PRASKOZORJE KOŠARKE U OGULINU.

Pratim kako Miljan Vorkapić, sa svojom ekipom, uporno i marljivo radi na propagiranju košarke u našem gradu. Baz takvih ljudi koji sebe daju cilju koji su si zacrtali, ne bi bilo sporta. Na sreću, košarka sada ima Miljana. A prije njega imala je Rudolfa Salopeka i Duška Čurčića.  Sa njima je košarka u Ogulinu, ozbiljno krenula.

..............................................................................................................................................................................................

LEGNI U PARKU NA TRAVICU I ODMARAJ.

U onoj staroj  državi, a i u samostalnoj Hrvatskoj, sjedenje na travi u parkovima, bilo je zabranjeno. Kao da je zelenilo svrha samom sebi.  A na zapadu možeš zaleći u svakom gradskom parku, koliko želiš.

NAŠ OGULINAC NA KORČULI. PUT DO USPJEHA

Naš Ogulinac na Korčuli. Ništa neobično. Za ljetni odmor naši se sugrađani razmile po cijeloj obali Jadrana. Ali čovjek o kome je riječ u ovom postu,  nije turist. On je Korčulanski zet, i to vrlo uspješan. Uzmite si malo vremena i pročitajte priču zanimljivu o našem Davoru Magdiću.

PRED PET GODINA - ARSENOV "ODLAZAK"

Pred pet godina, otišao je Arsen. Ali, to je samo iluzija. Jer ne može otići netko, tko je ostao živjeti duboko skriven u srcima onih, koji su ga, dugi niz svojih mladenačkih godina čuvali k'o dragocjenost. Na puste poljane nebeske, tek toliko da nas rastuži, otišao je čovjek čije su nas pjesme duboko dirnule. U našu najdublju intimu pohranio je sjećanje na ljubav, na more, na „ tople obale djetinjstva“ uz koje smo bili, „vezani k'o čamci“.
Arsen je bio pjesnik i pjevač, koji nas je svojim stihovima, nekako ljubomorno čuvao u svom čudnovatom svijetu, braneći nas od grubosti i surove stvarnosti. Toplinom mora i juga, ulazio je u skrovite djeliće naše duše, darujući nam mir i sjećanje na neke zaboravljene ljubavi.
U grubom svijetu, tu oko nas, on je ljepotom svoje poezije prosipao dragocjene rime, dijeleći ih poput biserja iz skrovitih šibenskih uvala.
Arsen je beskrajan romantik. Kako netko reče: romantik u iskrenom i autentičnom smislu. I zato su ga samo takvi mogli voljeti.
Moj prvi pravi „susret“ s Arsenom bio je kroz čudnovatu pjesmu Moderato kantabile. To je inače i film iz 1960. s Jeanne Moreau i Belmondom u glavnim ulogama. Iživjeli smo tada u Karlovcu. Kod kuće smo imali gramafon, što je bila rjetkost, i mama je jednoga dna iz Zagreba donijela singlicu na kojoj je bila ta pjesma. Na poleđini je Arsen, koliko se sjećam, naveo:
„Napisao sam ovu pjesmu kao dug autorima filma i samome sebi“. Gledao sam film. Bio sam klinac još nespreman za pravu ljubav i ne znam da li sam sve baš najbolje razumio. Ali usprkos mojoj mladosti, Arsenova pjesma duboko je odredila moj kasniji odnos prema glazbi a posebno poeziji. Zauvijek su u meni ostali Dedićevi „ostaci ljeta, kuća pored mora, novine s datumima jula, vlakovi prema jugu“ a posebno ono:
Neka kažu: "Avantura je to. Duga, očajna kiša. Magla zastire zrak. Nekim putem, tijesno kroz jesen, nas će odvesti vlak“.
Arsen je otišao. Ali je ostavio sebe u svojim pjesmama, ostavio je svoj Šibenik i Zagreb u svojim stihovima, ostavio nam je svoje i naše ljubavi, ostavio je nešto što je vrijedno i nikada ne prolazi.

17. 8. 2015.