RADIO OGULIN - 49 GODINA I ETO POLA STOLJEĆA

28. OŽUJKA,  DALEKE 1965. GODINE,  IZ RIJETKIH RADIO APARATA U OGULINU, ČULO SE:

“ Ovdje radio stanica Ogulin, eksperimentalni program. Ovo je prva emisija naše radio stanice. Od danas možete nas slušati svaku nedjelju od 10 sati na srednjem valu i valnoj dužini od 197 metara“.

Bio jednom neki tip, neki Digić, Guglielmo Marconi se zvao. Nije imao pametnijeg posla pa je izumio radio. I ako ja mislim da je on od našeg genijalca Tesle, nešto tu ušićario. Kao što je i Edison radio. Nisam rekao ukrao, ali……. no što je, tu je. Dakle da nije bilo tog tipa Marconija, ne bi bilo ni radija a ni mene u ovom nakaradnom obliku. Pa tako ni vi ne bi čitali ove moje besmislice. Jer bavio bi se nečim drugim. Bio bi recimo ……. čelnik neke glupe stranke s mjestom u boljem nadzornom odboru, ili čuvar pečata u HDZ-u, ili profesionalni turist SDP-a na Brijunima po dnevnoj cijeni punog pansiona od čak 7 kuna. Ili bi bio profesionalni prodavač magle, poput naših političara. Ili bi bio Vučko ili Banana i ne bi se zajebaval penzijom od 2.800 kuna. Ili bi bio jebivjetar kao što uostalom i jesam.

Dakle, da nije bilo tog Marconia, ja u životu ne bi bio nekakav kukavi radijski novinar, nekakav voditelj, nekakvo piskaralo. Ne bi imao ni tu veliku ljubav što se zove RADIO. O njemu pišem u ovom postu za rubriku „Priče iz davnine i blizine“. O osnivanju radija u našem gradu. Što ni ja baš ne pamtim, ali sam na vrijeme, dok su bili živi, uspio skupiti sjećanja ljudi koji su radio osnovali. Ovo je priča o tome. Da se zapamti. Ljudi od kojih sam dobio ove podatke, nažalost više nema. Ali oni su stvarali ovaj radio ostavili svoja sjećanja koja vam prenosim. Priča je malo dulja ali iskreno se nadam da će te je imati strpljenja pročitati . Neki da se upoznaju s tim davnim danima a neki da se prisjete. Pa krenimo:

Iz ove kuće ( Majetićeve ), između sedmerokatnice u Procama i željezničke pruge, prvi se puta oglasio Radio Ogulin.

Radio Ogulin osnovan je 1965. godine, u vrijeme kada su „lokalci“ nicali ko gljive poslije kiše i kada je bilo pitanje časti imati svoj radio. Inicijativa za osnivanjem radija krenula je od članova Radio kluba, koji su došli na ideju, da bi preko radio stanice i emisije „Po željama“, osigurali novac za rad svog kluba. Ideja sama po sebi bila je dobra, ali nikad ostvarena, tako da su ove dvije institucije uskoro krenule svaka svojim putem. Radio stanici je, kao i u mnogim drugim sredinama, predhodio gradski razglas. Kako mi je svojevremeno rekao Josip Dubić, inače prvi profesionalac na radio Ogulinu, razglas je osnovala Općinska skupština za potrebe raznih obavijesti. Mali „studio“ bio je smješten na ulazu u tadašnju Ekonomsku školu, današnju zgradu Policijske postaje. Sa sadašnjih pozicija to izgleda kao dječja igra. Imali su jedan gramofon, nekoliko izgrebanih gramofonskih ploča i mikrofon, a zvučnici su bili raspoređeni po lipama, kestenima i zgradama u glavnoj Ulici 1. maja, danas Frankopanskoj. Razglas je radio samo nedjeljom. Puštale su se pjesme, čitale obavijesti a za neke državne praznike, čitali su se i prigodni referati. Ljudi su dotjerani šetali, malo razgovarali, pa navraćali u Kapelu na špricer, pa opet šetali i malo slušali a i naručivali želje. Pravi nedjeljini obred. Danas to izgleda smiješno, ali takva su bila vremena. Kada se pokvarilo pojačalo, gradski razglas je ugašen. Za njim više nije bilo ni potrebe, jer je proradila prva radio stanica.

U Odluci o osnivanju piše:

"Radio stanica Ogulin (eksperimentalni program) jeste vlasništvo Radio kluba a informativni je organ SSRN.

Radio stanicom Ogulin rukovodi Radio klub "Nikola Tesla" uz punu kontrolu SSRN Ogulin, Skupštine općine Ogulin i SUP-a Ogulin, a za neposrednog rukovodioca Radio stanicom Ogulin, postavlja se drug Slavko Magdić".

Za tehničkog rukovoditelja radio stanice postavljen je Željko Kosanović a stručna komisija radila je u sastavu: pravnik Franjo Bognar, te inženjeri Zdravko Goldner i Milan Šolić.

