BJELOLASICA - KONAČNI KRAJ ?

Srijeda - vrijeme 9, 49 h.

Priča o HRVATSKOM olimpijskom centru bliži se kraju. Ono što je „doba mraka“ iznjedrilo u krilu čarobne Bjelolasice, dolaskom toliko očekivanog „svjetla“, ode u krasni k…c.

NASTAVK SLIJEDI POPODNE NAKON KAJ OBAJDEM PLAC, STARI GRAD, UPLATIM LOTO I OBAVIM JOŠ NEKE POSLIĆE.

Još uvijek srijeda - vrijeme 14,00

Po povratku iz grada, zatekao sam sranje. Pod težinom velikog snijega, popustila je moja nelegalizirana nadstrešnica. Pošto po mojem  "Planu 21", koga su sastavili eminentni stručnjaci iz Žegara i Vučića, ta nedstrešnica ima prioritet, post o Bjelolasici će morati malo pričekati.

Srijeda još traje - vrijeme 19,00.

Sanirana nadstrešnica. Projektanti tuženi zbog loše obavljenog posla. Mad Maks nije kriv.

Četvrtak, 7,49 h.

Dizanje, nema pranja zima je, doručak, malo interneta i u 9,oo kidanje snijega. Nadam se da ću po završenom poslu dovršiti i započeti post.

Za Vica: ne mogu staviti novi vic jer to ne kužim. Čekam da dojde Pepino Hose - Josip i da mi to napravi.

Četvrtak - vrijeme 13,oo

....... evo uhvatih vremena da onako na brzinu napišem post. Toliko sam do sada pisao o Bjelolasici, da u roman ne bi stalo. Uglavnom, uzalud. Kao da pišam uz vjetar. Ali barem sam pokušao. Č I T A J T E.

------------------------------------------------------------------------------------------

Priča o HRVATSKOM olimpijskom centru bliži se kraju. Ono što je „doba mraka“ iznjedrilo u krilu čarobne Bjelolasice, dolaskom toliko očekivanog „svjetla“, ode u krasni k…c. Bjelolasica je zatvorila svoja vrata.

A sve je počelo tako lijepo. Nakon što su godinama vrijedni ogulinski skijaši i planinari na velika zvona propagirali Bjelolasicu, obavljena su opsežna istraživanja koja su tu lokaciju potvrdila kao najpovoljniju za izgradnju republičkog skijaškog centra. Iza svega stala je država, odnosno SRH. Prvi direktor Bjelolasice u izgradnji, Drago Salopek, sada s nebeskih skijališta sigurno uz puno tuge promatra opće rasulo Bjelolasice u koju je bio naprosto zaljubljen. Bez njega mi izmiču mnogi detalji, od financiranja do same izgradnje. Tek da spomenem da su posao oko žičara izvodili radnici sarajevskog Energoinvesta, a da je prvi puta žičara proradila 83. godine. Hotelsko naselje Vrelo gradili su Novotehna Karlovac i naša Izgradnja. Veliku pomoć u svemu pružao je Generalturist. Svečano otvorenje naselja bilo je 16. prosinca 1986. godine uz nazočnost predsjednika Sabora, Anđelka Runjića.

Konobar Pišta, Dalmoš na 50-godišnjem privremenom radu u Ogulinu, sjeća se tih prvih dana. Kada je žičara proradila, moralo se skijašima osigurati topli obrok i piće. Restoran na međustanici još nije radio, bila je izgrađena samo donja etaža, pa su radnici „Kapele“ dan prije pripremali grah s kobasicama, spremali u velike vojničke posude, mislim da su se zvale manjerke, i to vozili u Jasenak. U sedam sati bi im pokrenuli žičaru kako bi hranu i piće prevezli do međustanice i spremili se za navalu gostiju. A njih je zaista bilo u velikom broju. Po sat se čekalo na „žicu“, neki su purgeri s iskustvom austrijskih i švicarskih skijališta znali malo mudrovati, ali generalno, svi su bili i zadovoljni i sretni da i Hrvatska ima jedan takav centar. A mi Ogulinci malo smo se pri tome pravili malo važni i bili silno ponosni. Tada sam ja, mali ogulinski seljačić, prvi puta sjeo na žičaru i bio svime fasciniran. Neki čudan, daleki i nepoznat svijet, eto pod mojim je nogama. Tog mog prvog dolaska na Bjelolasicu, snijega je bilo u ogromnim količinama, tako da su skijaši vozeći se žičarom, na pojedinim dijelovima snijeg dodirivali skijama. Radio sam i razgovor s našom poznatom sportašicom i ondašnjom TV zvijezdom Milkom Babović, ali od snimke nije bilo ništa. Od hladnoće smrzle se baterije u kazetofonu. Tek pamtim Milkino oduševljenje Bjelolasicom i njenu poruku:

„Nemojte biti nestrpljivi. Ovo je tek početak. Bjelolasica će jednoga dana biti skijalište kojim ćemo se svi ponositi“.

