ZIMA. DA. A GDJE ?

Za Badnjak 2017. godine sjedio sam na terasi u kratkim hlačama, u majici s kratkim rukavima i ručao, naravno, ribu. Za Božić isto vrijeme. Toplo i sunčano. Takva je bila i većina ovog odlazećag mjeseca siječnja 2018. godine. Palo jednom 10-ak cm. snijega, tek toliko da glumi zimu, i to je sve.

FUNTANE NAŠE MLADOSTI

Nekada davno davno, u  neka davna, davna vremena, kada sam ja još bio mlad, funtane su već onda bile stare. Ali lijepe.  Makar imale samo jednu cijev sa slavinom. Za naše bake, one su bile nešto poput današnjih kafića. Mjesto gdje su se mogle naći na „čašici razgovora“ i Ane i Franka i Mande,  i Kate i Zore, i Bare i  Mare.

QUO VADIS LIJEPA I JADNA NAŠA

„Lijepa si zemljo moja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani“.

KUPANAC U VELIKOM VIRU

Kad se rodiš u Ogulinu ili živiš u njemu, iz njega nikada ne

možeš uistinu otići. On ostaje stalno u tebi. Kamo gdje pošao

prati te vizura Kleka, šum Dobre, neponovljivo djetinjstvo, prate

te prve ljubavi. Ogulin uvijek čuvaš u sebi kao dijelić nečega

lijepog što se više nikada neće ponoviti. I ako je  veliki dio života

proveo u Zagrebu, Zoran Maleš-Čićo, Ogulin uvijek nosi u sebi.

Evo po prvi puta da se na ovom blogu, sa svojim postom javlja

netko drugi osim mene. I to mi je posebno drago Evo što piše

Čićo.