Nisam iz Ekonomske, pa ne poznam sve profače. Ali neke znam. Prvi s lijeva Ivan Tomić, do njega je prof. Mario Payerl. Onda trojicu ne poznam a iza njih su Miro Dinter, Vjekoslav Petrić i Stanislav Mavrinac. Ako poznate ovu trojicu, dodajte imena. Hvala.

 

Ispred Ekonomske škole, u kojoj je sada Policijska postaja

 

 

21. 7. 2024.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće