POTEMKINOVO SELO

Pred nešto više od 10-ak dana, napisao sam mali postić skromnih kvaliteta, kakva je i uostalom moja malenkost. I naslovio ga – U gradu proljeće. Ne znajući bolje i pametnije, naslovih ga tako, onako iz duše, potaknut rađanjem pramaljeća, kako bi pjesnik rekao. I ničim izazvan, tek najboljim namjerama, pohvalih malo i ljude koji vode ovaj grad i koji su eto, iz ljubavi prema njemu, i sami malo pridonijeli da nam lijepše izgleda. I sve sam ilustrirao slikama prirode i središta grada, čijim izgledom možemo biti ponosni.

Ali, ....... jebo te, pa zar ja baš moram ubaciti uvijek taj „ ali „. Zar ne može bez njega. E ne može. Dakle, središtem grada možemo stvarno biti ponosni, ali, skrenimo iz glavne ulice samo 30-40 metara na jednu ili drugu stranu, vidjeti ćemo drugu stranu medalje. Nešto manje lijepo, ono što na sreću putnik koji prolazi kroz Ogulin, neće primjetiti. Njemu će grad kroz koji je protutnjio poput vihora, ostati u lijepom sjećanju. Fasadica simo, fasadica tamo, gradski park s vodoskokom, cvijeće na sve strane, drevna kula i moderan trg pred njom, ma divota jedna. A mi ćemo vidjeti ono što ustvari dobro znamo. A znamo da nam je grad klasično Potemkinovo selo. Ili što bi narodski rekli: Izvana gladac, iznutra jadac. Vjerujem da će i vas koji živite s ovim gradom, dišete poput njega i volite ga, iznenaditi neke od fotki koje sam zabilježio u trenucima dokolice šetajući besposlen ulicama. I da podsjetim, sve ovo što slijedi, nije negdje u nekoj dalekoj pripizdini, već u strogom centru. Našega grada. Ružno i žalosno.

Ova „umjetnička“ tvorevina, od glavne, Frankopanske ulice, udaljena je svega 30-ak metara. Tu su nekada živjeli tajnik Crvenog krića Stanko Lisac i njegova gospođa, prosvjetna radnica Barbara. Sada na ovo nemam komentara. Samo dva velika minusa. Jedan onim građanima koji ni ne zaslužuju da se tako zovu i koji su izgradili ovu tvorevinu, i drugi minus gradskim vlastima i njihovim institucijama, koje su dozvolile takvu sliku u samom središtu. Radi li netko u ovom gradu svoj posao za koji je plaćen.

Znate li gdje je ovo. Kliknite na sliku, bolje se vidi. Paaa, može biti neko zapušteno selo. Nije. Onda su to neke potleušice na kraju grada. Nisu. Pa dobro kaj je onda. Kako kaj. Jeste li slijepi. Pa staro tenisko igralište, opet naravno u središtu grada. Ne možete vjerovati. Vjerujte. Slika ne laže. Ispod zelene trave krije se teniska podloga na kojoj su nekada, prava gospoda tenis igrala - dr. Krstić, g. Bognar, svi današnji teniski učitelji a prve poteze bijelog sporta učila je i legendarna ogulinska tenisačica, Gordana Ban. Sada je tamo čista strava. Kažu da g. Vilko Brlet ljeti kosi travu jer se boji da mu zmije kao prvom susjedu, ne užu u kuću. Da čovjek ne povjeruje. U nekom bi normalnijem gradu učinili sve da održe teren na tako atraktivnoj lokaciji a kod nas on je pretvoren u tužan spomenik našeg nemara. Evo još dva motiva jednog zaboravljenog sportskog objekta.

Sigurno će se neki bivši tenisači prisjetiti gdje su učili prve teniske korake.

Tko je kriv ?

A znate li gdje je ovo na donjoj slici?. Gruntate malo, nešto vam je poznato ali ne ide. Sada već znate da je u samom središtu ali gdje bi to moglo biti. ??????? Da vas oslobodim dileme. Riječ je o nekad popularnom „Crvenom igralištu“, na kome su generacije ogulinskih učenika i haklera, provodili dane. Još i sada vidim malonogomatnog Mozarta Dubu, "kralja Crvenog", kako poput pravog sportskog umjetnika tu žonglira i stvara čuda s loptom. Pravi čarobnjak. Sada je „Crveno“ još jedno ruglo ovoga grada. Potrgane ograde, koševi bez obruča, smeće na sve strane. Jedan veliki minus svima, koliko ih ima.

Možete misliti koliko dugo ovdje stoji ova hrpa smeća, kad se je već dobrano i trava uhvatila.

Ja nemam komentara, a vi ?

Još jedna ogulinska sportska legenda - čuveno Školsko igralište. Pamtim ko dječarac kada se tu rađala ogulinska košarka. Sportska legenda Jura Katalinić i njegovi šulkolege pokazivali su na prašnjavom terenu kako se igra taj u gradu, novi sport. Mi klinci gledali pozorno i kasnije od košarke napravili gradsku atrakciju. I dobrano nadmašili učitelje. Danas tu ni K od košarke. Koševi doduše postoje ali već godinama bez obruča. Ne znam kome je dano na upravljanje - ili OŠ I.B. Mažuranić ili OTŠ-u. Tek, loši su gospodari.

Nema obruča a da je barem mrežica.......

A gdje bi ovo moglo biti. E to nije u centru. Ne može biti. E može. Ulica je V. Nazora, preko puta Madigove Poljoprivredne apoteke a u "čarobnom" kanjonu Dobre. Ovaj artefakt star je preko 30 godina i zadatak mu je bio da sakuplja otpadne vode i fekalije iz objekata bivše JNA, Trokatnice, Robne kuće. I to sve ravno, kamo li nego u kanjon Dobre. Doduše, predviđeno je da se tu ugradi prečistač što nikada nije učinjeno, tako da sada ljeti, smrdi na potezu od mosta do Elektre. To su nam još „komunjare“ uvalile a mi nježno njegujemo. A Bože sačuvaj.

 Ovak "pročistač" udaljen je metar od ulice. Lijepa slika zar ne.

"Pročistač" ne drži vodu. Ali zato smrdi tako da tamošnji stanari danima ne otvaraju prozore.

Kada smo već tu gdje jesmo, onda u blizini evo i detalja sa Zrinskog trga. Zrinski trg, Bože kako to gordo zvuči a kako jadno izgleda. Rupa na rupi, tek ostaci nekadašnjeg asfalta i "pišalnik" za gradske pse. Posramimo se malo.

Jesu li Zrinski zavrijedili nešto bolje osim ove sprdnje od trga ?

Zar baš ja moram ukazati na ovaj detalj iznad kanjona Dobre. Sistem, pišam i serem u Dobru. Zar nije netko plaćen da to uoči i riješi problem. Jest, malo morgen.

Čarobna cijev da nebi govna slučajno zalutala.

 U ovom gradu, neodgovorni vozači zaštićeni su poput medvjeda. Parkiraju gdje tko poželi – na zelenim površinama, u pola zavoja, na pločniku.......kako kome odgovara. Policija naša hrvatska, ko kruh dobra, gleda im kroz prste. Pa svi smo si mi svoji. Do kada ta razarajuća filozofija?.

Samo malo da skoknem u ljekarnu. Ma daj.

Vidi ga. Ovaj je sigurno oslobodio grad.

E sada se ti provuci. Ili se spusti na cestu da te auto pobere.

Zelena površina na Sabljacima, omiljeno parkiralište ogulinskih vozača i ljubitelja prirode.

Drugi dio priče o uređenju grada je završen. Kaže se da narod ima vlast kakvu zaslužuje. Pa dobro. Ako smo već to zaslužili, bili bi barem sretniji da ta vlast konačno počne i funkcionirati kao pravna država, da poput pravih vlasnika čuva svoju imovinu i vodi brigu o njoj, da pokrene svoje institucije, da konačno počne kažnjavati primitivce koji uništavaju grad, da zgrabi već jednom za jaja one koji toleriraju postupke ovih primitivaca i ne rade posao za koji su plaćeni, da učini još niz stvari i dokaže da joj je Ogulin u srcu. No okrenimo pilu. Kažem da i vlast ima svoj krimen. Ima narod kakav zaslužuje. A kakav smo mi to narod ?. Pogledajte i pročitajte za 10 dana. Pozdrav.

 19. 4. 2012.

Nebojša Magdić

 Photo by Nešo - Škorašnik

• Pret
• Sljedeće