Bila je to u ono vrijeme prava senzacija i Ogulin je među prvim gradovima u Hrvatskoj imao svoj radio. Bilo je to vrijeme entuzijazma, čistog amaterizma, vrijeme izazova i vrijeme ljubavi za ovaj posao. Ljudi su na radio dolazili, odlazili i nitko sa sigurnošću ne može reći koliko ih je bilo u ovih 49. godina. Stotinjak najmanje. Možda i dvije stotine.

Prvi odašiljač od „moćnih“ 10 Wati, izradio je ogulinski radio amater Željko Kosanović. Čega se god prihvatio, polazilo mu je za rukom, pa tako i ova "novotarija".

Željko  Kosanović - izradio prvi odašiljač

Željko je „program“  emitirao iz svog stana u naselju Proce a prvo probno emitiranje, bilo je, kako mi je rekao, 28.3.1965.  Tom su prigodom čitani rezultati izbora. Čitao ih je Ivan Gal na mikrofon telefonske slušalice. Željko se biciklom vozio po gradu i ispitivao čujnost, a program se je mogao pratiti u krugu od pet do sedam kilometara – do Oštarija pa do Hreljina. Prve prave vijesti emitirane su iz Proca 4. travnja 1965. godine a čitao ih je Stjepan Spoja. Na sačuvanoj snimci može se čuti na početku klavirska izvedba „Poputnice Kleku“, Ivana pl. Zajca a zatim.......

“ Ovdje radio stanica Ogulin, eksperimentalni program. Ovo je prva emisija naše radio stanice. Od danas možete nas slušati svaku nedjelju od 10 sati na srednjem valu i valnoj dužini od 197 metara“.

U toj prvoj emisiji bilo je riječi o izborima za odbornike, o proslavi „oslobođenja“ Ogulina a u sportskim vijestima je najava nogometne utakmice između ogulinskog Jedinstva i Metalca iz Zagreba. Sve je tada snimano unaprijed. Osnivač radio Ogulina bio je SSRN a prvi direktor Slavko Magdić.

Slavko Magdić- prvi direktor radio Ogulina

Slavko Magdić se je u to vrijeme angažirao na spasu derutne Frankopanske kule, a imao je viziju, pa je  u potkrovlju kule uredio mali studio, u koji se je iz stana Željka Kosanovića, preselila radio stanica. Prvi pravi studio bio je u kuli do hotela Frankopan.

Frankopanska kula - u najvišem vrhu bio je smješten prvi studio

Slavko Magdić je u tim prvim danima držao na životu radio, jer je kao poznati društveno-politički radnik, svojim utjecajem osiguravao neophodna sredstva. Kasnije su zaradu donosile emisija po željama i reklame. Jedna solo želja koštala je 500 dinara, kolektivna (više želja, jedna pjesma) 300, jedna obavijest 1.000 a reklame za poduzeća od 3.000 na dalje. Prvih nekoliko godina radilo se samo nedjeljom. Nakon pet godina kupljen je moderan RIZ-ov odašiljač od 50 wati a uskoro i snažniji od 1.000 wati, koji je izradio Teodor Mohar iz Ljubljane.Tada se program Radio Ogulina mogao pratiti i u susjednoj Sloveniji, a posebno je dobro bila radijskim signalom pokrivene Bela Krajina.

Bila su to za današnje pojmove čudna vremena. Tako je između ostalih modela kontrole rada radio stanice, postojala i „Komisija za stručno rukovođenje stanicom“ u kojoj su bili Franjo Bognar – pravnik, Milan ing. Šolić i Zdravko ing. Golner a u uredništvu su bili Stjepan Spoja, Nikola Perić, Ilija Drakulić, Jure Dubravčić, Tomislav Zrnc, Vjekoslav Žgela – stariji, Jaša Luić, Joso Boban, Zlatko Dujmović, Vlado Stošić, Ivan Gal, Duško Čurčić, Anton Stipetić, Franjo Bognar i mi Željko Kosanović. Kakva su onda bila vremena, najbolje govori činjenica da je postojao i kontrolor emisija. Upravni odbor za kontrolora je odredio Ivicu Magdića a članovi su bili Josip Gržin, Jaša Luić, Tomislav Zrnc i Jure Dubravčić. Oni su naizmjence svake nedjelje slušali čitav program i o tome referirali svom glavnom kontroloru. To je bio neki „drug Višnjić“ s tri člana SUP-a, koje je on izabrao. No ustvari, kazao mi je Željko Kosanović, sve je to bilo samo „proforma“. Mrtvo slovo na papiru.

Na početku je kroz radio stanicu prošlo mnogo ljudi. Neki su bili nekoliko dana, neki nekoliko mjeseci, odlazili, pa dolazili drugi.

Josip Dubić prvi profesionalac na radio Ogulinu

Joso se je pokušao prisjetiti  imena nekih ljudi, koji su kroz radio prolazili tih prvih dana. Tako mi je spomenuo Stanka i Barbaru Lisac, prof. Marija Pajerla, Vilka Stipetića, Miju Špehara, Veljka Stipetića, Rozaliju Balon, Blaženku Kosanović, Đurđu Magdić, Vladimira Krevelja, Ivanku Puškarić, Ines Krizmanić, zatim Nenada Zbučića, Željka Krznarića, Slavka Šušnjića, Damira Magdića, Ljubicu Basić, Matiju Cindrića....... Toliko je bilo ljudi reče Dubić, da se je nemoguće svih sjetiti. Nakon Slavka Magdića za direktora dolazi Milan Mandarić, zatim se radio udružuje s Radničkim učilištem pa je direktor bio Stjepan Spoja. Radio tada seli  u zgradu današnje Ivanine kuće bajke a onda u zgradu današnjeg Pučkog otvorenog učilišta. U to vrijeme nabavljen je UKV odašiljač i instaliran na Kleku, čime je znatno povećena čujnost. Potom je dužnost direktora obavljao Damir Pešut, pa Ivan Tironi, Željko Lipoščak, Josip Drenšek, Nebojša Magdić i sada Dubravka Vuković. Potpisnik ovih redova ( Nebojša Magdić ) zaposlio se na radiju 10. 7. 1973. godine kao drugi profesionalac, zatim je kao spikerica uposlena Ankica Matijašić, onda u knjigovodstvu Grozdana  Puškarić , pa novinar Slobodan Bono - Grba, novinarka Dubravka Vuković, pa tehničari Ivica Kaurić i Nenad Višnjić, novinar Josip Drenšek, tehničar i spiker Goran Crnković. Danas su na radiju zaposleni Dubravka Vuković – direktorica, Nenad Višnjić – glavni tehničar, Goran Crnković tehničar i voditelj programa i Dubravko Dragičević. S pola radnog vremena ili još manje, rade Martina Sušanj - Regataš, Tina Trivanović, Ivan Blašković, Jadran Turkalj i s najdužim stažom vanjskog suradnika - Darko Pribanić.

Volontera je bilo bezbroj. Riskirajući da mnoga imena propustim, pokušavam se podsjetiti onih koji su duže vrijeme radili u programu: Vjekoslav Žgela, Srećko-Hrvoje Matanović, Denis Stipetić, Ružica Neralić, Zlatko Kolaković, Miro Županić, Darko Pribanić, Marija Magdić, Lovorko Magdić, Jadran Turkalj, Miro Županić, Neven Dubravčić-Beli, Jasmina Magdić, Zvonko Ranogajec, Mate Pavković, Tihomil Pavlović, Iva Kišesondi, Nataša Kirasić,  Miroslav Krevelj-Kec, Krešo Polić, Saša Vukelić, Josip Magdić te više članova vjerskog programa. Šlampav kakav već jesam, neka sam imena sigurno i propustio spomenuti. Nemojte mi zamjeriti. Slobodno me upozorite da i njih dodam na ovaj popis. Evo na kraju i  nekoliko fotki. Imam ih jako malo jer bilo je to vrijeme bez digitalaca i mobitela, pa tako i vrijeme sa malo slika.

Studio u vrhu Frankopanske kule. Ovaj ljepotan što stoji sam naravno ja a ovo čudo koje puši na radnom mjestu je Vjekoslav Žgela, tada momak kome je tehnika bila u malom prstu. Baš u vrijeme ove fotke dobili smo novi mix pult s miksetom, gramafonima i magnetofonom. "Čudo" tehnike.

U nekadašnjem studiju, danas je skladište Pučkog otvorenog učilišta. Do pred par  godina, tu su bila i dva srednjevalna odašiljača. Više ih nema. Nadam se da su negdje sačuvani.

Joso, moja malenkost,  i Bimbo, koji je već onda bio pametan i svima nešto mudrovao. Ali da je bio tehničar, to je. Vrhunski.

A ovo je slika "novijeg" datuma. Mislim iz 1989. Radna atmosfera. Slažemo i sortiramo želje. To je bio rekord. Za taj vikend imali smo preko tisuću pjesama i  oko 1400  želja. Radilo se od petka do ponedjeljka - četiri dana i  četiri noći samo želje. Idealna situacija da prolupaš. Ali napravili smo raspored tako da su svi radili u smjenama. Želja je bila 10 maraka pa računajte koliko se moglo zaradit.

P.S.

Sve sam pokušao da pronađem fotografije iz tog vremana, ali na žalost, nisam uspio. Ako slučajno imate neke fotke, bio bih vam neizmjerno zahvalan ako bi mi ih ustupili na korištenje. Isto vrijedi i za neke detalje koje sam nehotice propustio spomenuti. O radiju kome sam posvetio sav svoj radni vijek, možda će biti još nešto. Jer bilo je bezbroj zgoda koje ne bi trebale pasti u zaborav.

21. 8. 2014.

Nebojša Magdić

• Pret
• Sljedeće