Kao i svaki Ogulinac, silno sam nesretan što se nije ispunilo njeno predviđanje.

Umjesto ponosa, ostalo je samo ogorčenje. I nerazumijevanje. U redu. Priznajmo, rat je sve zaustavio. Prognanici u naselju. Nikome nije bilo do skijanja. Ali što poslije toga. Paviljoni su malo uređeni, neki malo više ušminkani, stvoreni su dobri uvjeti za povratak u turističku bitku s drugim skijalištima. Imali smo tamo na pripremama i Vatrene. Poslije njihovog uspjeha u Francuskoj, kud ćeš bolje reklame. Došao je predsjednik Tuđman. Hvalospjevi na sva zvona ali na hvalospjevima je ostalo. Pomoći niotkuda. Mi smo s naše lokalne razine puno kilavili. Umjesto da pragmatički kapitaliziraju činjenicu da je Ogulin čvrsto uporište HDZ-a i od države iščupaju lovu za zaokruženje kompletne sportske infrastrukture ( bazen, zasnježenje staza, vodoopskrba, dvorana ), gradski čelnici pokazali su svoju jalovost, koja je na kraju došla glave Bjelolasici. No, nepošten bih bio za sve optužiti lokalne dužnosnike. Oni su u svemu zapravo bili potpuno nemoćni i ja im prigovaram samo činjenicu da se nisu dovoljno angažirali i ako ništa nisu mogli učiniti. Za sadašnji kolaps Bjelolasice kriva je Vlada Republike Hrvatske. Točnije, krive su VLADE RH. Jer niti HDZ-ova niti SDP-ova, nisu imale sluha za probleme Bjelolasice. Jer kako je još 2005. godine izračunato, za oko 40 posto novca koji je utrošen na uređenje Sljemena, Bjelolasica je mogla postati vrhunski sportsko-poslovni-zdravstveni centar, uz najviše svjetske kriterije i standarde. Na prvom sastanku „fantomskog povjerenstva“ čuo se konačno i jedan čvrsti podatak:

„Za oko 110 milijuna kuna, koliko bi po procjenama stajala gradnja dvorane od 2600 kvadrata, četiri bazena, hotela s trideset soba, dijagnostičkog, wellness i rehabilitacijskog centra, te modernog skijališta s mogućnošću umjetnog zasnježivanja, Bjelolasica je mogla postati izravan konkurent slovenskim, čak i boljim austrijskim i talijanskim skijalištima“. Međutim, iako je Račanova Vlada 30. srpnja 2003. prihvatila plan razvoja Bjelolasice, Sanaderova ga je poništila tvrdeći da za njega nema novca u proračunu. A za kampus u Mostaru, love je bilo, jel da.

No, treba biti pošten pa reći, da ni Račanova i Milanovićeva Vlada nisu i nemaju sluha za Bjelolasicu koja proživljava svoje najteže dane. Očekivao sam i nešto više angažiranja od strane ministra Marasa, koji je od 2001. d0 2003. godine, bio poslovni direktor Bjelolasice, a o kome uposlenici s kojima sam razgovarao, imaju najbolje mišljenje. Ni od njega pomoći.

Da ni nova vlast neće pomoći Bjelolasici bilo je očito kada je na mjestu direktora zadržala Željka Lipoščaka, ( dao neopozivu ostavku ), koji je HDZ-ov kadar. Da su željeli pomoći instalirali bi svog čovjeka i tražili rješenja. Ali nisu. I njima je Bjelolasica, čini se, zadnja rupa na svirali. Svih ovih godina naslušali smo se raznih planova, genijalnih ideja, sjajnih rješenja, lažnih obećanja. I zato smo tu gdje jesmo. V riti. Jedna sjajno zamišljena priča iz „doba mraka“, došla je do svog kraja. Skijanja više nema i pitanje kada će ga uopće biti. Možda na Kranjčevki !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

I počinje rasprodaja. Restoran Sabljaci i Hotel Jastreb u Begovom Razdolju, koji mogu samostalno poslovati, idu u prodaju, skijališta i žičare na Bjelolasici postaju javna ustanova, a radnici će na burzu. Naselje Vrelo ne može zbog dugogodišnjeg nemara države i neulaganja u sportsku i turističku infrastrukturu rentabilno poslovati, pa se bojim da će postati metom Metisa. Barem žičare i željezni dijelovi.

A ljudi sa svojim sudbinama. Zanimaju li oni ikoga u ovoj socijalnoj državi. Sačiniti će im program zbrinjavanja koji će moći objesiti mačku o rep. Baš me zanima, što bi mi sada o ovoj priči rekla naša Milka Babović.

P.S.

Možda u tekstu ima nekih netočnosti pogotovo o prvim danima rada Bjelolasice pa vas molim da ih ispravite. Hvala na suradnji.

17. 1. 2013.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće